Kliker.info

Na sceni Sarajevskog ratnog teatra sutra u 20 sati premijerno će biti izvedena predstava “Životinjska farma” režisera Dine Mustafića. Tim povodom sa Mustafićem smo razgovarali o Orwellu, bh. društvu i stanju u kojem se nalazi naš teatar.

• Na sceni SARTR-a postavili ste Orwellovu “Životinjsku farmu”, u kom pogledu je iz rediteljske perspektive ovo djelo pogodno za teatarsko izvođenje?
– Ova alegorijska satira ne prestaje da intrigira svojom domišljatošću, britkim humorom, ironijom koja obrađuje ozbiljne i dramatične teme. Maštoviti Orwellov svijet je inspirativan za scensku transpoziciju, za istraživanje u teatarskom jeziku kako prikazati priču o negativnoj transformaciji utopije ka distopiji.

Jednakiji od drugih

• Kada posmatrate “Životinjsku farmu” i kontekstualizirate je u našem aktuelnom trenutku, danas i ovdje, po čemu je ona jednaka bosanskohercegovačkom društvu?
– Prije svega, u potpunom nedostatku odgovornosti prema istini i zloupotrebi moći određene kaste koja nemilosrdno i beskrupulozno mijenja zakone ili ustav onako kako to njima odgovara. Orwellove “svinje” su preslik naših političkih i poslovnih elita, samo je njima dobro, uhranjeni su i ugojeni dok je oko njih jad i bijeda, imaju političku i materijalnu moć kojom drže poziciju. Manipulišu većinom svojim lažima i njegovanjem straha od drugog, drže ljude u pokornosti oduzimajući im dostojanstvo i nadu za bolji i pravedniji život. Zato je Orwell pisac koji raskrinkava političke demagoge i zlikovce kroz svoje likove, a mi nažalost imamo galeriju takvih karaktera u stvarnosti koja Bosnu čini zemljom basne.

• Budući da su životinje glavni akteri ove velike alegorije, koliko je u izvedbenom smislu bilo teško postaviti ovaj tekst na scenu?
– Izrazito teško jer u našem konceptu nema stalne glumačke podjele, svaka izvedba će biti različita, u drugim glumačkim pozicijama. Publika na početku predstave pravi podjelu, potom glumci igraju životinjske karaktere ljudskih osobina. Predstava je ekspresionistička, vrlo složena u orkestraciji i traži glumca asketu i atletu, ansambl igru sa velikom posvećenošću i preciznosti. Nadam se da će to i publika prepoznati i cijeniti kao nesvakidašnji teatarski događaj.

• Kada bismo mogli gledati iz perspektive sedamdesetih godina prošlog stoljeća, da li bi današnja BiH izgledala kao distopijski topos?
– Bosna danas više nije država, ona je ideja za koju se vrijedi boriti. Mada se sve čini da se ubije i demontira ideja suživota, jedinstva različitosti. Iz ove perspektive BiH prije 90-ih izgleda kao humanistička utopija, ali mi smo je živjeli i nosimo je u sjećanju, poznajemo taj život. Tako da ovaj “moralni svinjac” u kojem se valjamo po blatu skoro dvije decenije isključivo odgovara manjini baš kao u Orwellovom romanu jer se računa na kratak raspon pamćenja kako se ne bi postavilo pitanje o čemu se zapravo radi.

• Ko bi tu, u orvelovskom smislu, bio privilegovaniji od drugih?
– Ne treba mnogo pameti da se to vidi. Očigledna je socijalna nepravda oko nas, u našem društvu su “jednakiji od drugih” samo političari i tranzicijski tajkuni. Oni mrze demokratiju, stvaraju ideološki mutiranu zemlju etničke dogme.

Javašluk u teatru

• Teatar se često uzima kao slika društva, na sceni se propituje ono što su društvena kretanja i skretanja, u kojoj mjeri naša recentna teatarska produkcija odgovara na izazove savremenosti?
– Nažalost, vrlo malo, našim scenama, kao i u društvu, vlada estradno-zabavljački koncept, ne daje se prostor umjetnički ambicioznim projektima. Vladaju javašluk i površnost, amaterski odnos prema radu i produkciji, sami sebe marginaliziramo. Pojedeni smo neimaštinom i sopstvenim glođenjem, sve je manje znalaca, a više foliranata kojima je selfie jedini “umjetnički” uradak.

• Nedavno se pokrenulo pitanje zašto su pozorišta u Sarajevu prazna, osim na premijernim izvedbama. Poučeni nedavnim iskustvom Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, kada su redovi građana čekali da kupe jeftinu pozorišnu kartu, možemo li govoriti o razlozima slabe posjećenosti u sarajevskim pozorištima? Dakle, da li je uzrok toga previsoka cijena karata, neadekvatan repertoar ili nešto drugo?
– Kod nas je samo korida puna, tamam da narod može orvelovski “blejati”. Razloga ima mnogo, od obrazovanja do ekonomije, ali se da i jednostavno iskazati i pokazati kroz budžete za kulturu proteklih godina i pitanjem kada smo otvorili neko pozorište ili galeriju, za početak da skinemo daske sa Zemaljskog muzeja.

Đorđe Krajišnik (Oslobođenje)