Danis Tanović o ‘beračima’: Volim raditi stvari iz inata (Video)
Bio je to kraj novembra 2011, kada je Danis Tanović pročitao novinsku priču o slučaju Senade Alimanović, Tuzlanke, koja je deset dana u utrobi nosila mrtvo dijete, petomjesečni fetus, jer nije imala ni zdravstvenog osiguranja, niti je mogla platiti 980 maraka, koliko su ljekari tuzlanske bolnice tražili kao preduslov za intervenciju. Nažalost, važna činjenica u cijeloj priči jeste to da je Senada Alimanović pripadnica romske nacionalne manjine…Život su joj spasili knjižica na tuđe ime i savjesni doktori iz dobojske bolnice, u koju je došla svega dva sata prije nego što bi za nju bilo prekasno.U nevjerici da bi doktori mogli bilo koga ostaviti u ovako teškom zdravstvenom stanju, prepustiti bolesnika nesnošljivim bolovima, izvjesnoj sepsi i mogućem fatalnom kraju, Tanović moli kolegicu, sarajevsku producenticu Amru Bakšić Čamo, da slučaj istraži.
U selu u okolici Tuzle, koje će ubrzo posjetiti zajedno s Bakšić Čamo, naš proslavljeni režiser uvjerit će se kako je svako slovo u nesretnoj priči ove romske porodice – koju čine Senada, majka i supruga ‘berača željeza’, Nazifa Mujića, i dvije kćerke – istina. Iz ovih posjeta, i angažmana sedmočlane ekipe izrodila se ideja o filmu Epizoda u životu berača željeza, koji je uvršten u takmičarski dio jednog od svjetski najznačajnijih filmskih festivala u svijetu koji se narednih dana održava u Berlinu.
Film će, u vrlo oštroj konkurenciji za prestižnu nagradu Zlatni medvjed, biti premijerno prikazan u srijedu. U ekskluzivnom intervjuu za Radio Sarajevo, Tanović govori o svojim motivima i o procesu nastanka ovog žanrovski vrlo neobičnog filma.
Tanović nam otkriva da je jedan od prvih izazova bio privoljeti Erola Zubčevića da bude(glavni) snimatelj – ali, bez rasvjete: „I za to mu treba uručiti medalju za hrabrost. Pristao je i pogledajte kakav je posao napravio. Svi koji se bave ovim poslom, mogu da zamisle šta znači raditi bez rasvjete…"
Da li je ovo dokumentarni ili igrani film, pitamo redatelja:
„Time neka se bave filmski analitičari. Ono što ja mogu reći jeste da ja nikad do sada nisam radio na ovakav način, da akteri stvarnog događaja glume sami sebe i ponovo proživljavaju svoju nesreću. To je bila dosta riskantna odluka, ali mislim da je bila ispravna. Ovaj film je, mišljenja sam, napravljen onako kako je trebao biti napravljen u hiper-realističnom maniru. Ono što sam htio prikazati nestalo bi ili u mentalnom ili tehničkom fotošopu.“
O počecima stvaranja ovog djela, Tanović dodaje:
„Kad smo odlučili raditi tako onda smo rekli ‘idemo snimati, pa ako ne bude funkcionisalo, ništa’.Problem je kad napraviš film od milion, dva, pa ne valja. A ovdje je bilo ‘hajde da probamo, pa ćemo vidjeti’. Erola znam već dugo vremena, radili smo već zajedno i znam da dobro funkcionišemo u timu. U tom našem početnom entuzijazmu ubrzo nam se pridružio dio ekipe koja je radila na filmu Cirkus Kolumbija i tako je sklopljen mali, ali odličan tim.“
U nastavku razgovora, redatelj ističe da Senada i Nazif u početku nisu bili voljni podijeliti priču pred Tanovićevim kamerama. Uvukao se u njih, bit će, onaj balkanski strah, ona spoznaja ‘šta se desi bilo kojoj, a pogotovo romskoj porodici koja se usprotivi klasi odabranih?’.
