Kliker.info

Njegovi radovi, ali i javni istupi, nikad ne prolaze bez velike pažnje javnosti. U intervjuu za Al Jazeeru problematizira nedostatak novog pojma za ono što danas nazivamo fašizmom, izborima u Grčkoj i Hrvatskoj, Fukuyaminim predviđanjima, precijenjenosti obrazovanja…

Boris Buden (Zagreb, Hrvatska 1958.), teoretičar kulture i filozof, svojim je uvidima precizno secirao mračne devedesete, a s krizom se ponovno uprisutnio na domaćoj sceni.

Na Zagrebačkom sveučilištu diplomirao je filozofiju, uz dopunske studije marksizma. Doktorirao je iz teorije kulture na Univerzitetu Humboldt u Berlinu.

Eseje je tokom devedesetih objavljivao uglavnom u Arkzinu, u kojem je bio i urednik, a kasnije su okupljeni u zbirci “Barikade”.

Na našim su mu prostorima objavljena djela “Kaptolski kolodvor”, “Vavilonska jama”, “Zona prelaska – o kraju postkomunizma”.

• Nakon događaja u Parizu možemo li reći da je fašizam postao naša svakodnevnica?

– Činjenica da za to što proživljavamo nemamo drugo ime do fašizma i sama je problem. Pritom smo bezrazložni optimisti. Mislimo da se ono najstrašnije već dogodilo prije sedamdesetak godina i da je sad najvažnije spriječiti da se to ponovi. A što ako je najgore tek pred nama i ako u svom nadolasku ne izgleda tako strašno kao fašizam iz prošlosti? Uostalom, ni taj historijski fašizam nije izgledao strašno kada je obećavao bolju budućnost većini, vlastitoj naciji, ujedinjenoj s onu stranu svih klasnih razlika, složnoj u borbi protiv stvarnih i umišljenih prijetnji izvana i iznutra. A tek klasa poduzetnika i bogataša, s kolikim entuzijazmom je ona pozdravila fašizam i odmah se stala koristiti svim njegovim prednostima, najprije u obuzdavanju otpora izrabljivane klase?

Nije li klasna idila koja vlada na postjugoslavenskim prostorima već četvrt stoljeća nešto što bi nas trebalo zabrinuti? Nije li lakoća privatizacije u kojoj su milijunske mase olakšane za svoje vlasništvo bez ikakva otpora, lakoća kojom su uvučene u nacionalističke ratove, lakoća kojom su pristale na žrtvovanje svojih interesa, budućnosti svoje djece koju su još nerođene otjerali u dužničko ropstvo, nije li sve to dobar razlog da kažemo kako živimo u fašističkoj svakodnevnici? Mislim da nije. Odnosno, još nije.

Može biti puno gore, ali upravo ta potpuna historijska, socijalna i svaka druga besperspektivnost može potaknuti ljude na radikalno preispitivanje svega što im se dogodilo u zadnjih dvadeset pet godina i na odluku da svoju sudbinu radikalno promijene nabolje. Pogledajte što se dogodilo u Grčkoj. Samo koju godinu ranije svjedočili smo nezaustavljivom rastu fašističke Zlatne zore. Većina je danas podržala radikalnu ljevicu.

A što se Pariza tiče, važno je sagledati značenje tog događaja iz perspektive naših iskustava devedesetih. Etnokonfesionalne podjele odigrale su i još igraju ključnu ulogu u fašističkoj mobilizaciji masa. Nije stvar u podjelama. Podjele su potrebnije no ikad prije. Ali ne ove po kojima se raspala bivša Jugoslavija i po kojima se danas pred našim očima raspada stari svijet, od Libije, Sirije i Ukrajine do Pariza.

• Šta se promijenilo u odnosu na 11. septembar?

– Ono što je prije desetak godina izgledalo kao ekstremni eksces u kojem šačica drskih fanatika provocira svemoćnu svjetsku silu pretvara se pred našim očima u rat između velikih identitetskih blokova, s jedne strane Zapada a s druge islama ili nekakvog ne-zapada, Rusije koja je poistovjećenje s Istokom. Slično kao što su kod nas devedesetih ratovi legitimirani kulturnim i identitetskim razlikama. Kao naprimjer u Hrvatskoj, gdje se nije vodio nikakav oslobodilački rat protiv okupacije nego naš domaći sukob civilizacija, Evrope i Balkana, kako je bio prikazan i legitimiran od strane političkih i intelektualnih elita.

