Kliker.info

Bosanski  franjevac, teolog i publicista Drago Bojić, u emisiji HRT-a Razgovor s razlogom, analizirao je zašto smatra da je nacionalizam nespojiv s kršćanstvom, kako je etnička pripadnost postala važnija od etike i zašto pojedinci ne bi trebali odustati od vlastitog dostojanstva i slobode. Govorio je i o ulozi vjerskih zajednica u procesu pomirenja, položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i odnosu Hrvatske prema njima.

Kada etnička pripadnost prevlada  nad etikom

Kako navodi Index Drago Bojić smatra da je nacionalizam suprotan kršćanstvu i katoličanstvu, a to mišljenje temelji na Evanđelju. Objašnjava da je Isus nastojao denacionalizirati vjeru i prenijeti svoju poruku svim ljudima. “Moramo uzeti u obzir činjenicu da je vjera utjelovljena i u specifičnom, kulturnom kontekstu, u određenom narodu. Ali nikada ne možemo pretpostaviti da je jedan pojedinačni narod Božji narod, koji je slika i metafora za sve narode svijeta”, naglašava Bojić.

Katolicizam je, kaže, univerzalan i širi od interesa bilo kojeg pojedinačnog naroda, dok je nacionalizam negacija ljudskih prava. Smatra da se ljudi ne smiju svesti samo na jedan identitet. „Ako se neko svede samo na to da bude Hrvat, Bošnjak ili Srbin, i pritom zanemari sve svoje ostale identitete, on zapravo postaje nevidljiva osoba. Postaje dio nevidljive mase, grupe, u kojoj se pojedinci više ne mogu razlikovati“, objašnjava Bojić.

Upozorava da su danas identitetske politike ponovo u centru zbivanja, zbog čega moral pati. „Kada, na primjer, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini stavite etničku pripadnost iznad etike, onda se može dogoditi sve što se dešavalo posljednjih tridesetak godina. Ljudi to praktično gotovo prihvataju kao normalno stanje stvari, uključujući korupciju i kriminal i prevaru i iskorištavanje općeg dobra“, smatra Bojić. Ističe da takve stavove danas zastupaju i obrazovani intelektualci za koje se pitanje pravde svodi na to ko ima vlast. Zato su, po njegovom mišljenju, moralna i etička pitanja ključna.

„U našim društvima veliki broj ljudi se izjašnjava kao vjernici. I onda je pitanje zaista potpuno opravdano: kako je moguće da ti ljudi, koji tako lako i dragovoljno javno djeluju u ime Boga i paradiraju svojom religioznošću, potpuno ignorišu etički dio vlastite vjerske tradicije“, kaže Bojić. Objašnjava da se radi o vjerskom licemjerju, koje teologija naziva „praktični ateizam“, gdje ljudi prihvataju običaje, ali u praksi poništavaju vrijednosti vlastite vjere.

Suočavanje s prošlošću i poštovanje žrtava

Bojić smatra da su najbolje zajednice one koje su stalno kritične prema sebi, koje se racionalno suočavaju s prošlošću i kolektivnom odgovornošću. Kvalitet zajednice, dodaje, očituje se i u njihovom odnosu prema najslabijima i marginaliziranima, kao i prema strancima. „Ako se strani radnici koji su došli u Hrvatsku osjećaju prihvaćeno, to bi onda bio znak da je ovo društvo zdravo. Ali ako se neko od tih radnika boji za svoj život, ako se boji da bi ga neko negdje mogao uvrijediti, onda to nije dobro“, kaže Bojić. U društvima poput Bosne i Hercegovine, svi visoko misle o sebi i upiru prstom u druge, i niko ne želi započeti proces katarze.

„Logori koji su bili u Herceg-Bosni su zastrašujuća sramota za katoličke Hrvate. Svako drugo mjesto gdje su počinjeni zločini koje su počinili pripadnici našeg naroda je naša najveća sramota. Tako bismo trebali razmišljati i o drugim stranama čiji su pripadnici također činili zločine“, kaže Bojić.

Vjeruje da bi za svaku zajednicu bilo ljekovito obilježavati patnje drugih za koje su njeni članovi odgovorni. „To znači da Katolička crkva obilježava Ahmiće, da Islamska zajednica to čini na mjestima stradanja gdje je Armija Bosne i Hercegovine počinila zločine, da Srpska pravoslavna crkva ide u Srebrenicu i Prijedor. Svjestan sam da je to, barem u trenutnoj situaciji, nezamislivo“, kaže Bojić.

Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini

Bojić navodi da je politika Franje Tuđmana krajem 1980-ih i 1990-ih, u ime zamišljenog integralnog hrvatstva, poništila specifičnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, a taj narativ su prihvatili i njihovi politički lideri. “I sada imate vrlo problematičnu situaciju da ljudi koji su rođeni u ovoj zemlji, čiji su preci ovdje živjeli stoljećima, pristaju da budu dijaspora u vlastitoj zemlji. A istovremeno, pristaju i žele da im Hrvatska bude matična zemlja”, napominje.

Naglašava da je identitet bosanskih Hrvata snažno obilježen Bosnom i Hercegovinom. “Mislim da je, nažalost, ovo završen proces i da su ljudi dobrovoljno pristali da budu dijaspora u vlastitoj zemlji. Lično se s tim ne slažem”, kaže Bojić. Smatra da bi bilo važno da Hrvati u Bosni i Hercegovini ponovo otkriju vlastito dostojanstvo.

Komentarišući parlamentarne rezolucije i česta spominjanja položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane hrvatskih političara, Bojić kaže da od toga nije bilo i neće biti nikakve koristi. Po njegovom mišljenju, stav Hrvatske treba da bude stav saradnje, a ne paternalizma. “Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju se osamostaliti, izaći iz ove vječne političke adolescencije i nezrelosti, kako ne bismo morali stalno ići u Zagreb po mišljenja”, smatra Bojić.

Odricanje od slobode

Drago Bojić je 2013. godine zbog svojih stavova smijenjen sa mjesta predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i glavnog urednika Svjetla riječi.

“Kada pojedinac javno iznosi svoje mišljenje, mora računati s činjenicom da će se suočiti s neslaganjem, ponekad čak i rizicima. Imamo i javne linčeve u našim društvima, ali ipak mislim da nema ništa ljepše i teško da postoji bolji osjećaj nego kada krenete svojim putem, kao slobodan čovjek kojeg niko ne može uslovljavati ili ucjenjivati”, rekao je.

„Mislim da mnogi naši ljudi u ovoj regiji lako odustaju od svoje slobode, vlastitog dostojanstva, te stoga vrlo često slijede politike ili obrasce razmišljanja koji ih sve dublje zarobljavaju u neslobodi“, zaključio je Bojić.