Kliker.info

Aleksandar Hemon mogao bi poslužiti kao primjer američkog sna. 1992. godine, kada je počeo rat u Bosni, našao se u Sjedinjenim Državama, radeći čudne poslove za novčiće, a danas je svjetski poznati pisac koji je za svoje knjige dobio brojne nagrade, predaje kreativno pisanje na prestižnom Univerzitetu Princeton, i objavljuje u nekim od najuglednijih američkih časopisa.

Također je koautor scenarija za kultni film Matrix Resurrections. Medijska i druga pažnja koju je dobio tokom ovosedmične posjete Sloveniji takođe dokazuje da je on superzvijezda svoje vrste. No, Hemon upozorava da je američki san mit, te da u društvu koje ne brine o brojnim izbjeglicama kojima je potrebna pomoć, ne želi služiti kao propagandni primjer korištenja ovog mita.

Nekoliko puta ste rekli da je i u teškim trenucima važno plesati i održavati zajedničku radost. Svoju posjetu Sloveniji započeli ste i muzikom i plesom; imali ste DJ set u klubu Pritlicje. Bavite se i elektronskom muzikom, nastupate pod umjetničkim imenom Cielo Hemon. Kakav je osjećaj kada vidite ljude kako plešu uz vašu muziku?

Istina je, i ja stvaram svoju muziku. Kao DJ puštam i muziku koja nije moja. Biram pjesme koje onda povezujem sa cijelim liveom i to mi donosi veliko zadovoljstvo. Aktivirati ljude na ples, stvoriti situaciju u kojoj je moguće zajedničko uživanje, zajednička radost.

Nešto čudno se dešava kada plešemo

Počeli ste da puštate muziku tokom epidemije. Kao što kažete, na stres reagujete tako što postajete hipomanični. Ali zašto elektronska muzika?

Volim sve žanrove muzike, od ozbiljne do rok muzike, od džeza do folka. Ono što volim kod plesne muzike je način na koji utiče na ljude. Muziku možemo slušati u intimnoj situaciji, u nekoj vrsti razgovora sa muzičarem. Na primjer, pjesme Nicka Cavea, Leonarda Cohena, Lane del Ray djeluju ovako. Slično je molitvi. Plesna muzika stvara situaciju u kojoj je moguća sinhronost uživanja i radosti. Tamo gdje se ljudi ne povezuju riječima, ne komuniciraju direktno, ali taj sinkronicitet dovodi do neke vrste ekstaze. Svaka kultura na svijetu imala je muziku, bez obzira na “stepen razvoja”. Ples, ritualna upotreba muzike takođe je prisutna svuda, u svim kulturama. Kada ljudi plešu zajedno, dešava se nešto čudno.

Tokom pandemije, kao i svima drugima, mnogo su mi nedostajali ljudi. Prestala je mogućnost dijeljenja radosti i uživanja sa drugim ljudima, pa sam počeo zamišljati utopijsku budućnost kada ćemo se ponovo sresti, radovati i plesati. Oduvijek sam volio elektronsku muziku, a to je najlakše napraviti u izolaciji. Ne treba vam bend ili orkestar, samo kompjuter. I sam malo sviram gitaru i klavijaturu, tako da sam to mogao dodati osnovnim ritmovima i loopovima koje sam programirao na kompjuteru. U jednom trenutku sam se povezao sa prijateljem kojeg poznajem više od 50 godina i koji je odličan gitarista. Živi u Kaliforniji. Poslao mi je fajlove koje sam potom uređivao, producirao i dodao.

Dakle, cijela operacija je bila – i još uvijek je – želja za povezivanjem s ljudima. Da se svi zajedno povezujemo sa radošću. Takođe želim da svojim DJ nastupima stvorim uslove za ovu radost. Sama produkcija mi omogućava da se povežem sa prijateljem u Kaliforniji, sa još jednim prijateljem koji miksa ovu muziku u Sarajevu, sa trećim koji je snimao vokale u Illinoisu… Ova mreža saradnika, koju pokušavam da proširim, postoji jer mog bavljenja muzikom.

Književnost djeluje drugačije. Naravno, imam i prijatelje iz oblasti književnosti, kolege, urednike… Ali muzika spaja ljude. To je kliše koji apsolutno zvuči istinito.