Tako i danas vidimo kako se atentat u Parizu pretvara u sukob između tzv. zapadnih vrijednosti i njihovih ne-zapadnih neprijatelja, oličenih u islamu. Vidimo kako desetine tisuća ljudi u Njemačkoj izlazi na ulice u ime čistoće svoje kulture, a protiv tzv. islamizacije. Ni u Ukrajini se ne događa ništa bitno drugačije. Ljudi su se pobunili, s pravom, protiv samovlasti oligarha i korupcije koju generira upravo ta privatizacijska oligarhijska elita, ljudi su se pobunili tražeći jednakost i pravdu, uključujući i socijalnu pravdu, pobunili su se u ime prava na dostojanstven život, prava koje gazi upravo taj predatorski postkomunistički kapitalizam. No, svi ti razlozi njihove pobune čini se da su odmah nestali, rasplinuli su se kao da ih nikada nije bilo i kao da je stvar samo u jednome, samo u jednoj jedinoj odluci: ili Evropa ili Rusija. Kao da ništa drugo nije u pitanju.

To pretvaranje svih borbi, svih društvenih konflikata i proturječja u jedan jedini konflikt između normativnih identitetskih blokova, između, naprimjer, Zapada i Istoka ili islama, to je lik u kojem nam fašizam prijeti iz budućnosti, ne iz prošlosti.

• Jeste li vjerovali u ‘80-im godinama u liberalizam, demokratiju i politiku bez nasilja?

– Da, nažalost. I nisam bio jedini. Ali i sami ste rekli, bila je to vjera ili, bolje, ideologija novog poretka bez ozbiljnih protivnika, bez unutarnjih proturječja i bez alternative. I još k tome, poretka s kraja historije. Prije 25 godina tako je Fukuyama najavio konačnu pobjedu liberalne demokracije zapadnog tipa koja je označila kraj povijesti. Danas svi govore o povratku povijesti, o povratku Hladnog rata, o povratku fašizma i nitko više ne uzima ozbiljno Fukuyaminu dijagnozu, osim u istočnoj Evropi. Nedavno je u Guardianu on izjavio da je na postkomunističkom istoku Evrope, u Ukrajini i Poljskoj, još uvijek rock-star. No, taj proces, čitava logika i teleologija post-komunističke tranzicije, iscrpla je svoju energiju. A s njom je nestala i ta naivna vjera u liberalno demokratsko društvo mira i prosperiteta.

Drugi koji je obilježio početak godine jesu predsjednički izbori u Hrvatskoj. Da li će oni promijeniti neko političko djelovanje u postkomunističkoj regiji?

– Ti izbori nisu ništa promijenili. Oni su simptom i uzrok odsutnosti svake promjene, nemogućnosti da se išta pokrene. Oni su samo još jedan dokaz bezizlaznosti i dekadencije hrvatskog društva, prije svega političke i moralne. Dvije klijentelističke partije koje se izmjenjuju na vlasti zajedno sa svojim koalicijskim klonovima već više od 20 godina i danas su svoju bijedu uspjeli sakriti iza jadnih likova predsjedničkih kandidata.

Nova predsjednica ispred i u ime partije koja je doslovno opljačkala svoj narod, dapače, osuđena je po tom pitanju, obećava tom istom narodu da će se, valjda još za njena mandata, vinuti među najbogatije i najprosperitetnije narode na svijetu. Ako to nije besramno vrijeđanje zdravog ljudskog razuma, onda ne znam što je. Ali izabrali su je i na neki način je to razumljivo kad se vidi koji bezlični oportunist joj je bio protivnik. Na sreću, izbori su pokazali da sve veći broj ljudi ne pristaje na ovo vječno vraćanje istoga. Promjene su nužne i neće ih izazvati postojeći politički establišment.

