Dr. Maja Lasić – Od bh. izbjeglice do njemačke političarke
Dr. Maja Lasić, članica Socijaldemokratske stranke, u utrci je za mjesto zastupnice u Parlamentu njemačke Savezne zemlje Berlin. Lasićeva govori o vlastitom izbjeglištvu, integraciji, obrazovanju, ali i rodnom Mostaru.
Napustila je tri puta bolje plaćeni posao koji joj je nudio sasvim izvjesne šanse za zavidnu karijeru. Sa zvanjem doktora nauka se odlučila postati učiteljica i to ne u nekoj elitnoj školi, već u tzv. školi u teškoj situaciji – sve kako bi pomogla migrantskoj djeci. Ne, ovo nije predizborni trik u cilju prikupljanja poena kod birača, već ono što se zaista dogodilo i to prije početka njenog političkog angažmana. Iako naravno sada savršeno pristaje u izgradnju dobrog imidža pred izbore istodobno pokazuje da njena zalaganja za postojanjem jednakih šansi u društvu nisu samo puka predizborna retorika.
Dr. Maja Lasić je rođena Mostarka koju je, kada joj je bilo 14 godina, na dolazak u Njemačku, tačnije u izbjeglištvo, primorao rat u BiH. Lasićeva, doktor biologije, je kandidatkinja njemačkih socijaldemokrata na izborima za Parlament njemačke Savezne države Berlin koji se održavaju 18. septembra.
Izbjegličko iskustvo od kojeg svakodnevno profitira
Senzibiliziranost za socijalno ugrožene se naravno savršeno uklapa u socijaldemokratski politički pravac, a vlastito iskustvo izbjeglice i proces integracije svakako igraju važnu ulogu u njenom današnjem socijalnom angažmanu. „23 godine su od tada prošle i sva ta sjećanja na to vrijeme su još uvijek tu. Ja prosto od tih sjećanja profitiram i danas u mom svakodnevnom radu“, kaže Lasić. Bilo je, kaže, vrlo teško na početku. Još se živo sjeća kako je svaka tri mjeseca morala „trčati“ u Ured za strance da bi dobila duldung (dokument kojim se regulira boravak u Njemačkoj koji podrazumijeva „privremenu suspenziju deportacije“. Duldung ne podrazumijeva pravo boravka – op. aut.). Također se živo sjeća da je usred pripreme maturskog rada umalo bila vraćena (deportovana) u BiH. Ne čudi stoga što je jedna od osnovnih tačaka u njenom programu za izbore za berlinski Parlament upravo pitanje izbjeglica.
„Moj Berlin je otvoren i svim novopridošlicama poručuje da su dobrodošli“, stoji u njenom predizbornom programu. Lasićeva se već sada i sama angažira na pomoći izbjeglicama kao članica inicijative „Wedding pomaže“ tako što izbjeglicama nudi pomoć u prevođenju, prikupljanju odjeće ili namještaja za njihov smještaj. Obećava da će se i kao poslanica, u slučaju da bude izabrana u Parlament, zalagati za poboljšanje uvjeta za izbjeglice u Njemačkoj. „Mi u Njemačkoj imamo Ustav prema kojem se orijentiramo, a njegov sastavni dio je pravo na azil.
Dakle mi imamo moralni imperativ da ljudima, koji su bili u tako ekstremnoj situaciji, kao što su bile izbjeglice, koje su krenule u pravcu Njemačke, pomognemo“, kaže Lasić. Ona stoga spada u one koji smatraju da je politika Angele Merkel prema izbjeglicama ispravna i da čuvena rečenica „Wir schaffen das“ (Uspjet ćemo) ima smisla. „Njemačka nije kolabirala. Došlo je milion ljudi u Njemačku prošle godine i mi smo još uvijek tu i nama još uvijek ide dobro i pored svih problema za koje ja uopće neću da kažem da su mali. I to će trajati godinama i godinama dok mi prođemo kroz to, ali ja ne vidim razloga da ne uspijemo“, kaže Lasić.
Strah od stranog isti kao i devedesetih
Lasićeva smatra da se u odnosu na devedesete, kada je sama bila izbjeglica, odnos u Njemačkoj prema ovakvim licima ipak u određenoj mjeri promijenio. Ono što je, po njenom mišljenju, bitno drugačije jest upravo to da su političari shvatili da je sa integracijom migranata i izbjeglica potrebno početi što prije kako bi se u konačnici u cjelosti mogli uključiti u društvene tokove. “Ono što je isto i što se vrlo lako može uporediti sa devedesetim jest taj strah od nečega što nam je strano, što će promijeniti naše društvo, a ne znamo u kojem pravcu. Tu vidim puno paralela između vremena kada sam ja došla i kada smo mi bili to čega su se ljudi ovdje plašili i današnjice kada su to u prvom redu Sirijci“, kaže Lasić.
