Kliker.info

Dino Mustafić (45) jedan je od naših najuspješnijih teatarskih reditelja. Tokom dugogodišnje karijere na scenu je postavio više od šezdeset predstava, a u 2014. njih pet – “Mali mi je ovaj grob” Biljane Srbljanović, “Kako smo preživjeli postkomunizam” Slavenke Drakulić, “Hotel Europa” Bernar-Anrija Levija (Bernard-Henri Levy), “Neprijatelj naroda” Henrika Ibzena (Ibsen) i “Zmaj” Evgenija Švarca u teatrima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Francuskoj i na Kosovu.

Riječ je o angažiranim projektima, koji su pokrenuli mnoge teme koje Mustafića, kao umjetnika, uzbuđuju i pokreću, od priče jedne generacije revolucionara u historijskim okolnostima 20. stoljeća, ali kroz koje vidimo i spoznajemo prošlost balkanskih ratova devedesetih, do potrage za istinom i identitetom u novim povijesnim i društvenim kontekstima.

Intiman čin

– Izbor tema kojima se bavim u pozorištu, duboko je intiman čin, već tada počinje režija. Mene zanimaju stvari koje su subjektivno direktne u odnosu na život. Kao pozorišni čovjek, imam osjećaj da se obraćam isključivo svom savremeniku, svojoj publici. To je svojevrstan urođeni profesionalni osjećaj osuđenosti na sadašnji trenutak. Tako da, bez obzira na to radim li klasiku ili modernu dramu, govorim o sadašnjosti – pojasnio je reditelj, koji već godinama uspješno obavlja direktorsku poziciju u prestižnom Internacionalnom teatarskom festivalu MESS.

Koje pozorišno djelo najbolje opisuje sadašnju BiH?

– Sva velika dramska literatura opisuje naše strahove i nade, sumnje i dileme, socijalna i politička pitanja.

Prvi put režirate u SARTR-u, i to “Životinjsku farmu”. Tekst Džorža Orvela (George Orwell) veoma je aktuelan. U kojem dijelu najviše podsjeća na BiH?

– Iako je napisana polovinom 20. stoljeća, ova alegorijska satira i danas je svojom britkošću i domišljatošću vrlo savremena. To je priča u kojoj prepoznajemo vlastito iskustvo negativne transformacije pozitivne ideologije određenog društva i manipulacije pozicijom moći pojedinca ili partije, koja je inherentna svim manjim ili većim ljudskim skupinama, vidljiva u svim društvenim zajednicama, političkim strankama, poslovnim kompanijama. Za nas je vrlo zanimljiv potpuni nedostatak odgovornosti prema istini od trenutka kada Orvelove svinje ili, u prijevodu, naše političke elite, počinju djelovati u vlastitu korist.

Kroz predstavu “Hotel Europa” progovorili ste o licemjernom odnosu Evrope prema pitanjima Bosne i Hercegovine. Mislite li da će se nekada morati promijeniti odnos prema nama?

– Mislim da je Evropa izdala ideju kosmopolitskog puta za ideju Evrope nacija i time se odrekla toga da svojom egzistencijalnom perspektivom obuhvati i tačku gledišta drugog, da nauči više stvari o sebi, kao i o drugima. Zato je evropsko nijemo posmatranje bosanske tragedije i postdejtonsko mrcvarenje po blatu razlog zašto se izgubila vjera i nada da Evropa želi pretvoriti pluralitet u jedinstvo. Ostavili su sudbinu generacija Bosanaca u raljama etnonacionalista, koji su, u svojoj biti, antievropljani, mada su im puna usta evropskih zalaganja. A nama životi prođoše u čekanju da idemo tamo gdje kulturno i civilizacijski pripadamo.

Ovo je vrijeme pokorenih umova, borimo se za slobodu mišljenja. Stvoren je politički sistem koji oblikuje pokorne i poslušne građane, nad kojima se vlada terorom straha.