Uspomene koje nisam mogao potisnuti

Došli ste u Sloveniju kako biste predstavili svoju knjigu Tole nizate, koja je originalno objavljena 2019. godine, a ove godine je prevedena na slovenski jezik. Ovo je vrlo iskrena knjiga o djetinjstvu u Sarajevu 60-ih i 70-ih godina, ispričana očima i riječima jednog djeteta, dječaka. Istovremeno, to je i filozofska rasprava o pamćenju. Djetinjstvo se često romantizira i idealizira; što je udaljeniji, i vremenski i geografski, to više. U knjizi vrlo iskreno pišete i o vršnjačkom nasilju, o nasilju odraslih nad djecom, o brigama, strahovima i razočaranjima koje ste imali kao dijete… Kako se sjećate tog vremena? Da li ga i dalje idealizujete?

Ne idealizujem ga, ali se sjećam svog djetinjstva kao srećnog. To je i zato što u to vrijeme nisam bio svjestan nekih stvari. Kada se sjetite stvari, u pisanom obliku ili u životu općenito, uvijek postoji opasnost od nostalgije. Nostalgija je retroaktivna utopija – što je jača, manje je loših stvari u ovoj prošlosti.

Nostalgija je često fantazija o toj prošlosti. „Kako smo nekada bili fini. Svake godine smo išli na more. Išli smo do škole. Svi smo bili srećni.” Istovremeno, uklanjamo sve loše stvari koje su se mogle dogoditi istovremeno. Sasvim je moguće da smo – kao što je to danas slučaj – jednog dana bili srećni, a drugog nesrećni. Jednog dana si srećan, nešto se dobro dešava, lepo je vreme, družiš se, zaljubljuješ se, a sutradan te neko prebije na ulici.

Život je kombinacija svih ovih trenutaka i onih trenutaka koji nisu ni sretni ni nesretni. Ali nostalgična operacija uklanja ove loše i sive trenutke, ostavljajući samo one najbolje.

Smatram da je ovo zanimljivo sa narativne tačke gledišta i koristio sam ga u svojim knjigama. U ovoj knjizi to nisam mogao, jer su to sjećanja koja nisam mogao potisnuti. Počeo sam da pišem ovu knjigu kada sam pisao knjigu o svojim roditeljima. Ove dvije knjige su objavljene zajedno u jednom tomu u SAD-u, Italiji i Njemačkoj. One se međusobno nadopunjuju.

Kada sam pisao knjigu o roditeljima, koja nije bila toliko lična i memoarska, već je bila zasnovana na intervjuima sa mojim roditeljima, tada su neka sjećanja počela da izbijaju na površinu. Počeo sam da ih zapisujem. Nisam imao kriterijume, samo sam pustio sećanje. Napisao sam ih više od stotinu, u knjizi ih ima 88. Shvatio sam da su to uspomene koje ne mogu da ugradim ni u jedan roman ili kratku priču. Ali to su uspomene koje nikad nisam zaboravio. Ali nisam shvatio značaj ovoga.

Kada sam imao dovoljno ploča, počeo sam da ih sastavljam da vidim kako sve to zajedno funkcioniše. Želja mi je bila da izbacim nostalgiju iz toga.

U filmu Matrix Resurrections, gdje ste koautor scenarija, postoji dobar citat na ovu temu. Morpheus kaže: “Da li je stvarnost zasnovana na sjećanju nešto drugo osim fikcije?” Jesi li ti ovo napisao?

Ne sjećam se. Sasvim moguće. Scenario je proizašao iz razgovora. Moja ideja je ovdje, ali ne znam da li sam je napisao.

To je definitivno nešto što me zanima, a to je evidentno u ovoj knjizi. Radi se o tome da se ne sjećamo prvobitnog iskustva, sjećamo se naracije tog originalnog iskustva. Ako sada pogledamo ovaj trenutak – nešto se dešava, buka u pozadini, fudbal na TV-u, ljudi koji prolaze… Dakle, postoji simultanost iskustva.

Kada se ovaj trenutak završi, ako me neko pita šta ste radili jutros, morat ću to da organizujem u nekakvu priču. Zatim slijedi urednička intervencija, odabiru se važne stvari. Barbara je sjedila ovdje, kamera je tu, Liverpool igra na TV-u… Napravio bih od toga strukturu koja ne bi obuhvatila sve što se dešava. Tako da bi ovo uredno iskustvo bilo moje sjećanje. Naučio sam kako se to radi, jer to radim decenijama (kada on piše, op. a.). Ali mislim da je tako sa svim uspomenama, posebno sa uspomenama iz djetinjstva.