A integracija je ono što je ključno i svakako također jedno od glavnih težišta u njenom političkom programu. Uvijek se, kaže, postavlja pitanje šta neko podrazumijeva pod integracijom. Lasićeva se ne zadovoljava integracijom koja podrazumijeva ispunjavanje osnovnih uvjeta – imati posao i moći živjeti od vlastitog rada što će reći bez socijalne pomoći. Ona govori o integraciji koja je više od toga: „To je pitanje kako postići da ljudi koji ovdje žive 30-40 godina ne budu više samo stranci koji žive u Njemačkoj već da sami sebe smatraju i budu od drugih smatrani kao sastavni dio ove države i da budu smatrani Nijemcima.“
Segregacija od prvih dana
A da bi mogli biti “više od stranaca” jednu od ključnih uloga igra obrazovanje. Upravo to je međutim područje, kako kaže Lasić, u kojem je još uvijek prisutna segregacija i to od prvih školskih dana. „Imamo škole u kojima uče djeca čije porodice imaju određeni nivo obrazovanja i koje su finansijski dobro osigurane i imamo druge škole gdje uče djeca iz porodica koje su ovisne o socijalnoj pomoći i koje nisu u stanju da se brinu o sebi. Činjenica da mi ne uspijevamo pomiješati škole tako da sva djeca budu skupa je jedan od ključnih problema zašto mi produciramo probleme u samom startu. Znači od prvoga dana škole ta djeca su predisponirana da će imati manje šanse nego kada bi bila sa drugom djecom“, kaže Lasić.
Upravo takvoj migrantskoj djeci s brojnim problemima je željela pomoći kada se odlučila biti učiteljica u jednoj od tzv. škola u teškoj situaciji. Unatoč diplomi doktora nauka, perspektivnom radnom mjestu u jednoj farmaceutskoj kompaniji, i tri puta većoj plati, odlučila se biti dio programa Teach First Deutschland. Riječ je o programu, koji je u Njemačkoj uveden po uzoru na SAD, u kojem najbolji studenti njemačkih univerziteta odlaze na dvogodišnji rad u neku od škola koju pohađaju djeca iz socijalno siromašnijih slojeva.
Lasić je dvije godine provela u školi u berlinskom kvartu Wedding, gdje se preselila sa svojim mužem, a gdje i danas živi. Za migrantsku djecu u ovoj školi bila je hodajući primjer da neko ko je bio izbjeglica može uspjeti. Ipak Lasić priznaje da je njena startna pozicija djeteta diplomate bila drugačija od pozicija većine migranata i izbjeglica koje su dolazile ili sada dolaze u Njemačku: „Ključan je bio faktor što ja dolazim iz porodice gdje su oba roditelja akademski obrazovana. Kod mene je bilo jasno da ja moram uspjeti“, kaže Lasić. Njen otac je u vrijeme kada je bila izbjeglica njemačkim vlastima rekao sljedeće: „Ja hoću najbolju školu za moju kćer“.
Djeca pak kojoj je bila učiteljica o najboljim školama samo mogu sanjati. Kada govori o tome što ju je ponukalo da, unatoč elitističkom backgroundu, pomaže djeci sa dna društvene ljestvice Lasić kaže: „To je moje duboko uvjerenje da ja nisam ništa drugačija od sve te djece koja sada dolaze. Ja sam jednostavno imala puno sreće da imam jednu porodicu i jednu okolinu u kojoj sam mogla biti toliko uspješna koliko sam bila. Ja imam puno paralela sa tom djecom, ali to što me razlikuje od njih su upravo ključni faktori koji onemogućavaju većini djece koja dolaze u Njemačku da budu uspješna. To je ono što se u politici mora promijeniti“, smatra Lasić.
Političari su tu da rješavaju konkretne probleme građana, smatra Lasić
„Generacije poslije mene…“
A mnogo toga bi Lasić još htjela promijeniti u politici ukoliko bude izabrana za zastupnicu u berlinskom Parlamentu. Gradu koji je postao njena nova domovina nakon što je u vihoru rata bila prisiljena napustit svoj rodni Mostar: „Ja sebe smatram istovremeno Njemicom, ali i pripadnicom države BiH“. Za kojom je pak godinama i godinama patila zbog svega što se u zemlji dešavalo nakon rata. „Imam osjećaj da su političari u BiH na nivou apstraktnih konflikata i da se ne spuštaju na centralne teme svakodnevne politike kojima bi se trebali baviti.“
A upravo to je zadatak političara, kaže Lasić, njegovati bliskost sa biračima i rješavati konkretne probleme zajednice. Što ovih dana upravo pokušava pokazati vlastitim primjerom organizirajući na ulicama info-standove i razgovore sa građanima Berlina. Grada koji je ne tako davno bio doslovno podijeljen Zidom za razliku od njenog rodnog Mostara u kojem zida nema doslovno, ali je i godinama nakon rata, de facto podijeljen. Berlin je svoj Zid odavno srušio, a može li to Mostar:„Vjerujem da može, ali tu su neophodne nove generacije mladih ljudi koji će se koncentrirati na stvarne probleme grada Mostara. Generacije poslije mene…“
(Kliker.nfo-DW)
Komentari