Kliker.info

Devetnaestogodi šnja Milica Gligić iz Srebrenice studentkinja je u dalekoj Kini. Ova uporna i vrijedna djevojka provodi raspust kod roditelja, a za RSE govori o tome kako izgleda sticati visokoškolsko obrazovanje u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta.

Da bi ostvarila svoje ambicije, Milica je otišla na put dug 11.000 kilometara. Zašto je odabrala baš Kinu?

“Odlučila sam da idem u Šangaj zato što Bosna i Hercegovina nije u Evropskoj uniji, ne bih mogla dobiti dobru stipendiju ovdje u Evropi”, kaže, te dodaje: “Zbog toga sam aplicirala na američke univerzitete, na New York University, ali za kampus u Šangaju, pošto nisam htjela odmah da idem u Ameriku, a zainteresovana sam za filozofiju i klasičnu kinesku filozofiju, a to mi je bilo najbolje tamo da izučavam.”

Da bi se uklopila u studije, Milica uči nekoliko svjetskih jezika.

“Govorim perfektno engleski jezik, treba mi još malo da usavršim kineski, da bih normalno mogla govoriti sa ljudima, imam neko predznanje španskog, kojeg planiram usavršiti na razmjeni studenata u Argentini. Jedan sam od boljih studenata, ali naravno, ima studenata sa perfektnim prosjekom, što je jako teško dobiti ako želite imati balansiran život, da učite dosta ali i da se družite dosta i da dosta toga vidite. Ja mislim da je sve to stvar discipline i motivacije da se nešto više dostigne, da se usavršiš i da što više iskoristiš ponuđene prilike.”

Tokom studija, Milici nedostaju porodica i dom, ali se pomirila sa činjenicom da tako mora biti.

“Sve mi je više nedostajalo dok sam bila u Kanadi, to mi je bilo prve dvije godine. Sada mi manje nedostaje, naravno, nedostaje mi porodica, ali većina društva i nije tu, otišli su da studiraju negdje vani, u Srbiji ili u su Sarajevu, tako da je sada drugačija situacija.”

Majka Slavica želi da njena Milica uspije. Rastanak joj teško pada, ali ima stalnu vezu sa Milicom.

“U početku mi je bilo nezgodno, ali sreća, pa ima onaj Skype pa se vidimo”, priča nam Miličina majka. “Ali, osjeti se i preko Skypea neka udaljenost. Onda mi, kao roditelji, morali smo da prihvatimo da su ta djeca otišla i da su na neki način odrasla, da mi njih moramo da pustimo, da su oni već slobodni da odlučuju. U početku su se malo konsultovali, ali sad vidimo da su već sposobni na samostalan život. Nama to pada teško, ali moramo se pomiriti s tim. Jedna dobra osobina jeste ta što su ta djeca, čini mi se, mnogo zrelija nego ova što su ostala ovdje, postala su odgovornija i sama sebi krče put i snalaze se. Otvorenih su vidika, manje opterećuju roditelje sa novcem, skromni su, normalni su, sagledavaju koliko mogu roditelji, nema onoga: ‘mora po svaku cijenu’. Ne. Oni su realni i stabilni, što nama roditeljima odgovara.”

Milica nema namjeru da se vrati u svoj grad u kojem nije vidjela perspektivu.

“Da bih se ja mogla dalje usavršavati, da dostignem neke veće standarde, moram tražiti zaposlenje i život negdje drugdje. Možda bih mogla živjeti u Sarajevu, Mostaru ili Banjaluci, ali Srebrenica je premali grad za neke moje planove da bi se mogli ispuniti.”

Na pitanje koji su joj planovi i ciljevi, ova djevojka odgovara:

“Planiram da poslije ovoga završim advokaturu i da radim kao advokat internacionalnog prava, ili da postanem diplomata. Trenutno su mi to planovi. I da putujem dosta i da upoznam dosta novih ljudi.”

Sadik Salimović (RSE)