• Napisali ste da je ‘dijete’ od strukturnog značaja u imaginiranju novog početka jednog društva koje presudno oblikuje postkomunizam. Kakve su temelje stavila ta djeca za postkomunističko doba? Ubiremo li već plodove njihovog djelovanja?

– U metafori djeteta koje nevino izlazi iz komunizma, ali naravno, jer je dijete, ne može ništa samostalno odlučiti te stoga treba staratelja, a povrh toga još ništa ne zna i sve mora učiti otpočetka, u toj dakle metafori, otjelovljena je čitava dijalektika postkomunističkog porobljavanja masa. Jedva da su izborili slobodu, ljudi su je se odmah morali odreći jer su proglašeni nezrelima da ju koriste, pa su sva ta postkomunistička društva morala u tzv. škole demokracije ili, kako se zvalo to razdoblje, postkomunističke tranzicije.

Kad je nešto pošlo po zlu ili se izjalovilo, odnosno nije bilo onako kako su si gazde zamislili, odmah je to proglašeno dječjim bolestima demokracije ili demokracijom u pelenama. Ukratko, cijeli historijski prostor postkomunizma infantiliziran je zato da bi se tim prostorom lakše vladalo. Lakše je sprovoditi svoju volju nad ljudima koji su proglašeni nezrelima, odnosno djecom koja ne pamte nikakvu prošlost jer su na svijet tek od jučer. Tako se kod nas nitko nije mogao sjetiti da je bivša Jugoslavija bila pod diktatom recimo MMF-a još od početka osamdesetih, da smo imali svoju epohu austerity measures, sličnu Grčkoj, u toj posljednjoj dekadi bivše Jugoslavije u kojoj su se pripremali ratovi devedesetih. Činjenica da smo već bili u dužničkom ropstvu potpuno je zaboravljena.

• Zašto?

– Zato da bi se mogla ponoviti. Ljudi se nisu mogu sjetiti nikakve prošlosti, jer je kao novorođenčad postkomunizma nisu ni imali. Postkomunizam je prostor mračnog zaborava. Taj zaborav bio je preduvjet novih odnosa moći i to takvih u kojima infantilizirane mase nisu imale više nikakva udjela.

• Kako bismo opisali generacije koje su stasale u Istočnoj Evropi nakon 1989. godine?

– One su različite od zemlje do zemlje, od jedne do druge povijesne situacije. Generacije u Češkoj prošle su kroz drugo iskustvo od onih u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni ili Hrvatskoj naprimjer. Usprkos tomu mislim da ih nešto povezuje – kraj postkomunizma koji se danas odigrava pred našim očima, ne samo u Ukrajini i bivšoj Jugoslaviji, ne samo na južnim rubovima Evropske unije gdje se stari poredak nacionalnih država raspada u ratnom kaosu, od Libije i Egipta preko Palestine do Sirije i Iraka, nego i upravo danas u Grčkoj, sutra u Španjolskoj ili kod nas. Sve je to povezano.

Danas, uostalom, kad se u Muenchenu sudi tzv. udbašu Perkoviću, a što pozdravlja čitava tzv. demokratska hrvatska javnost, ta ista Hrvatska aktivno je uključena u zapadnu intervenciju u Afganistanu koja, kao što znamo, uključuje ekstralegalne likvidacije ljudi dronovima, u kojima je samo u Pakistanu pobijeno najmanje 1.000 potpuno nevinih civila. A što je to nego ono zbog čega se sudi Perkoviću: potpuno nezakonito ubijanje ljudi na teritoriju stranih država. ‘Ajde da vidimo hoće li hrvatski pravednici prozvati američke generale za ratne zločine, hoće li tražiti da im se sudi ili, barem, hoće li tražiti da ne sudjeluju u tim ubojstvima koja se nisu dogodila prije trideset godina nego se događaju danas, odnosno dogodit će se sutra. To je ono što mislim pod zajedničkim iskustvom postkomunističkog svijeta koji se nije promijenio na bolje nego je u višestrukom smislu postao gori i opasniji.

• Da li je li nedostatak revolucije i pasivnost društava na Balkanu posljedica obrazovanja? Činjenica je da smo nakon dvije decenije imali pokušaje promjene statusa u društvu koji suštinski ništa nisu promijenili i nekako se čini da u sebi nisu imali snagu koja je mogla donijeti promjene.