– Politika je izgubila ideološki narativ, lišena je smisla i svedena na političku pragmu. Nema više progresivnih misli, koje neće praviti kukavičke kompromise u ključnim stavovima tolerancije, pravednosti i slobode. Kukavičluk je zavladao u suočavanju s okolnostima u kojima živimo. Nedavno sam pročitao kako je sindikalista Eduard  Bret početak 20. stoljeća nazvao “pobunom duha protiv svijeta u kojem čovjeku prijeti monstruozni moralni i metafizički materijalizam”. Nismo tu bitku još ni počeli, čini mi se.

Ratuje se skoro na cijeloj planeti, ponovo gledamo prizore za koje smo duboko vjerovali da pripadaju prošlim vremenima. Kuda ide ovaj svijet?

– Svijet postaje pun značenja ili pust, kako bi rekao Rudifer Safranski, ovisno o tome je li individua inteligentna ili otupjela. Ponovo  ratuju “veliki” na teritorijama “malih” u interesu da potčine, osvoje i izmanipuliraju, kao što su to činili i u prošlom stoljeću. Ratuje se za nove države, prirodne resurse koje zanimaju imperijalne sile u berzanskim špekulacijama profita i ekonomskog monopola. Danas se sve rješava u velikim koncernima i bankama, među lobistima koji utječu na političke centre moći bez ikakve demokratske kontrole.

Hoće li 2015. godina biti bolja za BiH?

– Sve prognoze kažu da nam i 2015. neće donijeti optimizam i radost. Većina naših političara izgubila je kredibilitet, povjerenje da mogu pokrenuti reforme u BiH na putu EU integracija. Ja im ne vjerujem ništa, jer su bezobzirni, bahati i osioni. Svakodnevno demonstriraju gubitak svih kriterija i odnosa prema realnosti.

 Ukoliko se ne promijeni odnos prema kulturi, prijeti li nam da postanemo periferna teritorija na kojoj će se za dominaciju boriti različite etnije?

– Mi se nalazimo pred propašću kulture u BiH. Nisam čovjek koji olako daje dramatične iskaze, ali činjenice to jasno govore. Zatvorili smo temeljni hram naše memorije i historijskog naslijeđa – Zemaljski muzej, na svim nivoima vlasti se nemilosrdno reduciraju budžeti za kulturu, trivijaliziraju se i komercijaliziraju kulturni sadržaji, nema kritičke valorizacije i recepcije. Visoka ili kritička kultura povukla se pred kulturom spektakla i estrade, koji su jedino polje interesiranja poslovne i političke elite.

Kakav čovjek treba biti da bi izdržao pritisak savremenog svijeta?

– Ironičan.

– Mislim da imamo dobru muzičku scenu, zaglušenu često favoriziranim i nepodnošljivim turbofolkom. Drže nam taj nivo “Dubioza kolektiv”, “Zoster”, “Letu štuke”, “Konvoj”, Frenkie… Njihova muzika i tekstovi oslikavaju vrijeme u kojem živimo i pozivaju mlade ljude na akciju – istaknuo je Mustafić.

Mislite li da će se naša nogometna reprezentacija s novim selektorom uspjeti plasirati na Evropsko prvenstvo?

– Svaka sportska pobjeda vraća nam osmijeh na lice i donosi nam prijeko potrebni osjećaj zajedništva tako da sam siguran kako će novi selektor dati sve od sebe da idemo na Evropsko prvenstvo. No, moramo biti korektni i pošteni pa zahvaliti Papetu na njegovim rezultatima i plasmanu na Svjetsko prvenstvo, a ne biti histerično nezahvalni u spomen na sva naša velika sportska imena, što je “balkanska” tradicija.

Zašto nam se historija uvijek ponavlja i dolazi periodično s uvijek istim glasovima?

– Naša sjećanja nisu ni povijesni naslovi, niti memoari, niti enciklopdija, već intimna memorija svih ovih godina i života koje su pojele povijesne turbulencije, od kojih nam se toliko zavrtjelo u glavi da više ne znamo ni gdje smo ni ko smo. To je moj doživljaj prošlosti.

Merima Čustović (Avaz)