Almin Kaplan: Put ovaca
Koliko je neka kultura ozbiljna ne zavisi od poneke dobro napisane knjige, snimljene ploče ili likovnog remek djela. Ozbiljnost kulture zavisi od toga koliko je u njoj ozbiljnih i posvećenih autora, onih koje zanima život u svoj njegovoj širini i koji su u stanju posvetiti se njegovim i najzabačenijim zakutcima, baveći se temama koje zanimaju vrlo mali broj ljudi. Njihova djela nastaju iz puke strasti za razumijevanjem života, a ne iz želje da se osvoji publika. Jedan od takvih autora je Ivo Lučić, karstolog iz Ravnog, autor impozantne knjige naslova Presvlačenje krša. Za Ivu sam čuo relativno kasno, kada sam prije desetak godina pred ulazak u Vjetrenicu uzeo prelistati njegovu monografiju posvećenu pećini. Pomislio sam da se radi o jednom drugom autoru, a koji se, ispostavit će se ubrzo, samo isto zove i isto preziva. Poslije sam saznao za Lučićevu disertaciju o Popovu polju i uspio do nje nekako doći.
Danas nam je ta disertacija dostupna kroz spomenutu knjigu Presvlačenje krša koju je objavio dobri Ivica Pandžić u svojoj izdavačkoj kući Synopsis. Taj isti Ivica je krajem prošle godine objavio i još jednu Lučićevu knjigu, dragocjenu po mnogo čemu, ali nadasve lijepo napisanu. Knjiga se zove Humski put i rezultat je dugogodišnjeg Lučićevog zanimanja za temu transhumantnog (sezonskog) stočarstva kakvo su praktikovali stanovnici Hercegovine i primorja. Naime, Lučić knjigu gradi od razgovora sa ljudima koji su bili sudionici takvog stočarenja, ali i sam odlazi na put kuda je stoka za ljetnih mjeseci izlazila na planinu u potrazi za boljom ispašom i vodom. Knjiga je blago, prava poslastica, jedna od onih knjiga koje našu kulturu čine i većom i ozbiljnijom. Takve knjige i njihovi autori svoju genijalnost ugrađuju u nekog budućeg genija, za kojeg se nadati da će se uzdići u visine kojima lete autori velikih jezika. Dakle, autori poput Lučića zasađuju voćke s kojih najvjerovatnije neće jesti. I to ih čini posebnim i velikim.
Transhumantno stočarstvo je oblik stočarstva koje se praktikovalo u Hercegovini za vrijeme ljetnih mjeseci. Kada bi upeklo, Humnjaci su svoja stada izgonili na planinu Zelengoru trasom po njima nazvanom Humski put. U to prošlo vrijeme, u Hercegovini je bilo toliko ovaca da su postojala dva Humska puta. Stočari su svoja stada davali planištarima – porodicama koje su taj posao obavljale generacijama – da ih u mjesecu junu izdignu na planinu i tamo čuvaju sve do septembra. U početku, dok škola nije postala obavezna kada će se zbog djece morati vraćati ranije, ovce su na planini boravile i po četiri mjeseca, dakle sve do oktobra.
Ivo Lučić sjajno donosi vernakularni govor seljaka stočara koji su imali iskustvo planištarenja. Jedna od najzanimljivijih autorovih sagovornica je novinarka Nada Menalo koja je još kao mlada djevojka odlazila na Morine iznad Nevesinja za ovcama. Nada je tamo počela čitati, jer kako kaže, po čitav bi dan provela sa stokom i ni s kim ne bi progovorila. Čitala je sve što joj je dolazilo pod ruku, a kasnije se zaljubila u štampu pa je i sama (u početku kao čitateljka) počela pisati novinske tekstove. Jednom ju je čak Anđelko Vuletić zvao da se uključi u neku polemiku, da mu pomogne nešto istjerati na čistac, ali to nije uradila jer nije bila dovoljno upućena u problematiku. Nada se s nostalgijom prisjeća Morina koje su bile drugi dom njenoj porodici. Čak su gore bili napravili i crkvicu, a neki od Humnjaka su na Morinama i sahranjeni. Gore se umiralo ili prirodnom smrću ili od udara groma, mada je bilo i onih što bi se poskliznuli s neke litice i tako stradali.
