Kliker.info

Američkog turistu perzijskog  imena  a bosanskog prezimena,  Asada Bushnaqa (Bošnjak) i njegovu suprugu Farihan, dr. Esad Boškailo  je  upoznao  sasvim slučajno , jednog poslijepodneva  u kaficu kod “Deše, u  njegovom Počitelju 2012. godine, i to  u   vrijeme obrednog kafenisanja sa rođacima i prijateljima  iz djetinjstva , neposredno nakon dolaska na godišnji odmor iz Sjedinjenih Američkih Država.

Neplanirani fajrunt uslijedio je u momentu kada je postariji gospodin bahnuo u punu kafanu i  na engleskom jeziku upitao da li  je moguće pronaći nekog turističkog vodiča koji bi im pokazao  i  ispričao  istorijat predivnog grada.

Esad Boskailo, Asad Bushnaq (Bošnjak), Asadova sestra Saadat, Ajša Boskailo i Farihan Bushnaq u Scottsdalle Arizona

U skladu sa  drevnim običajima koji vladaju u Počitelju  koji  kazu da je musafir uvijek na prvom mijestu i  nastojeći zaštititi dobar glas svoje čaršije kao primamljive turističke destinacije, Eso se  tako neplanirano  obreo u ulozi turističkog vodiča i na kraju dobio  istinskog prijatelja.

Prvo je naravno dočarao gostima burnu  istoriju Počitelja, da bi zatim Počiteljac po rođenju i ubjeđenju, uviđajno primjetio da za Amerikance imaju malo neobična imena  i dobio šokantan odgovor. Amerikanac Asad  mu je kazao da je on u stvari Esad  Rizvanbegović  porijeklom iz Stoca  čiji djed je nakon odlaska iz svog grada promijenio prezime u Bushnaq ili Bošnjak.

“Nisu mogli Palestinci izgovoriti prezime Rizvanbegovic, pa su nas prozvali po našem nacionalnom imenu Bošnjak”, kaže Asad.

Tada je i dr. Boškailo morao otvoriti karte i stolačkog Amerikanca  informisao  da i on posljednjih 22 godina ima američku adresu i to u državi Arizoni  u gradu Phenixu. 

Asad je potom  nastavio kazavši najprije da je on rođen u Palestini, , u gradu Cesariji,  gdje mu se,  nakon odlaska iz Stoca skrasio djed, direktni potomak Ali-paše Rizvanbegovića.

Početak priče datira zapravo neposredno nakon Berlinskog kongresa 1878 godine  koji je, da podsjetimo,  Austro-Ugarskoj monarhiji   dao mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, što je bio i razlog da   više bosnjačkih familija  iz Stoca    potrazi sreću u Turskoj.

Nešto je u ovoj priči “kliknulo “ između Asada i Esada te Farihan i  Ajše…. Je li se to istorija poigrala , je li baš morala i familija Rizvanbegovića da bježi iz lijepog Stoca prema Turskoj 1878, jesu  li hiljade bošnajačkih familija morale biti prognane ponovo ranih 90 iz BiH ?

Je li se to sudbina poigrala da ove dvije prognaničke familije  i sastavi 100 godina kasnije? 

Da li je baš tako moralo… Da li je sevdalinka ”Čuvaj Stoca, ne daj  Počitelja, ni  Mostara ne ostavljaj sama… zbog ovoga nastala?

Boškailo naglašava da je ovo bio Asadov drugi dolazak u zavičaj njegovog djeda koji je svojedobno svoj karavan najprije odveo do Turske, potom je nakon kraćeg zadrzavanja produžio u Siriju, da bi se na kraju Stočani skrasili u malom ribarskom mjestu na obalama Mediteranskog mora u Palestini.

U pitomoj Cesariji kupili su zemlju od lokalnih stanovnika i pokrenuli farmu. Po sjećanju na kuće sa crvenim krovovima u Hercegovini, pravili su iste takve i u  novom zavičaju. Nisu na tome stali već su pored kuća za stanovanje u naselju sazidali i školu te džamiju.  Tu su zaposlili i imama da ih uči arapski  i uputi u tajne Kurana, prepriča  nam Boškailo  svoj  prvi razgovor sa svojim imenjakom i obeća nam uspostaviti kontak sa glavnim junakom priče ,njegovim prjateljem Asadom Bushnaqom, odnosno Rizvanbegovićem.

Ubrzo i bi tako, a Asad nam hronologiju stolačkog bivstovanja u  Palestini  smjesti u vrjeme neposredno nakon Prvog cionističkog kongresa , koj je na inicijativu Theodora Herzla održan u Beču 1897. godine.