Prevodilac Irena Duša, koja je prevela i Tolenizate, rekla je za Radio Slovenije: „Kada čitate Hemonova djela na engleskom, osjećate bosanski jezik u pozadini. A kada to prevedete na slovenački, imate osjećaj da se vratio kući.” Svoje knjige pišete na engleskom, ali na kom jeziku mislite? Može li se o mladima u Sarajevu razmišljati na engleskom? Nije li jezik način na koji definišemo stvarnost?

Postoji široko prihvaćena teorija jezika koja kaže da postoje duboke strukture, jezički mehanizam u našim umovima koji je biološki uvjetovan i gdje su kalupi za gramatičke strukture već spremni. Noam Chomsky se bavio ovim. To znači da su djeca spremna da govore jezik i prije nego što progovore, a mi samo popunjavamo te kalupe jezikom u kojem žive. Nije bitno koji se jezik koristi, ove duboke strukture su uvijek prisutne.

U jednom od intervjua spomenuli ste da ste pesimistični kao Bosanac. Povezujete li i svoj identitet sa nacionalnom ili etničkom pripadnošću? Pogotovo među iseljenicima, gdje je sjećanje na zavičaj posebno istančano, ova identifikacija je često vrlo jaka.

Ja sam Bosanac, ali Bosanac iz dijaspore. To znači da sam istovremeno i Amerikanac. Ali ja imam drugačiji stav prema Americi, jer sam tamo već došao kao manje-više ostvaren čovjek, sa 27 godina. Biti percipiran kao Amerikanac mi je važno iz istog razloga kao i biti percipiran kao Bosanac. Dakle, ne radi se o nekoj transcendentnoj pripadnosti, moja duša nije Amerikanka. Živim u Americi, tamo imam državljanstvo, tamo glasam, plaćam poreze, moja djeca su Amerikanci, imam odgovornost prema ovoj zajednici i učestvujem u njoj. I ja učestvujem u bosanskoj zajednici, ali kao dijaspora.

Dom je mjesto gdje se ne morate objašnjavati

U knjizi pišete i o tome šta je dom. “Dom je mjesto gdje se stvara praznina kada nisi tu.” I malo dalje: “Dom je miris ničega tamo gde ja nisam.” Gdje i šta je za vas dom?

Dom je prije svega više od jednog mjesta, dom u smislu pripadnosti. A ovo je situacija u dijaspori. Dakle, dom je tamo gde ja nisam. Kada se dom definiše na ovaj način, očigledno je komplikovano. Negativno je definisan. Ne kao ono što se dešava kada ste kod kuće, već kao ono što se dešava kada vas nema.

U završnoj fazi, dom su ljudi. To su ljudi sa kojima ste svakodnevno u direktnom kontaktu, bilo da se radi o porodici, prijateljima, gradu.

Dom je mjesto gdje se ne morate objašnjavati. Gdje samo možeš biti.

Iako mi je na razne načine ugodno u SAD-u, gdje živim sa svojom porodicom, stalno se moram objašnjavati tamo. Ne mojoj porodici, naravno, tako da su oni moj dom. Ali jedino mjesto gdje se ne moram objašnjavati jesu Sarajevo i Bosna. Ne pitaju me odakle sam, moj naglasak, zašto sam ovdje. Ni meni samoj ne treba objašnjenje jer su mi stvari jasne. Ne samo život i ljudi, nego zašto su zgrade takve kakve jesu, zašto su putevi takvi kakvi jesu, kakva je ovo rupa koju je bomba napravila u asfaltu.

Dakle, dom je mjesto gdje se ne morate objašnjavati. A to se može povezati sa definicijom koju ste citirali – da je dom tamo gdje vam nedostaje kada vas nema.

Mit o američkom snu je propaganda

Postigli ste veliki uspjeh u SAD-u. Počeli ste kao izbjeglica, radeći slabo plaćene poslove, a sada već dugo predajete kreativno pisanje na prestižnom Univerzitetu Princeton, napisali ste mnogo knjiga i dobili nagrade za njih, učestvovali ste u pisanju scenarija za neki Hollywood produkcije. Moglo bi se reći da ste oličenje američkog sna. Ali prije nekoliko godina, u intervjuu za Dnevnik, protestirali ste protiv toga, rekavši da ne želite da budete izgovor za sve što američke vlasti rade migrantima na južnoj granici. Da li je američki san mit i čemu ili kome služi?