Drugi Lučićev sagovornik je Ivan Krešić, planištar i veterinar iz neumskog kraja koji se prisjeća kako je nestalo autohtone pasmine ovaca, male pramenke. Naime, vlasti su nekad odlučile uraditi merinizaciju ovaca, tj. pramenku ukrstiti sa merino ovcom kako bi podigli isplativost bavljenja stočarstvom jer merino ovca daje više vune. To se ispostavilo kao loša odluka jer nova ovca, za razliku od male pramenke, ni blizu nije bila otporna na životinjske bolesti karakteristične za ovo podneblje. Osim toga, veterinar iznosi i podatke o količini ovaca na području stolačkog sreza. Danas je to teško i zamisliti, ali na području općina Stoca, Ljubinja i Neuma, bilo je oko 137 000 ovaca. Možete misliti kako je izgledalo to kad bi se silne ovce preko Poplata spuštale na Stolac, da bi okrenule prema Hodovu, pa preko Šćepan krsta za Nevesinje kud je vodio jedan od dva Humska puta. Najopasnije je bilo ovce provesti kroz stolačku čaršiju jer su im Stočani, kako Krešić kaže, krali janjce. Dok oni stada progone uskim gradskim ulicama, Stočani bi otvorili avlijska vrata i po ovcu ili dvije propustili unutra, te poput kakve klopke vrata samo zatvorili. Kaže da bi na dvije hiljade ovaca, dok prolaze ovim gradićem, znalo nestati njih deset.
Put do planine je trajao tri dana, što je značilo da je trebalo tri puta u putu zanoćiti. Različiti planištari su koristili različita mjesta za noćenje, svi su imali neke usputne kumove kod kojih bi bili dočekani, nahranjeni i napojeni. Planištarenje je bio porodični posao, tako da bi uz domaćina planištara išli i ostali članovi porodice, najčešće supruga i djeca. Imali su pse ovčare, obično tornjake, ali i konje na kojima su gonili osnovne potrepštine za život u planini. Čudesno je kako su ljudi u to vrijeme držali do riječi, jer riječ je bila sve što su imali, nikakvih ugovora ovjerenih kod notara tada nije bilo. Pa bi tako planištar usmeno dogovorio s nekim domaćinom da mu pričuva nešto na godinu dana, dok iduće godine u isto vrijeme tuda ne naiđe, a što bi ovaj tako i sproveo. Domaćini su do riječi držali jer jednom iznevjereno obećanje znači pad vrijednosti vlastitih usluga na tržištu, a što podrazumijeva direktni udar na egzistenciju čitave porodice koja bi se zbog toga mogla naći u situaciji da s njima niko ne želi poslovati. Dok čitate Lučićevu knjigu, pred vama se diže jedan izumrli svijet i otvaraju vrata u prošlost koja nas je uvelike odredila.
Lučić se 2021. otisnuo na put s planištarima Dobranićima iz Berkovića, s ciljem da Humski put snimi GPS-om i da doživi ono što su mu sagovornici pripovijedali. S nevjerovatnim osjećajem za krajolik, Lučić tako zavodljivo opisuje ono što vidi, da isto poželite i sami doživjeti. Kao neko ko čitav život izučava krš, i kao neko ko ga istinski osjeća, autor imenuje i objašnjava kraške pojave koje svakodnevno gledamo a da ih uopće ne razumijemo. Dobranići su mlada porodica (otac, supruga i dva sina) koji na Zelengoru izdižu 600 ovaca, uglavnom tuđih, onih koje su im ljudi povjerili na čuvanje. Vlasnici stada planištarima plaćaju po ovci, ali njihova korist nije samo od toga, ona se sastoji i iz onoga što zarade proizvodeći sir. Prije je to bilo puno drugačije, planištari su vlasnicima morali dati određene količine sira i vune, dok je danas obrnuto, vlasnici čuvanje moraju platiti.