„Željeli su da ispričaju priču, ali emocije su im bile pomiješane. Strah, a, pritom, nisu ni znali ko sam ja…“
Kako ste ih uspjeli nagovoriti?
„… Odrastao sam u Sarajevu i imam taj ‘street wise’ (smijeh, op.pr.), što bi rekli Englezi. Kad odrasteš na Mejtašu, neke stvari u glavi ti se poslože na određen način (smijeh, op.pr.).“
„Kad smo došli u selo, prvi put, hodamo okolo, ja snimam fotografije, kad prolazi neki stari kombi“, nastavlja pričati Tanović, „i, stane pored nas. To je jedan od mještana, tad ga nisam znao, i kaže mi ‘pet maraka’. Pitam ‘šta je pet maraka?’, kaže on ‘to što si slikao moj auto’. Ja okrenem aparat, pokažem mu fotografiju i izbrišem je. Da sam tu dao pet maraka, film bi koštao 350 hiljada (smijeh, op.pr.).“Kad se ‘taj sistem’ uspostavio“, dodaje nam redatelj, „svi su počeli dolaziti i nekako im se dopalo to što se radi“. Pitamo Tanovića i zašto se od svih tema u ovoj komplikovanoj i brutalnoj zemlji, odlučio baš za ovu?
„Zato što sam otac petoro djece i mene to dira na poseban način… Mogu razumjeti kako se može osjećati otac, suprug kome je porodica u opasnosti a on je nemoćan. Taj dio priče mi je jeziv. Naravno, ona prolazi kroz strašne fizičke i emotivne patnje, ali ja sam najviše razmišljao o njemu, o Nazifu, o toj njegovoj nemoći da ih zaštiti. On preživljava tako što sakuplja, odnosno, bere, kako oni kažu, željezo i jedino tu zaradi nešto malo. o me je opčinilo, ta pomisao kako se on mora osjećati teško, jadno, odvratno kad ne može pomoći svojoj ženi koja umire. Njegova me je pozicija u svemu tome najviše užasnula“, iskren je redatelj.
Zapis tragedije jedne patrijarhalne porodice nastao je, doznali smo, bez scenarija, a evo kako je to iskustvo izgledalo iz Tanovićevog ugla:„Ona (Senada, op.pr) je tu, ali je povučena. On (Nazif, op.pr.) ‘nosi’ sve. Pritom, njeno stanje je trpno. Ona leži i čeka da se nešto desi. On je taj koji ide okolo i traži izlaz i ja u stvari najviše njega pratim. Ja nisam reditelj psiholoških stanja, volim pokret, dešavanje, akciju. Pratili smo ga u stopu, zajedno s njima proživljavali to što im se dogodilo, a putovali smo bez scenarija.“Dobitnik Oscara, da podsjetimo, režiju je ‘naučio’ kroz snimanje u ratu. Opsadno je Sarajevo svakodnevno, dvije godine, bilježio kamerom: „Da, još uvijek više sati materijala imam u snimanju u ratu u dokumentarnim uslovima, nego u igranim.“
Brojne su osobe Tanovića odgovarale od toga da radi ovaj film, no redatelj je bio nepopustljiv: „Mislim da su to najljepše stvari, kad osjetiš unutrašnju potrebu da nešto uradiš. Volim raditi stvari iz inata.“Plakat za film, crtež inspirisan fotografijom Roma na deponiji, izradila je sarajevska Fabrika. Tanović je mišljenja, kako nam je rekao za kraj, da je ovo možda, dosad, najljepši plakat koji je kreiran za njegova filmska djela… Film Epizoda u životu berača željeza nastao je u produkciji SCCA/pro.ba u koprodukciji sa A.S.A.P Films iz Pariza i Vertigo/Emotionfilm iz Ljubljane. Film je većinski finansirala Fondacija za kinematografiju Sarajevo, a realizovan je u saradnji sa partnerima Fabrika d.o.o. Sarajevo i restArt Ljubljana. (Kliker.info-RS)
){kind=link}
Komentari