-Nekako u isto vrijeme  u Cesariju je počeo da pristiže znatan broj Jevreja i moj djed je o tome pisao sultanu u  Istanbul. On je odmah shvatio da razlog njihovog  pojačanog naseljavanja nije religijske prirode. Odgovor od sultana , kolko znam, nikada nije dobio, vjerovatno zbog toga što je vladar Otomanske imperije  u to vrijeme već imao većih i grđih problema.

Bilo kako bilo, dedo je nekako baš u to vrijeme  zasadio plantažu narandži  u Cesariji i već 1911 godine   moja porodica je počela intenzivno da izvozi  i narandže i limun u Evropu-, ističe u svojoj poruci Asad uz napomenu da će nakon pomenutog  perioda uslijediti strašni Prvi svjetski rat.

Nastavlja da se nakon rata jevrejka populacija u Palestini bukvalno udvostručila , a jedna od posljedica je bila da se imanje imućnih Stočana  za vrlo kratko vrijeme našlo u totalnom okruženju od strane   Jevrejske komune Kiputs.

-Moram  ovdje istaći reći da je većina Jevreja bila prijateljski nastrojena i dobro smo poslovno sarađivali. Čak su tražili i zaštitu od mog oca u slučaju da ih Arapi napadnu.  U to vrijeme Palestina je   da ponovim zvanično bila pod upravom Britanije,  koja , oslabljena nakon rata, nije mogla zadržati sve svoje kolonije.  Prvo se , kao što je poznato, povukla iz Indije, a 1947 i iz Palestine-, piše  Asad  i pominje istorijske događaje koji su najprije doveli do intenzivnih sukoba između Jevreja i Palestinaca , a potom i do konačne podjele Palestine.

– Naša zemlja je bila na izraelskoj strani gdje je tokom sukoba Jevrejska paravojna formacija  Hajama počinila nekoliko strašnih masakra i narod je počeo masovno da bježi i iseljava. I mi smo odlučili da idemo na istok i smjestili smo se u dijelu Palestine koja je pripala Arapima. Odjednom smo se našli u takvoj situaciji  da ovisimo o milosti UN-a, čak i po pitanju hrane i vode.

Tu smo ostali naredne dvije godine sve dok moja starija braća nisu završila Američki fakultet u Bejrutu i počeli da izdržavaju čitavu  familiju. Meni je u to vrijeme bilo 10 godina i nisam baš razumio šta se oko nas zbiva, ali je moj otac sve to teško podnosio .  Gubitak doma i posjeda ga je bukavlno slomilo i 1955. godine je umro u 70.godini života-, kaze rođeni Palestinac porijeklom iz BiH.

Što je naročito zanimljivo u sjećanju  danas 77-godišnjeg Amerikanca  Asada ostalo je sačuvano rekoliko riječi bosanskog jezika.

Dr. Boškaila je posebno dojmila rečenica “nema tih para”.

“Moja Nana je imala krevet u sredini sobe, i čini mi se zapovijedala svima u kući. Svi smo je slušali. Sjećam se dobro kad su  razni kupci dolazili i nudil da im prodamo naše veliko imanje, dobili bi kratak odgovor od naše nane, “nema para. Nismo baš ovo doslovce razumjevali, ali po tonu naše drage nane, bilo nam je svima jasno, od kupoprodaje nema ništa”, priča Asad.

Svoju životnu priču   potomak Ali-paše Rozvanbegovića  nastavlja i završava prisjećanjem na vrijeme kada je  nakon srednje škole počeo  raditi i  intenzivno štediti  pošto je čvrsto odlučio studirati inžinjerstvo u Americi.

Tako je i bilo.  U  Seattleu je  završio Građevinski  fakultet  i potom cijeli svoj radni vijek posvetio gradnji čitavog niza važnih i zahtjevnih   infrastrukturnih radova širom drzave Washington. Prije toga su mu, kaže,  ponudili radnu vizu  i  stalni boravak  tako da je  odlučio ostati u Americi, gdje je poslije dobio  i državljanstvo.

Zemlju svog rođenja Palestinu , posjetio je 1973. godine  kada je i oženio  djevojku čije je porijeklo  također iz Bosne . Sada su  oboje penzioneri i imju  dvoje djece. Palestinsko  pitanje  smatra životno važnim i pomaže ga  i više nego što  može.  Svoju novu domovinu voli i poštuje, a  svoje bosanske prijatelje, kojih je zahvaljujući Hercegovcu  Esadu sve više, neprestano podsjeća da Bosnu i Hercegovinu, ma gdje bili, nikada ne e zaborave i ne ostave na cijedilu.

L.Š. (Kliker.info)