Kliker.info

Tranziciju završavamo tačno tamo gdje smo i kako smo je započeli – u ratu, u ratnom prekrajanju novih interesnih sfera koje, kako opisuje Buden, karakteriziraju prije neki neofeudalni odnosi, novi tipovi odnosa „ovisnosti, vazalstva, gospodstva, perifernog ropstva“.

Piše : Asim Mujkić (Valter)

Jedina povijest koja se nastavila odvijati poslije Fukuyaminog ‘kraja povijesti’ je povijest kapitalizma, ukoliko je ona, kako to piše Terry Eagleton „pripovijest o globalnom ratu, kolonijalnoj eksploataciji, genocidu i gladi koja se mogla izbjeći“.

Nakon sloma socijalističkog bloka, kako je već kapitalizam u svojoj neoliberalnoj formi uistinu postao dominantni pokretački princip ove naknadne povijesti, ona je samo nastavila proizvoditi događaje tamo gdje je stala, recimo 1918. (s pobjedom Oktobarske revolucije) u revitaliziranoj slici svijeta u kojem se „kapitalističke nacije sukobljavaju oko globalnih resursa ili sfera imperijalnog utjecaja“.

Danas se povijest odvija, proizvodi i odmotava u naponu između Zapadnog kapitala i redefiniranja pripadajuće mu sfere imperijalnog utjecaja protiv kineskog kapitala i njegove sfere, i protiv onog ruskog, pa sve dok se ne uspostavi ‘ravnoteža’, odnosno jasno razgraničenje – naravno, sve uz pomoć globalnih ratovanja, kolonijalne eksploatacije, novih genocida i gladi koja se mogla izbjeći.

Kada ovu sumornu perspektivu projiciramo na Zapadni Balkan koji se već tri decenije nalazi u tzv. procesu tranzicije, šta dobijamo?

Dobijamo to da, kako nedavno reče Boris Buden, tranziciju završavamo tačno tamo gdje smo i kako smo je započeli – u ratu, u ratnom prekrajanju novih interesnih sfera koje, kako opisuje Buden, karakteriziraju prije neki neofeudalni odnosi, novi tipovi odnosa „ovisnosti, vazalstva, gospodstva, perifernog ropstva“.

Priče o beskompromisnoj nacionalnoj suverenosti ostaju samo priče za unutrašnju upotrebu kojom lokalne vazalne, periferno-ropske elite medijski orkestriranim pumpanjem patriotskih emocija i konfrontacija prema unutra (opozicija) i prema vani (neprijatelji našeg naroda) upravljaju, discipliniraju i kontroliraju mase.

Tako je rasprodaja domaćeg rudnog i prirodnog bogatstva postala čin najvećeg patriotizma i izraz najvišeg nacionalnog suvereniteta.

Cinizam je to najviše vrste kada lokalni etnonacionalni lider svakodnevno osipa drvlje i kamenje po stranim sudijama i ‘nelegitimnom’ visokom predstavniku tumačeći to kao borbu protiv kolonijalizma i strane okupatorske vlasti, dok istovremeno, što bismo rekli ‘po nabavnoj cijeni’ nudi rudarenje, ekstrakciju, eksploataciju i blaga i ljudi, ne prezajući da se ponudi Elonu Musku.

Posljednji primjer izgradnje neofeudalnog poretka bilježimo tokom posjete njemačkog kancelara Olafa Scholza Beogradu.

Ta posjeta ući će u anale licemjerja. Režim koji je već duže vremena pravi izvor nestabilnosti šire regije, režim koji je po prvi put ono što je Milošević mislio sada doslovno stavio na papir u vidu Deklaracije Svesrpskog sabora, režim koji otvara vrata svakovrsnom, Europljani bi rekli, malignom utjecaju Rusije, ali i Kine, dakle režim, koji bi po svim pravilima međunarodnih odnosa trebao biti sankcioniran i izoliran, režim koji se izruguje svakoj demokratskoj proceduri i guši svako opoziciono mišljenje u svojoj zemlji, biva nagrađen posjetom najmoćnijeg europskog državnika, počašćen nizom pohvala za hrabrost, mudrost, vizionarstvo. Može li se niže pasti?

Nešto slično, bolno-licemjerno, već smo vidjeli u tretmanu Miloševićevog režima, dakle, režima istog čovjeka koji je po potrebi bio ‘balkanski kasapin‘, ali i ‘garant mira i stabilnosti‘ na Balkanu.

Sama prva rečenica izvještaja Deutsche Welle je otvorena uvreda: „Savezni kancelar Olaf Scholz prekida izolaciju u kojoj se već neko vrijeme nalazi srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Ulog je ugovor o sirovini presudnoj za njemačku automobilsku industriju“.

Dakle, doslovno, Scholz je odlučio da prekine izolaciju predsjednika Srbije i tačka. Vučić je bio u izolaciji od kada je Angela Merkel sišla s liderske pozicije, da bi njezin nasljednik, samo par godina poslije nastavio tamo gdje je kancelarka stala.

Na taj način Scholz je demonstrirao da ono što obično zovemo ‘europskom stečevinom‘ nisu nikakva ljudska prava, vladavina prava, demokratski poredak, slobode, već naprotiv, ta stečevina je upravo ono kako je Europska zajednica bila definirana na svojim počecima, kao zajednica ‘uglja i čelika‘.

