Kliker.info

Ponekad se čovjeku čini da vrijeme presporo prolazi kada se pravda čeka. Ponekad se pitamo da li pravda uopšte postoji. Kao tinejdžerica u ratnom Bihaću, pod krvlju dekorisanim granatama i pod nebom zapaljenim metcima i bombama, popratno sam slušala radio programe koji su dopirali iz dijelova tada  okupirane Hrvatske o tome kako Bošnjake treba likvidirati i etnički očistiti.

Piše : Amra Šabic-El-Rayess  (Kliker.info)

Pitala sam se da li će ikada  četnici doseći viši nivo svijesti i zažaliti da su ubijali i način na koji su ubijali. Čitajuci reakcije anonimaca u sekcijima komentara mnogih članaka objavljenih u balkanskim medijima na temu presude Karadžiću, mnogi se nažalost i dalje diče time što su svoje životinjske nagone monstruozno pokazali u toku rata.

Nama koji smo bili žrtve, možda je lakše da znamo da se takva čudovista ne mjenjaju ni vremenom, ni pričom, ni slikama, ni razumom. Ja ih zasigurno ne mrzim. Moje reakcije prema takvim čudovistima su mnogo kompleksnije i u korelaciji sa mojim moralnim kompasom.Gledam ih sa postolja etičke rafiniranosti koju oni nikad neće razumjeti iz mentalnih i emotivnih rupa u kojima žive.

U bivšoj Jugoslaviji, dominantna politička dinamika nije dozvoljavala da Bošnjaci dođu do svjetskih metropola pa čak ni nama lokalnih centara u brojevima u kojima smo trebali biti reprezentirani.  Na jedan neočekivan način, protjerivanje i etnicko čišćenje  1990- tih je samo ojačalo adaptibilnost koju smo kao Bošnjaci historijski razvili živeći stoljećima izmedju Zapada i Istoka.

Mlada smo i ambiciozna dijaspora upravo zbog onoga što smo proživjeli. Barbara Franz u 2011-oj piše o Bosancima koji su se stacionirali u Austriji i zbog svoje radne discipline i obrazovanja postali jedna od najuspješnijih dijasporskih grupacija u Austriji.

Franz pise kako su Bosanci, sasvim drugačiji od drugih imigranata, jer su uspjeli da navigiraju socio-ekonomski i profesionalni teren u Austriji uspješnije nego drugi.

U Sjedinjenim Američkim Državama, narocito gnijezdu bosanske diajaspore u St. Louis-u, Margaux Wexberg Sanchez piše kako su Bošnjaci postali doktori, advokati, bankari, profesori i biznismeni u manje nego dvije decenije.

Mnogi čeznu za američkim snom, a većina nas Bošnjaka je ostvarila taj san, unatoč svim preprekama koju je etničko čišćenje stavilo pred nas. Ponosna sam da je dijaspora kojoj pripadam odabrala put konstruktivnog odgovara, nenasilja i intelektulnog uspjeha.

Još nam ostaje da svoj uspjeh van granica Bosne i Herzegovine ujedinimo u jedan glas i prevedemo svoje lično blagostanje u uspjeh unutar granica BiH: za Bošnjake, za Srbe i za Hrvate koji se ne poistovjećuju sa čudovisnom i genocidnom ideologijom Radovana Karadžića nego sa aspiracijama za konstruktivni život koji smo mi u dijaspori vrlo uspješno dekodirali.

Ja sam 2013-te objavila akademski rad o načinu na koji možemo angažirati bosansku dijasporu za dobrobit razvoja i obrazovanja u BiH (članak možete naci na mojoj webstranici: amrasabicelrayess.com), ali je na nama kolektivno da to pretočimo u realnost.

U momentu kada je Karadžicu presuđeno za genocid nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima, ja sam u Njujorku večerala sa legendom džeza u Americi, prijateljem Frank Sinatre, slavnim Toni Benettom.

Večeras dok Karadžić zaspiva u svojoj ćeliji sa likovima djece koju je ubio i osakatio, ja ću biti na poslovnoj večeri koja me vodi dalje prema mom uspjehu kao  konstruktivnom odgovoru na genocid.

Znači zašto bi mi mrzili Karadžića  i njemu slične, neke oni sami sebe mrze zbog genocida koji će vječno definisati njihove živote. Mi, Bošnjaci, u sjećanju na one koje smo izgubili u genocidu, treba da nastavimo odgovarati na etničko čišćenje , svojim kolektivnim i dugoročnim uspjehom.

Nama će uvijek biti laka noć, a neka se Radovan u ćeliji 2 sa 2 pita kakva je njemu.

(Autorica je profesorica na Univerzitetu Columbia u New Yorku )