Kliker.info

Rijetko je koji suvremeni pisac bio u stanju uhvatiti za rogove duh hrvatske književnosti, čija moderna posljednjih stotinu godina počiva na liku rezigniranog intelektualca, profesora, novinara… Ako bismo htjeli navesti jednog koji se uspio otrgnuti od majčinske grude, da nije Damira Karakaša, Ličanina koji piše literaturu velikog ‘eL’, praktički bismo ga morali tražiti LED baterijom; autorice, koje bi se u ovom opisu mogle pronaći, neka nam ovdje oproste… I iako je junak autoreferencijalnog pisma, njegov flert sa stvarnosnim time je zavodljiviji. Baš kao huk njegove vagabundske harmonike.

Svojim novim romanom “Blue Moon”, Karakaš, kojeg je javnost djelomice upoznala kao autora romana po kojem je naknadno snimljen i istoimeni film, “Kino Lika”, svojoj će vjernoj publici podastrijeti prequel za svoj drugi roman “Kombetari” iz 2000. godine, koji govori kako je bilo braniti Liku početkom devedesetih. “Blue Moon” govori o suprotstavljanju zombijima koji se bore za svoje pravo građanstva, kroz emancipaciju jednog mladalačkog identiteta u vrtlogu povijesti s velikim ‘P’.

U svom dosad najintimnijem romanu baviš se razdobljem koje možemo nazvati nultim godinama tzv. izgubljene generacije.

– “Blue Moon” je oproštaj s jednom mladošću i jednim vremenom iz kojeg je bilo teško zamisliti budućnost. Nukleus romana objavio sam još prije pet godina u književnom časopisu Quorum, a vjetar u leđa dao mi je i jedan od najboljih kazališnih redatelja u regiji, Boris Liješević iz Beograda koji je svojedobno režirao i uspješnu predstavu po knjizi “Elijahova stolica” Igora Štiksa. Boris je tada pročitao taj dio, htio raditi predstavu, poslao mi je i redateljsku eksplikaciju, ja sam mu nedavno poslao cijeli roman, pa ćemo vidjeti što će biti. Inače, osim u nakladničkoj kući Sandorf iz Zagreba, roman zajedno s drugim izdanjem “Sjajnog mjesta za nesreću”, koji je prije četiri godine objavljen kod B92, izlazi i u Beogradu, kod izdavačke kuće LOM. Promocija će biti na tamošnjem književnom sajmu.

Glavni junak je lički rockabilly, osoba sa snažnim pounutarnjenim konfliktom.

– Roman prati jednog fanatičnog ličkog rokabilija, a kakav će biti lički rockabilly nego fanatičan, kao uostalom i japanski rockabilly? On je, ustvari, propali zagrebački student iz provincije; volim pisati o stvarima koje poznajem, a poznajem i rockabilly, ali i kad netko ima status propalog studenta… Inače sam tada preferirao malo žešći rockabilly – više psychobilly! – koji i danas volim, a tada sam jako volio recimo Crazy Cavana, The Cramps, i naravno, Stray Catse… U to vrijeme, Zagreb je, kako kažu oni dobro upućeni, bio centar rockabillyja u Europi, a bila je i ta poznata tematska večer u Kulušiću koja se zvala ‘Blue Moon’. Fanatici, kao što je rockabilly iz moga romana, nosili su, uostalom kao i ja, kokoticu svaki dan, a najteže je bilo kod seksa, trebalo je tada sačuvati kokoticu.

Ovaj se roman bavi i ustaštvom, kao teretom identifikacije tvojeg kraja. Spominješ kako su ti djedovi bili ustaše, te je sramota bila pripadati drugoj strani.

– U mome selu u Drugom svjetskom ratu svi su bili ustaše, i jedan Karakaš koji je otišao u partizane, te mu se otac stoga od sramote objesio na sjeniku. Na malo širem području od moga sela bio je još jedan partizan, ali loše se proveo, izdala ga je djevojka, uhvatili ga Talijani i ustaše, gadno mučili i strijeljali. Da, bila je tu i jedna žena, Ljubica Gerovac, nju su također uhvatili ustaše iz moga kraja, pa je ubijena. Iz susjednog sela Prozora je i Jure Francetić, komandant Crne legije, o kojem sam još kao klinac slušao razne stvari, kako bi u borbi, dok meci fijuču oko glave sjedio ispod drveta i svirao gitaru. Kad je završio rat, mnogi iz moga kraja odvedeni su u koloni u Gospić, oni su hodali i pjevali, kasnije kopali sami sebi jame i bili streljani. Pokušavam naći pravi rakurs da bih proniknuo u sve te strašne stvari.

