Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (Oslobodjenje)

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, srela Regica na ulici staru prijateljicu Baricu s buljukom djece, pet sinova šeta ova mahalom, šestoga vodi za desnu ruku, a sedmoga drži u lijevoj. Nije je Regica vidjela hiljadu godina, pa se lijepo iznenadila. "Joooj, sladak ti je mali", raznježila se nad bebom, "kako se zove?" "Rudi", odgovori Barica. "A ovaj junak?", pokaže Regica na mališana što majku čvrsto drži za ruku. "Rudi", kratko će prijateljica. "Isto Rudi?!", iznenadila se Regica. "Aha", veselo će Barica, "zapravo se sva sedmorica zovu Rudi". "Pravo praktično", zaklimala Regica glavom, "ali, kako ih razlikuješ?" "Zapravo lako", odmahnu Barica. "Po prezimenima."

Na taj me vic podsjetila priča Radio Sarajeva o nogometu u Vitezu. Vitez je mala čaršija, ali ima dva gradska kluba, pa ako taj gradić u srcu Bosne i Hercegovine nije niti Sarajevo, a kamoli Milano, Rim, Glasgow, Madrid, Manchester ili barem Beograd, svejedno ima najluđi gradski derbi u cijelom nogometnom svijetu. Ni liverpoolski Merseyside derby ni milanski Derby della Madonnina, ni španjolski El Madrileño ni glasgowski Old Firm ne mogu se mjeriti s gradskim derbijem u Vitezu, i nesvakidašnjim spektaklom kad se na tribine gradskog stadiona natisne tri hiljade navijača oba kluba.

– Ajmo, Vitez, aleee, ajmo Vitez aleee! – čuje se s jedne tribine.

– Vitez šampion, Vitez šampion! – uzvraćaju navijači s druge, šireći šalove nad glavama.

– Uaaaa! Buuuu! Smrt Vitezu! – odgovore onda prvi zvižducima, pa razviju svoje zastave, sve skandirajući: – Vi-tez! Vi-tez! Vi-tez!…

– Na-kurac, na-kurac! – ne ostanu dužni s druge strane, nastavljajući još glasnije: – Vi-tez-na-kurac! Vi-tez-na-kurac!

– Eeeeee, eeeeee… – vrije među navijačima prvih – eeeeee, jebem te Vitežeeee!

– Buuuuu! Dole Vitez! – odgovaraju sad na suprotnoj tribini, pa i oni šire zastave. – Vitez je najbolji, Vitez je najbolji!

– Vi-tez!! Vi-tez!! – na to će prvi glasnije.

– Vi-tez!!!! Vi-tez!!!! – uzvratit će drugi još glasnije.

I tako devedeset minuta.

Promatrač sa strane malo je, dakako, zbunjen, jer mu se u onoj halabuci učinilo, kao i vama, da i jedni i drugi navijači svim srcem navijaju za omraženi Vitez, pa ne zna zbunjeni promatrač vole li i jedni i drugi Vitez više nego što ga iskreno mrze. To je zbog toga, objasnit će mu upućeni, što se jedan od dva gradska rivala zove Vitez, a drugi Vitez.

– Ne razumijem – zbunjen je i dalje zbunjeni promatrač. – Zašto se oba kluba zovu-Vitez?

– Zato što su iz Viteza – sažaljivo ga pogledaju upućeni. – Neće se valjda zvat Bugojno.

Oba kluba iz Viteza, shvatili ste, zovu se – posve logično – Vitez. Štoviše, oba svoje utakmice igraju na istom stadionu, i oba su osnovana iste, 1947. godine. Kako ih onda razlikuju? U tome i jest vic, i to onaj o Regici i Barici: po prezimenu. Vitez iz Viteza je, naime, Nogometni klub, dakle hrvatski i katolički, dok je s druge strane Vitez iz Viteza Fudbalski klub, odnosno bošnjački i muslimanski.

Priča o Vitezu iz Viteza i Vitezu iz Viteza zgodna je priča o veličanstvenom bosanskom apsurdu: davne 1947. godine u Vitezu je osnovan nogometni klub Radnik, koji je 1954. promijenio ime u Vitez. Punih četrdeset godina postojao je tako Vitez iz Viteza, sve dok se grad nije podijelio na Hrvate i Bošnjake, pa Hrvati po završetku rata na Gradskom stadionu obnovili Nogometni klub Vitez, a Bošnjaci na istom stadionu obnovili Fudbalski klub Vitez. Zajedno tako i treniraju, na jednoj polovici terena igrači Viteza, na drugoj igrači Viteza.

Opet, pogledate li bolje, nema ničeg prirodnijeg od dva Viteza, barem ne u gradu u kojemu postoje dva košarkaška i dva alpinistička kluba, dva lovačka i dva vatrogasna društva. Sve je u Vitezu podijeljeno na dva, na hrvatsko i bošnjačko, pa čak i miješani brakovi. Što je, najzad, prirodnije u zemlji u kojoj su i škole – poput one, jasno, u Vitezu – podijeljene na hrvatske i bošnjačke?

U početku, istina, malo zbunjuje ta stvar, ali kad se čovjek navikne, ima lijepih prednosti. Šetate, recimo, Vitezom, u gradu neobična gužva – niste imali pojma da se tog dana igra slavni gradski derbi – kad odjednom pred vama grupa pripitih navijača, u čas vas okružilo petnaestak izbrijanih i tetoviranih bilmeza s bokserima, lancima i bejzbol palicama, a najveći i najbezubiji među njima unio vam se u lice i pita za koga navijate.

– Za Vitez – kažete vi mirno.

Bilmez vas sumnjičavo gleda nekoliko trenutaka, strijelja ravno u oči i otpuhuje dim cigarete, točno se vidi da nije očekivao takav odgovor.

– Baš za Vitez? – konačno će on stisnutih očiju.

– Baš za Vitez – hladno ćete vi.

– Sere – u to će jedan iz grupe, onaj sitni i rošavi. – Stoposto navija za Vitez.

– Jel to istina? – prijeteći zarže bezubi, ne skidajući oka s vas.

– Naravno – odgovorite vi s dosadom u glasu. – Pa rekao sam vam.

Bilmez onda malo ustukne, opet vas sumnjičavo gleda, strijelja ravno u oči i otpuhuje novi dim cigarete.

– Vi-tez!!! – odjednom vas cijelog ispljuca iz bezubog ždrijela.

– Na ku-rac!!! – spremno vi odgovorite na lozinku.

– Fak! – procijedi onda krezavi godzila, pljune o pod i nezadovoljno sa svojima nastavi gradom tražiti protivničke navijače, sve dok se u osam navečer razočaran ne vrati kući na novi nastavak televizijske sapunice.

I šta? Nema incidenata, nema obračuna navijača, nema noževa, pištolja i zapaljenih autobusa, nema mrtvih i ranjenih. Ukratko, shvatili ste, koncept s dva Viteza genijalno je rješenje za etnički duboko podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, nešto poput onog sjajnog patenta s neutralnim brojkama i slovima za registarske tablice na automobilima.

Elem, priča mi Kožo, objasnio Bobi Rudiju taj revolucionarni koncept, a ovaj ga blijedo gleda.

– Bezveze. To je kao da se u Sarajevu oba prvoligaša zovu Sarajevo.

– Pa ja! – zapalio se Bobi. – Shvataš?

– Ne znam – svejedno se ne da Rudi. – Meni je glupo da imamo dva Sarajeva samo zato da se budale ne tuku.

– Ma ne zato! – odmahnu Bobi. – Nego bi onda i Sarajevo konačno jednom bilo prvak Bosne i Hercegovine.