David Beckham i kraj fudbala
Piše : Aleksandar Hemon (BHDani)
Otkako imam pristup internetu, svaki put kad se priključim na ekranu se prvo ukažu fudbalske vijesti: rezultati, skandali, izjave, iznenađenja. U posljednje vrijeme, ne mogu uključiti kompjuter a da me ne zaskoče lik i djelo Davida Beckhama, koji je nedavno sa Los Angeles Galaxy potpisao najveći ugovor u istoriji sporta – oko 250 miliona dolara na pet godina, što izađe oko milion dolara sedmično, ili oko sto četrdeset hiljada dolara dnevno, ili oko šest hiljada dolara na sat, ili oko sto dolara u minuti, čak i kad spava ili, mučenik, handri Victoriju. Time se Beckham uvrstio u plejadu najvećih prevaranata u istoriji fudbala, a vjerovatno i šire. Istovremeno, moderni fudbal, čiji je on tipični predstavnik, dotak'o je dno života. Nekad, u Manchester Unitedu, Beckham je bio dobar igrač, ali samo zato što je
Ferguson znao kako da ga upotrebljava i postrojava. Beckham ima zlatnu desnu nogu (i malo šta drugo) i nikad – ali nikad – nije Fergusonu igrao na bilo kojoj drugoj poziciji osim na desnom krilu, odakle je centarforima spretno dobacivao u avliju, uz povremen briljantan slobodan udarac. Beckham je postao zvijezda kao djelić Manchesterovog tima, a kad se počeo kurčiti, kad je povjerovao da je važan onoliko koliko su to tabloidi tvrdili (nakon što se
Ferguson na njega jednom izderao u svlačionici, ovaj je frljacnuo kopačku na njega), odmah su ga se kutarisali, prodavši ga za skupe, bačene pare Realu. Debakl Realovog koncepta okupljanja zvijezda u cilju prodaje dresova i privjesaka za ključeve dobro je poznat. Zapravo moglo bi se tvrditi da je početak kraja galacticosa upravo počeo sa bacanjem para na Beckhama. Podsjetimo da Beckham nije sa Realom (a ni sa engleskom reprezentacijom) osvojio ama baš ništa, a naopaki eksperimenti – neizbježni uslijed nedostatka ozbiljnih igrača – sa Beckhamom koji je trebalo da igra defanzivnu sredinu, završili su porazima i blamažom.Beckhamova slava usko je vezana za tabloide i televiziju, po čijim je kriterijima on naročito naočit. Nije tu odmoglo ni to što mu je žena također tabloidno-televizijska lutka, čije je jedno od vrhunskih dostignuća da nikad u životu nije pročitala knjigu, a drugo da je fino smršala nakon svakog poroda. Već odavno – otkako je izbačen iz Manchestera – potpuno je nevažno kako Beckham igra fudbal. Sve što je važno je njegova površina u koju može da blene ista ona publika koju fasciniraju ne-događanja u dušama i glavama ispraznih anonimusa u Velikom bratu. Beckham je zvijezda i simbol svijeta u kojem ne samo da je sve lišeno dubine nego su tržišne vrijednost ljudi i robe direktno vezane za odsustvo bilo kakvog oblika dubine i ne-zvjezdane ljudskosti. Ništa ne ukazuje na Beckhamovu suštinu kao što to čini njegov glas – piskutav, plitak, kenjkav, kao da su mu glasne žice u nosu ili, božemesačuvaj, u vazda friziranoj kosi. Nigdje, dabome, plitkost ne uspijeva kao u Americi, gdje je prijestonica površine
Los Angeles , malo mjesto na obroncima Hollywooda. Svi znaju da Beckham nije zapravo potpisao za LA Galaxy, nego za
Hollywood , na ugovoru sa kojim radi i žena mu Victorija. Jedna od privilegija mog (privremenog) obitavanja u Parizu je to da ću biti zaštićen od Beckhamove američke slave, od plasmana tog bivšeg fudbalera na naslovne strane tabloida i ukazivanja u talk-show emisijama gdje će se njegovo odsustvo pameti divno uklopiti u lagani, lagodni tok razgovora ni o čemu. Jedino mi je žao MLS-a, američke fudbalske lige. Već jedanaest godina, MLS strpljivo gradi klubove, stadione, publiku, pri čemu se ključna strategija u svemu tome sastojala od kontrole platnog sistema. S početka je najveća moguća plata fudbalera bila tristo hiljada dolara, da bi se plafon postepeno povisio na petsto hiljada laraša. Otud su američki fudbaleri – koji nikad nisu mogli biti zvijezde kao igrači baseballa ili američkog fudbala ili košarke – bili uglavnom skromni, radini imigranti iz Srednje i Latinske Amerike, plus romantični Amerikanci koji su u ligu išli direktno poslije koledža. Zbog Beckhama je promijenjen platni sistem, koji sad dozvoljava svakom klubu da se istovari za jednog igrača (tzv. Beckhamov izuzetak), pa se može očekivati da će drugi klubovi početi ganjati druge polovne veterane. Zidaneu je, recimo, stigla ponuda od Chicago Fire, ali on, izgleda, ima dovoljno pameti i samopoštovanja da se drži penzije. Beckham će tako igrati sa igračima od kojih će zarađivati pedeset puta više (ne računajući ugovore za reklame i filmove kojima će ga Hollywood zasipati), čuvat će ga Gonzalesi i Moralesi koji već godinama igraju za fudbalsku minimalnu nadnicu i koji će, kao što bih to bio i ja, biti u iskušenju da iz baglama i kopački izvale bogatog, plavokosog, bijelog fićfirića. Beckham će u američkoj ligi, ako sve bude išlo po planu, potpuno prestati da trči – postat će bijeli Valderama, kolumbijski velikan koji nikad u životu nije potrčao i čija je natapirana frizura vazda bila za tri koplja bolja od svake Beckhamove. Fudbal će tako postati kontekst za beckhamovštinu, fudbalski teren pozornica za njegove zvjezdane promenade. Tu i tamo će Beckham dati gol iz slobodnog udarca, roditelji iz predgrađa koji svoju djecu nevoljko vode na utakmice čitat će o njemu u New York Timesu, karte će poskupiti i postati potpuno nedostupne imigrantskoj bazi, američka liga će postati tezga za prestarjele veterane, kao onomad kad su u Kosmosu igrali Pele i Beckenbauer i onda će se polako ugasiti, zato što uspjeh u Americi ne zavisi, uprkos opštoj zabludi, od izuzetnih pojedinaca nego od kompetentnih mediokriteta. Beckham, izuzetno preplaćeni mediokritet, predstavlja kraj fudbala u Americi, a možda i šire. Gore je, međutim, to što se Beckham savršeno uklapa u globalnu situaciju kojom dominiraju nekompetentni mediokriteti: najmoćnijom zemljom svijeta vladaju zaluđeno-sluđeni idioti, na čelu sa imbecilom po imenu George Bush; najčitanija knjiga je polupismeno sklepana budalaština; najgledaniji televizijski programi su direktan prijenos landaranja u lažnoj dnevnoj sobi; naj(pre)plaćenija sportska zvijezda već odavno nije ništa postigla ili osvojila. Ništa više nije važno osim površine, televizija i globalizacija su izmjestili stvarnost, detalje i dubinu u Iraku, u ljudskom životu, na fudbalskom terenu. Sve što se globalno vidi su vatrometi ništavila, prevarantski ratovi, beckhamovski slobodni udarci preko živog zida ljudskosti. Nekad je fudbal bio spas, a vidi gdje smo sad.
Komentari