Povijesni pečat poraća je i nastavak gerilske borbe ‘križara’ protiv vlasti po selima. Službenim dokumentom unio si ih u fabulu, a tu je i poigravanje s datumom copyrighta.

– To s datumom copyrighta, to je bila greška urednika na knjižnom bloku beogradskog izdanja koji sam ti poslao da pročitaš, pa je umjesto godine 2014. pisalo 1914., ali moglo je i ostati, ne bi se puno pogriješilo, jer mi smo još u debeloj prošlosti. A što se tiče tih križara, dosta sam sve to proučavao, čitao, razgovarao s ljudima, Lika je bila najveće uporište tih križara. Ustaše su, kad su osjetili da Hitler gubi, napunili pećine i zemunice oružjem i hranom te se pripremali za gerilski rat, a vodio ih je Delko Bogdanić, također iz moga kraja, o kome sam kao klinac također slušao bajke. Križari su računali da će neminovno doći do okršaja između Amerike i Rusije, da će se stvoriti blok katoličkih zemalja.

Lički kompleks, koliko god bio svirep, a taj nas okus metka u ustima, prati iz ranijih romana i priča, prikazan je i s nježnošću. Lik djeda, majke, naposljetku i životinja, javljaju se kao protuteža junaka koji se suprotstavlja ocu, pokušavajući zauzdati vlastiti život.

– Redatelj Liješević koji je pročitao prvi dio romana jako je dobro u svojoj eksplikaciji definirao stvari, u pitanju je stav ‘ja sam te stvorio – ja ću te i ubiti’. Protiv ljubavi koja brine za drugoga i pokušava da ga popravi tako što ga tuče do – krvi. Junak romana raskida s time, ali problem je što u ovim našim kulturama ili bolje rečeno nekulturama, taj raskid biva moguć samo kroz batine, krv, smrt, rat… Ja sam kao mali imao neviđenu sreću da mi je otac, koji je bio jedan od najjačih ljudi u kraju – neki su nosili na leđima bika, neki kao od šale motali cijev puške, on je na leđima mogao nositi ona teška željezna seljačka kola – imao tako veliku šaku da me se bojao udariti da me ne ubije.

U naknadnom osvrtu preko ramena, jesu li subkulture osamdesetih u odnosu na današnje bile jasnije artikulirane – politički?

– Ma jebeš politiku, čim čujem tu riječ kao da sam zagazio u – govno.

Kako je otprilike izgledalo tvoje igranje s vatrom u ratnom okruženju; koliko si puta u životu izbjegao sigurnu smrt?

– Pa, u rat sam otišao odmah na početku, selo mi je bilo na prvoj liniji. Dobio sam puškomitraljez M-52, onog garonju iz partizanskih filmova, ali s jako malo metaka, pa je taj puškomitraljez na ljude više djelovao psihološki. Neki su imali lovačke puške, neki kubure, neki sjekire, ali branili smo svoje kuće, a to je najjače oružje… A to izbjegavanje sigurne smrti nije kao kod onog nekog tipa iz Bihaća koji mi je jednom zadigao majicu i rekao, “vidi bolan, imaš rupa po tijelu da bi bilijar mog'o igrat”… Ali, bilo je velikih sranja, kako u ratu, tako i u miru. O tome u jednoj od idućih knjiga.

S kakvim se preprekama suočavaju današnji lički klinci?

– Ne poznajem previše ove današnje ličke klince, ali vjerojatno se suočavaju s preprekama s kakvima se suočavaju svi klinci u Hrvatskoj. Živimo u vremenu u kojem živimo, gdje se te klince truje nacionalizmom, kao što se i mene nekoć trovalo, pa sam mislio da je Pavelić zapravo Che Guevara. Zakazao je i obrazovni sustav, favorizira se neznanje, pa na televiziji imamo kvizove gdje dobiješ lovu ako ne pogodiš neko pitanje. Treba malo i obići škole po Hrvatskoj, na fasadama puno toga piše. Već nekoliko godina radim na jednom projektu gdje obilazim kvartove, gradove, slikam slova U. Ima ih raznih boja, oblika, veličina, tragam za njima kao da tragam za otrovnim gljivama. Pišem zapravo na taj način knjigu. Kad ih skupim dovoljno, objavit ću knjigu u kojem će biti samo ta slova U, a mogla bi to biti moja najbolje napisana knjiga.