– Ne treba precjenjivati obrazovanje. Na sreću, većina onoga što se danas uči u školi, napose kad je riječ o novim ideološkim predmetima nacionalne povijesti, odnosno vjeronauki, ulazi na jedno uho unutra a na drugo van. Pored škole postoje i druge važne odgojne ustanove kao što su udruge navijačkih huligana, pop i folk kultura, od Cece do Thompsona i dalje, popovi svih vjera raspamećeni od bogatstva i svjetovne moći, nebrojene veteranske udruge naših brojnih ratova, ali postoji i borba za goli život u kapitalističkoj realnosti, mnogi potisnuti oblici klasnih borbi, postoji kultura otpora u kojoj stasaju nove generacije hrabrih mladih ljudi koji ne pristaju na ovakvu stvarnost. Otpor, odnosno hrabrost i volja za promjenom ne uči se u školi, nego u realnom iskustvu same borbe i promjene. Naravno, i u školi se može mnogo toga naučiti, pogotovo ako se ona učini poprištem otpora i borbe protiv realnosti u kojoj živimo.

‘Misliti svojom glavom’

• Šta nam govore izborni rezultati u Grčkoj?

– Grčka je pokazala da je promjena moguća. A moguća je ako će se prekinuti s logikom podjarmljivanja koja svaki put iznova dolazi do izražaja kad nam takozvani eksperti, u stvari naše kompradorske elite, objašnjavaju kako autoriteti  u Bruxellesu i Washingtonu, Angela Merkel, NATO i Međunarodni monetarni fond, znaju što je za nas dobro i što bismo trebali učiniti da zadovoljimo njihova očekivanja. Treba se usuditi misliti svojom glavom. To je čak nužno, jer će nas poslušnost moćnicima odvesti u propast, ako već nije.

‘Dolazi vrijeme otrežnjenja’

“Indikativno je da me niste pitali jesam li vjerovao u kapitalizam. Nitko ga tada nije spominjao. Bilo je nepristojno. Zvučalo je odveć komunistički govoriti o kapitalizmu u pristojnom postkomunističkom, liberalnom društvu. Zanimljivo, u tom istom društvu nije bilo nepristojno s najodvratnijom i najprimitivnijom šovinističkom mržnjom govoriti o susjedima i ljudima s kojim se živjelo i radilo. Nije bilo nepristojno ni tolerirati najgore oblike nasilja prema tim ljudima, ljudima različite nacije ili vjere.

‘Ubij i zakolji samo da taj drugi ne postoji’, to je bilo u redu, ali posumnjati i na trenutak u historijsku nužnost te postkomunističke stvarnosti, čak i kada je pala prema svim parametrima ispod nivoa bivše socijalističke, to se nije toleriralo. Ali mislim da je danas i to za nama. Dolazi vrijeme velikog otrežnjenja, a što će se iz njega izroditi, to je još uvijek otvoreno pitanje.”

Havelov poučak

“Ime Vaclava Havela stoji valjda za liberalnu demokraciju i njenu toleranciju i nenasilje, oličene u imenu takozvane Baršunaste revolucije. No, taj isti Havel je 1997. poveo novooslobođene narode istočne Evrope u NATO, vezujući najsublimnije vrijednosti slobode, demokracije i mira za tu instituciju Hladnoga rata, prošlosti ne manje mračne od one propalog Varšavskog ugovora. Zar propast jednog vojnog bloka nije bio pravi historijski moment da se zatraži raspuštanje i drugog?

Kad je to jednom propušteno, logika militarizma nastavila je svojim tokom. Havel je 2003. podržao agresiju na Irak, čije nesagledive katastrofalne posljedice povrh pola milijuna mrtvih Iračana vidimo u kompletno uništenom regionu. Havel je pritom podržao Donalda Rumsfelda, čovjeka koji je naredio uvođenje srednjovjekovnih metoda mučenja zatvorenika ne samo bez osude nego i bez optužbe. Kakve to veze ima s baršunom?”

Saida Musajbegović (Aljazeera)