Možemo to reformulirati modernije: Europska stečevina je tamo gdje su sirovine presudne za njemačku automobilsku industriju.

Ovaj potez su njemački narodnjaci dočekali s oduševljenjem, pa je jedan od njih čak otišao tako daleko da je zaključio kako Srbija ovim projektom – dakle, projektom rasprodaje svog mineralnog blaga i čišćenjem svog stanovništva u okolini rudnika, ulaskom u jednu podaničku, neokolonijalnu šemu, itd. – „pokazuje da probleme u Europi želi rješavati, a ne stvarati“.

Ma nije moguće.

Pa to uporno govore srpski lideri od Miloševića, Karadžića, Martića, do Dodika i Vučića, evo konačno da neko na mrskom Zapadu to shvati.

Da ne bi bilo da samo Europa stoji iza Vučićevog režima potrudio se sam Olaf Scholz koji je, kao da je riječ o patrijarhu Porfiriju, a ne njemačkom kancelaru, rekao da je „dragi Bog omogućio da se jedna od najtraženijih sirovina nalazi u Srbiji“.

Sada Vučićev režim ‘uživa’ i božanske garancije, što je ohrabrujuća poruka srbijanskoj opoziciji i ekološkim aktivistima.

Ipak, Scholz je u jednom u pravu – ističući da litijum postaje nova nafta, odnosno, da svijet u cjelini, prelazi na novi tip energetske osnove.

Ali, prelazak na novi tip energetske osnove – s fosilnog na obnovljivu energiju – imajući u vidu dosadašnju evoluciju društveno-ekonomskih tranzicija, bit će praćen novim tipom eksploatatorskih, podaničkih odnosa; prvo novi profitabilni model mora zaživjeti da bi tranzicija u sferi ‘nadgradnje’, društva, bila ‘ozvaničena’. To znači da se prethodno mora osigurati hegemonija kapitala – moći koja danas ima oblik neofeudalizma, odnosno centra i periferije.

Hegemonija se najprije osigurava, kako nas povijest kapitalizma uči: aproprijacijom.

Danas, kako pišu Brent Ryan Bellamy i David Thomas, „tehnološke kompanije i drugi spekulanti polažu pretenzije na mesta bogata obnovljivom energijom, kupujući lokacije na kojima je snaga vetra vode, ili solarna energija najefikasnije prikupljena. Dopuštanje privatnoj industriji da gradi i poseduje ova mesta znači ponovno ustupanje strateške pozicije kapitalu“.

A prisjetimo se, radni poklič tranzicije bio je stvoriti povoljan ambijent za kapital. Transformacija energetske osnove u kapitalizmu mora reproducirati režim eksploatacije i nejednakosti da bi bila ‘isplativa’, odnosno ‘održiva’.

Ono što je ovaj cijeli tranzicijski kapitalizam uspio u BiH i Srbiji i to ispod maski etničkih suprotstavljenosti, je upravo to da uvede oštru klasnu podjelu i to ne više onu klasičnu između buržoazije i proletarijata, već između lumpenburžoazije (Buden) koja, kao periferni kapitalistički režim krčmi i renta bivšu društvenu imovinu i rudna bogatstva kojom ona sada raspolaže i lumpenproletarijata – ogromne rezervne armije radne snage na čekanju, nezaposlene, pod otkazom ili radnika na crno koja prebiva na samom egzistencijalnom rubu.

To je istovremeno usljed sistematskog ideološkog drila i rezervna armija podložna mobilizacijama za ‘vitalne nacionalne interese’, pa se tako rješavaju dva problema jednim udarcem: jeftina radna snaga koja je istovremeno i jeftina i pouzdana glasačka snaga.

Lumpenburžoazija ništa ne proizvodi, već zatečenu imovinu raspačava i na tome profitira, a narodnim masama to predstavlja kao ‘progres’, napredak, ‘zlatno doba’.

Ova lumpenburžoazija bez obzira na različit etnički i ideološki predznak i teritorijalnu distribuciju dijeli iste, identične interese. Održava se na vlasti uz pomoć kontroliranog, usmjerenog  i ograničenog etničkog neprijateljstva s ciljem održavanja fragmentiranosti i međusobne suprotstavljenosti najširih građanskih slojeva po etničkoj i vjerskoj, a ponekad i po nekoj drugoj osnovi, kao recimo na Zapadu, kada se koristi rasa i imigrantsko pitanje.

Zato identitetske politike, mi ih zovemo etnopolitikama, idu pod ruku s transformacijama kapitala.

U etno ili sličnim identitetskim politikama politička elita ne mora rješavati egzistencijalne probleme svojih građana, nego je dovoljno, zahvaljujući svojim medijima, manipulirati njihovim emocijama, osobito strahom koga treba, s vremena na vrijeme, dozirano, uzburkati.

Na mikro-planu ovaj politički zaokret Njemačke i EU je još pogubniji. On Vučiću, pored “Božije garancije” daje i zeleno svjetlo za nastavak kontroliranih i ograničenih (nadajmo se) etničkih neprijateljstava prema ranjivim susjedima – BiH, Crna Gora, Kosovo – koji će morati da prihvate novi krug europskog podilaženja i toleriranja nacionalističkog svesrpskog mahnitanja.