Koji je tvoj odnos prema francuskoj kulturi, pitam jer taj identitet duboko zadire u tvoje teme… Pogledamo li povijesno, bez Napoleonove kolonijalističke politike ne bi bilo izdanja ‘Nove ričoslovice ilirske’ Šime Starčevića, bez grofa Nugenta iz čije je zbirke osnovan Hrvatski arheološki muzej, kao ni Marmontove fontane – predstavlja li to išta nekome u Lici?

– Volim Pariz, u njemu sam proveo neke najljepše godine u životu, nekoć kad bih putovao busom 23 sata iz Zagreba u Pariz, imao sam osjećaj da se vraćam kući. Ali, nemam ja nekakav odnos s francuskom kulturom, osim što sam napisao roman o Parizu koji je nedavno izašao u Berlinu, Pragu, Beogradu, Skopju, a u Francuskoj još uvijek nije… Jedna tamošnja urednica rekla je da ne smijem ja Hrvat tako pisati o Parizu, očito samo Francuzi mogu tako pisati o Hrvatskoj. Meni to malo baca na kulturni rasizam, ali i o tome je, u stvari, taj moj roman. Bio je i svojedobno neki tekst o meni u pariškim novinama, citirane su neke moje izjave, zapravo, to su izjave junaka romana koji kaže da su Francuzi nacionalisti koji ne vole tuđi nacionalizam, pa mi se javio Jack Lang, njihov bivši legendarni ministar kulture, da će mi pomoći oko plasmana romana, nitko ga nije zvao, ali evo, sad se više ne javlja…

Naslovnom si pričom “Pukovnik Beethoven” ostalim pričama iz istoimene zbirke odredio jednu borgesovsku strukturu, koja je poput vrata za sve ostale priče… Naime, krikovi koji se čuju iz kuće, pripadaju junacima idućih priča. Je li to uopće prepoznato u javnoj recepciji knjige?

– Pa neka ljudi čitaju i percipiraju na svoj način, ne volim im sužavati prostor. Moje je da napišem neku knjigu, a kako kaže Andrić, to je kao kad izgradiš kuću, pa iz nje izađeš i puštaš unutra druge. Onda oni u toj kući pjevaju, galame, razbijaju prozore, vesele se, a ti se kao pisac možeš eventualno još jednom okrenuti, mahnuti i ići dalje. A kad spominješ Borgesa, čitam baš neke njegove sjajne intervjue, oduševljava me mudrošću i pameću, a kod nas neki pametni ljudi – što stariji to veće budale. Pogledaj te neke naše akademike o čemu oni pričaju, čime se oni u svojim glavama bave, kao da čitaš Alana Forda.

Kao pisac i autor, često se stječe dojam da si topovsko meso medija (olako te se proziva propalim novinarom, odmah zatim i vrhunskim piscem, što je svojevrsna antiteza, dok te pokoji Ličani skoro folklorno prozivaju i napadaju). Je li ti takav stupanj interakcije potreban i što dobivaš od njega?

– Vrlo je nezgodno kad i pop na misi priča protiv tebe. Onda je teško ulaziti u gostione, hodati cestom. Ima i situacija da me napadaju čak neki moji rođaci, pišu protiv mene komentare, idiotske tekstove, da sam antikrist, komunist. Ali poseban je problem malograđanština umotana u celofan koja je puno toksičnija od one seoske, i živi tu u gradu.

I sam dolaziš iz novinarstva, omražene profesije oko koje se podigla neviđena haranga u društvu posljednjih godina, a čija dugovječnost ne upućuje na ništa dobra. Dok je recimo, uvaženi brazilski skladatelj-kantautor iz pokreta Tropicalismo, Tom Ze, svoj izraz nazvao ‘pjevanim novinarstvom'… Međutim, imam dojam da si ti raskrstio s tim i da ne bi reagirao sa simpatijom kad bi ti se, recimo, djeca počela time baviti? Koje bi zanimanje po tebi danas moglo nadomjestiti taj poriv za sudjelovanjem i adrenalinom, te primjenom inteligencije na ljudsku psihu kojom će pojedinac svoj bliži mikrosvijet učiniti boljim?

– Kakva zemlja takvo i novinarstvo. A što se, pak, tiče tih zanimanja, trebalo bi nekoliko života da čovjek shvati za što je, a za što nije. Kažu da vrag nije htio biti samo šegrt i vojnik, a to ni ja ne bih nikako volio biti. Možda bi mi bilo najbolje da sam ostao u Lici čuvati ovce, ali sad je kasno da se kaje.

Vid Jeraj (Lupiga)