Kliker.info

Stolac je ovih dana jedna od top tema  ne samo u BiH , između ostalog i zbog toga što  je bjelodano postalo jasno  da bi se izborna  priča u gradu na Bregavi mogla   završiti porazom lokalnog HDZ-a, čime bi  se stekli svi preduslovi  za konačni odlazak i najžilavijih   ostataka  paradržavne tvorevine Herceg-Bosne  u istoriju beščašća.

U vrijeme nastanka ovog teksta kada svi  sa nestrpljenjem očekuju odluku Centralne izborne komisije  potpisniku  ovih redaka padaju na pamet dvije stvari koje samo na prvi pogled nemaju veze sa trenutnom situacijom u Stocu.

Prva je nedavna izjava sareajevskog profesora Marjanovića koji je ustvrdio da su  totalno pogrešni  ljudi u posljednjim dvadeseetak godina gostovali, odnosno zaposjedali naslovnice  i udarne termine bosanskohercegovačkih novina, odnosno medija.

Druga je i zvanična potvrda  onoga što smo zvi znali , a  dobronamjerni Bosanci i Hercegovci  to  dugo nisu  htjeli sebi priznati.

Riječ je o  tzv. tigrovoj koži, tom zaštitnom  znaku multietničke države i društva  koji  je Bosnu i Hercegovinu činio čudesno posebnom,  koja, kako nedavno kazaše  zvanični podaci popisa,  više ne egzistira ovdje , što  je  sasvim sigurno,  jedan  najporaznijih   krajnjih rezultata tragičnih dešavanja u posljednjih 25 godina  na širem području bivše zajedničke države

Što je još tragičnje, ovom poražavajućom  činjenicom  bave se  samo rijetki autori, dok zvanične institucije države, naučne ustanove  i  političke stranke, naročito vladajuće , pomenute informacije svjesno guraju pod tepih,  gdje će po svoj prilici čekati neke bolje i i  odgovornije generacije  dužnosnika, političara i naučnih radnika.

Naravno , ova ocjena generalno vrijedi i za medije  koji nikako da shvate da imaju civilizacijsku zadaću i istorijsku šansu da promocijom dobrih ljudi i pojava u vremenu zla  stvaraju pretpostavke za normalno društvo i državu kakvu narodi i građani BiH sigurno zaslužuju.

A jedne takve svoje krupnije greške postao sam svejstan nedavno,  kada me je daleko od domovine, u američkoj državi Kentucky, dobro informisani Mostarac upitao, koga bih od svih ratnih  komandanata i poslijeratnih političara  u Hercegovini, koje sam u pomenutom periodu imao priliku upoznati i intervjuisati, posebno istakao.

Iznenadio se baš golemo  kada sam mu  bez imalo razmišljanja  kazao   da  je bivša guvernerka Hercegovačko-neretvanskog kantona Fatima Leho  moj apsolutni favorit i da bi joj izbjegle i raseljene osobe, naročito Bošnjaci  sa područja Hercegovine,  za života trebali podići spomenik na Musali  u Mostaru ili negdje uz Bregavu,u  Stocu.

“O čemu pričaš čovječe”, zgranuto me je upitao Buba, dodavši uzbuđeno da o pomenutoj gospođi zna jedino  da je prijaratni bankar i poslijeratni funkcioner i dužnosnik SDA.

I zaista, nakon konsultovanja  sveznajućeg  Googla, morao sam  priznati  da je  bio  u pravu .Ime gospođe Fatime pominje se samo u navedenom kontekstu uz jednu jedinu fografiju koju u svojim arhivama čuva organizacija posvećena ženama koje su u određenom vremenu bile lideri u svijetu.

Stariji će naravno shvatiti, u vrijeme dok je Fatima Leho obavljala dužnost guvernera Hercegovačko-neretvanskog kantona, internet je na našim područjima  bio u povojima  zbog čega nove generacije i ne znaju da upravo pomenutoj gospođi danas dugujemo što je na  širem  područje Hercegovine proces povratka izbjeglih i raseljenih osoba gotovo u potpunosti uspio.

Ova ocjena naročito vrijedi za opštine Stolac i Čapljina gdje sam  hazreti Fatimu sretao  svakodnevno godinama , u miniranim, spaljenim i opustošenim  selima, mahalama i naseljima širom stolačke, čapljinske, ljubuške, gatačke , nevesinjske i neumske opštine.

Pouzdano znam i tvrdim da je svaku grupu  povratnika iz Mostara lično ispratila, dočekala u matičnoj opštini, a nerijetko sa sa njima i  provela prve najkritičnije noći u nesigurnm  povratničkim sredinama.

Jednog takvog događaja naročito se sjećam  mada je od  njega prošlo punih 18 godina. Drugog dana oktobra 1998. godine u Tasovčićima kod Čapljine, u dvorištu  Šakira Kudre ubijen je  povratnik Adem Muminagić. Spriječavajuć započeti proces povratka Bošnjaka u Hercegovini, ubili su ga hrvatski ekstremisti , koji su u  grupu povratnika bacili bombu.

Na čelu i te povratniče grupe bila je guvernerka Fatima, koja se nakon napada,  sa prestrašenim Bošnjacima zabarakadirala u poluizgorjeloj kuči u Modriču, brdu pored Tasovčiča i  telefonom ztaražila pomoć od šefa Regionalnog ureda OHR-a u Mostaru, sir Martina Garroda.

Od časne starine, jednog od komandanata britanske  vojske u ratu sa Argentinom za Foklande,  saznao sam za nemile nogađaje,  pa sam sa snimateljom Farukom  i došao u pomenuto prigradsko naselje Čapljine , gdje su nas dočekali naoružani ekstremisti, predsjednik Feracije BiH Ejup Ganić sa saradnicima  i neizbježna Fatima.

Britanski džentlemen joj je naravno odmah ponudio da se u Mostar može vratiti u njegovom društvu i to blindiranim terencem, na šta mu je Fatima ljubazno zahvalila, dodavši potom da se iz Tasovčića te večeri, u Mostar može vrattiti samo mrtva.

Čvrstu odluku je obrazložila riječima da će ostati sa povratnicima pošto će u suprotnom to biti  pouzdani signal  i za povratnike na Dubravskoj visoravni i Stocu da treba bježati na sigurno.

Pet punih dana i noći je ostala sa povratnicima, a u Mostar se vratila tek nakon poruke da je spremna i čeka je nova grupa za povratak .

Izjavu za emisije RTV BiH  uglavnom je ljubazno odbijala  tvrdeći da su oni koji se odluče na povratak,  u ovakvom vremenu,  pravi heroji, a da ona to radi za platu. Danas žalim  što nisam bio uporniji,  pa bi možda i Google istorija bila milostivija prema istinskoj heroini procesa povratka u Hercegovini.

Ako ovih dana  Centralnas izborna komisija poništi prekinute izbore u Stocu i zakaže nove, na kojima vjerujem, pobjedu može odnijeti “Lista za Stolac” , čelnicima ove šarolike grupacije toplo preporučujem,  da na proslavu,  povratka nade u grad na Bregavi,  pozovu i  bivšu guvernerku Fatimu Leho.

Uz svesrdnu pomoć profesora Mehmeda Dizdara  postavila je vidljive i čitljive putokaze   prema Stocu te  potom  stala na čelo kolone .

Dovoljno za istoriju.

Halil Šetka (Kliker.info)