Kliker.info

Znam, smiješno zvuči, baš kao vic, ali bogami vic nije. Na pjesničkoj manifestaciji Vidoška noć, koja se već drugu godinu održava na najslavnijoj bosanskohercegovačkoj srednjovjekovnoj nekropoli Radimlji, organizatori iz Matice hrvatske u Stocu zaista dodjeljuju nagradu što se zove – Hrvatski stećak.

Kome je pala na pamet ta upravo monumentalno vulgarna budalaština, da nešto nazove Hrvatski stećak, historiografiji je nažalost nedovoljno poznato. Zna se samo da je pala na sastanku hrvatskih kulturnih pregalaca u Stocu prošle godine, kad su u sklopu dana Matice hrvatske naumili organizirati Stolačko kulturno proljeće, u sklopu Stolačkog kulturnog proljeća prirediti Vidošku pjesničku noć, a u sklopu Vidoške pjesničke noći dodijeliti nekakvu nagradu, kakav je već uostalom red na danima, večerima i noćima poezije, jebeš poetsku manifestaciju na kojoj se ne dijeli nekakva medalja, plaketa, vijenac, nešto, bilo što.

– Hrvatski stećak! – uskliknuo je netko s dna stola, nakon čega se začuo snažan prasak.

Dok su se ostali okrenuli, već tamo nije bilo nikoga – samo oblak prašine.

– Tko je to rekao? – zbunjeno je pitao predsjedavajući.

– Ja! – začuli su tada okupljeni tanašni glasić, podigli se sa stolica, i kad se prašina razišla, u dnu stola ugledali golemi, lijepo isklesani stećak. – Tu sam, ispod!

– Šta radiš tu, živ bio?!

– Ništa – teškom mukom javio se nesretnik odozdo. – Nego mi pao na pamet hrvatski stećak.

– Kako bogati "hrvatski stećak"?

– Tako što pod njim leži Hrvat – stenjao je nesretnik. – Budalo.

– To je dobro, odlično! "Hrvatski stećak". Sjajno! – oduševio se, vele, predsjedavajući. – Još samo da odlučimo kome ćemo ga dodijeliti.

– Što se mene tiče, može i Radovanu Karadžiću – procijedio je tada glas pod kamenom gromadom – samo ga dižite sa mene!

Tako je, kažu, u Stocu prošle godine ustanovljena pjesnička nagrada Hrvatski stećak. Tko god da je bio genij kojemu je ta stvar pala na pamet, bio je lijepo udaren. Razumljivo, jer nije ugodno kad ti na pamet padne kameni monolit od dvije tone. Ne znam tako što piše na stećku kojega Matica hrvatska Stolac od tada dodjeljuje pjesnicima, ali valjalo bi uklesati nešto, šta ja znam, "Bože, davno mi je na um pao, i vele ti mi je pod njim ležati."

Odavno, naime, hrvatski stećak Hrvatima pada na um, ali tek sad ga je pogodio. Prvi put, što se zna, na pamet im je pao još tamo devedesetih, kad su vrijedni neimari iz Ciste Provo kraj Imotskog prekrasnu nekropolu stećaka uz cestu prema Trilju ukrasili velikim križem i golemim jarbolom s hrvatskom zastavom. Da ne bi valjda bilo nesporazuma čiji su to zapravo stećci, za čije babe zdravlje i za čijeg babe groblje. Za razliku od onog nesretnika iz Stoca, kojemu će hrvatski stećak na pamet pasti cijelih dvadeset godina kasnije, neimari iz Ciste Provo bili su bolje sreće: u posljednji trenutak, netom prije nego što će im na um pasti hrvatski stećci, oni su sišli s uma. Bilo je, priča se, baš gadno.

– Evo tu su pali – još vidno uzbuđen pričao je tada novinarima načelnik općine, pokazujući uz cestu rasute divovske kamene gromade. – Iđem ja cestom, kad čujem nešto, "fijuuu", pogledam gore, a ono hrvacki stećci. Brat bratu sedamdeset komada, ovoliki. Isto ve-be-er. I di će, ravno meni na um. Ja povikao "čuvaaaj!", pa brže-bolje sišao, kad u taj čas, bum!, hrvacki stećak. Evo tu. Za dlaku!

Tragedija je, kako vidimo, izbjegnuta u zadnji čas, pa je prvi incident sa hrvatskim stećcima završio bez žrtava. Tragedija i žrtve nisu se, međutim, mogle izbjeći kad je prije osam godina hrvatskoj domoljubnoj inteligenciji u Stocu palo na pamet na zaštićenom lokalitetu nekropole stećaka na Radimlji sagraditi spomenik – posve logično – žrtvama bleiburške tragedije. Pokazalo se kasnije kako je sva sreća da je domoljubna inteligencija u Stocu već odavno sišla s uma, pa su pod spomenikom ostale jedino žrtve Bleiburga. "Davno sam ti s uma sišao, i vele ti mi je pod njim ležati."

Tako je među drevnim kamenim spavačima na Radimlji – da ne bi bilo nesporazuma čiji su to zapravo stećci, za čije babe zdravlje i za čijeg babe groblje – osvanula fontana u obliku križa, a u njoj kameni spomenik s natpisom "U čast mučenika za vjeru i Domovinu Križni put Stolac 1945-2005". Godinama su tu hrvatski domoljubi polagali vijence i držali mise, dok netko nije primijetio očitu stvar: nigdje se ne spominje Hrvatska! Koji mučenici, za koju vjeru, za koju domovinu? Ne zna čovjek je li to spomenik hrvatskim katoličkim mučenicima s Bleiburga, ili Brigadi mučenika Al-Akse. I jesu li oni stećci uokolo srednjovjekovno katoličko groblje ili šta je.

Stvar je postala još ozbiljnija kad je prošle godine krenula međudržavna inicijativa Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore da se stećci kao zajednička kulturna baština upišu na listu spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Vidjeli tada hrvatski domoljubi da je vrag odnio šalu, da će stećci ispasti božeprosti regionalna, ili još gore, svjetska baština, pa im konačno pao na pamet pravi, autentični Hrvatski stećak. Trebalo je još samo odlučiti kome da ga dodijele.

– Imate li koga na umu? – pitao je predsjedavajući.

– Jok – dobacio je netko. – Svi sišli.