Na putu kojim gone ovce, Dobranići po nekog i susretnu, ali toliko rijetko da ti se čini kako Lučić pripovijeda o nestvarnim prostorima. Obično na nekoj osami, uz sami put, nađe se neka kuća ili crkvica podignuta nekome u slavu. Ispred njih obično neki starac koji domaćina Dobranića pozdravi kao da ovaj tuda prolazi svaki dan, a ne tek dva puta u godini. Jedna od glavnih briga planištara s kojima pješači Lučić jest vuk koji bi u svakom trenutku mogao napasti stado. Među ovcama koje gone ima nekoliko onih koje je vuk već nagrdio, pa ih gazda Rajko vozi na kamionu jer ne mogu da hodaju. Za svaku izgubljenu ovcu, štetu snosi planištar, tako da je prioritet stado odbraniti od vuka. Pa tako, kad zastanu u putu gdje će prenoćiti, Rajkovi sinovi pale velike vatre kako bi upozorili vukove da je stado čuvano. Dok vatre gore, ljudi se zabavljaju čavrljajući, puštajući priče da se same pletu. Ujutro, kad se logor spremi za polazak, iza njih ostaju zgarišta sa usijanim tek glavnjama.
Knjiga „Humski put“ Ive Lućića blago, prava poslastica, jedna od onih knjiga koje našu kulturu čine i većom i ozbiljnijom. Takve knjige i njihovi autori svoju genijalnost ugrađuju u nekog budućeg genija, za kojeg se nadati da će se uzdići u visine kojima lete autori velikih jezika
Najveći udar na transhumantno stošarstvo bio je zadnji rat. Svi Lučićevi sagovornici upozoravaju da je tad sve krenulo naopako i da se od tada broj ovaca drastično smanjio. Lučić se diskretno osvrće na tu našu nesreću koja nas je zadesila početkom devedesetih, komentarišući prostore i ljude koje je rat unazadio ili već potpuno opustošio. Humski put je poveznica između svjetova koje su razdvojili tektonski poremećaji devedesetih. Njime se kao kroz kakav tajni tunel možete ušunjati u svijet onih drugih a da vas ne dožive kao uljeza, da vas ne vide drugačije do kao čovjeka. Tim putem idu još samo potrebiti, oni koji nemaju izbora.
Rođen polovinom osamdesetih dovoljno sam star da pamtim posljednja stada ovaca u selu. Tih godina uoči rata, vlasnici više nisu stoku izgonili na planinu, nego su je čuvali po brdima okolo. Moji nisu imali ovce u to vrijeme (riješili su ih se prije mog rođenja), ali su one bile prisutne u porodičnim pričama. Nikada mi nije bilo jasno otkud dolazi ta moja prisnost s planinom Zelengorom kad nikada tamo nisam bio, čak ne znam kako bih je i na karti našao… Zelengora je u našoj kući bila kao neka riječ koja je izgubila svoju funkciju, ali koju nismo mogli baciti jer je bila prevelika i prevažna. Kao neki od onih aparata koji smo skupo platili pa ih držimo i nakon što su se pokvarili. Naši planištari su bili Meškići sa Rotimlje, oni su naše ovce gonili na Morine ili na Zelengoru. Zahvaljujući Ivi Lučiću, mogu zamisliti moju nenu (koju slabo pamtim) kako uz kafu s dedom priča o planištarima koji bi uskoro trebali s planine stjerati ovce. Pa se pita, Bože, jesu li sve na broju, je li ijednu nagrdio vuk, ili možda ujela zmija.
Čitajući Lučićevu knjigu po prvi sam put razumio pretke čiji stočarski gen i sam nosim. Naivni bi mogli pomisliti da smo mi iz Hercegovine zemljoradnici, a što nije tačno, bar ne u potpunosti. Ovdje se ljudi zemljoradnjom bave jedno stoljeće, puno više vremena su bili nomadi i stočari. Lučić nam pomaže da razumijemo svijest kojoj i sami pripadamo, da objasnimo sebi one običaje koji su izgubile smisao ali koje i danas praktikujemo. Pa tako, među Nevesinjcima je postojao običaj da kad vide Humnjake sa njihovim stadima kako grabe prema planini, da se sagnu, iskopaju busen trave i okrenu ga naopako. Vjerovatno i danas, još uvijek, ima onih koje na takvo nešto tjera neka neznana im sila. Od takvih i sličnih sila, sijaset je identiteta koje pokušavamo pojednostaviti nazivajući se Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima. Čitajmo Ivu Lučića, njegove knjige će vam pomoći kako u svakodnevnom životu tako i u prihvatanju života kao rijeke koju ništa ne može zaustaviti da teče, i teče.
Komentari