Naravno da su mit. Na svakog uspješnog novog Amerikanca postoje stotine kojima je uspjeh uskraćen na razne načine. Ovaj mit o američkom snu je propaganda – da su oni koji nisu uspjeli krivi što nisu dovoljno dobri. Uspio sam slučajno, a pomogli su mi i neki ljudi.

Takođe imam relativnu prednost što sam bijelac. Kada sam prolazio kroz imigracione procese, poput dobijanja zelene karte, svi su govorili da bi bilo potpuno drugačije da sam afrički migrant ili da sam iz Latinske Amerike. I sam sam bio stalno svjestan srećnih okolnosti. Da američki san, čak i ako postoji, nije ravnomjerno raspoređen. Ovaj mit se koristi kao propaganda za smanjenje šansi za uspjeh za velike grupe ljudi, čitave klase stanovništva. U tom smislu odbijam da budem primjer američkog sna, dokaz da možete uspjeti ako to zaista želite. Jer svi to podjednako žele, bez obzira na boju i bez obzira odakle dolaze.

Njihova strategija je da unište ovu demokratiju

Nedavno ste na X mreži upozorili da je američka demokratija u velikoj opasnosti i da čak ni ponovna pobjeda demokratskog kandidata Joea Bidena ne može spriječiti ili zaustaviti Trampizam i da je sukob, možda čak i oružani, neizbježan. „Republikanska partija i Trump su u revolucionarnom ludilu. Cilj im je potpuna i nepovratna društvena promjena, čak i putem nasilja. Vjerovati da rutinske prakse slabe demokracije mogu djelovati kao protuteža je jednostavno glupo”, napisali ste, između ostalog. Kakvo je trenutno stanje američkog društva?

Trump nije uzrok ovih procesa, on ih je samo pojačao. Zapravo, takve tendencije su oduvijek postojale u američkom društvu. Intenziviranje ovih sukoba, koji su upisani u tkivo američkog društva, počelo je, po mom mišljenju, invazijom na Irak. Uvijek mi je bilo jasno da postoji kontinuitet između Busha i Trumpa, ne samo u smislu politike i namjere, već i u smislu gluposti i nesposobnosti da se shvate neke osnovne stvari.

Trump je u jednom trenutku zapravo bio na audiciji za vođu američkih desničarskih snaga koje su imale i još uvijek imaju revolucionarne namjere – potpunu i nepovratnu promjenu u društvu, uključujući način na koji funkcionira američka demokracija.

Otkako je Tramp izabran 2016. godine, ovaj proces se sve vrijeme ubrzava. Konflikt se sve vrijeme intenzivira. Republikanska stranka i snage koje ona predstavlja dostigle su tačku bez povratka. Ako izgube izbore, neće to priznati bez sukoba, ali ako pobijede slijedi osveta.

Razlog tome je što su zbog promjena u američkom društvu i svijetu – demografskim i drugim – snage koje predstavlja Republikanska stranka, a to su uglavnom privilegirani bijeli Amerikanci koji vjeruju u patrijarhat, shvatili da će u demokratiji izgubiti . Što su izbori slobodniji, to su manje šanse da oni dođu na vlast. U tom smislu, njihova jedina strategija je da unište ovu demokratiju. Samo tako će ostati na vlasti.

Predizborna strategija Republikanske stranke uvijek je bila da smanji izlaznost birača, da ne-bijele glasače zadrži na izborima, jer oni tradicionalno ne glasaju za republikance.

Ovi napadi na američku demokratiju sada su postali intenzivniji, uključujući i 6. januar 2021. Oni nemaju drugu strategiju, ovo im je jedina strategija. Oni nemaju plan kako će društvo funkcionirati u demokratiji, imaju samo plan kako će funkcionirati kada se demokratija ukine ili barem neutralizira do te mjere da više nema smisla.

Dodatni problem je što Demokratska stranka, ili barem njen establišment, uključujući i Bidena, to ne shvataju dovoljno ozbiljno i što nisu spremni za sukob koji je neminovan, možda čak i oružan. Ali nisu spremni ni za politički sukob. To me brine i nisam siguran kakav će biti ishod narednih izbora. Ali neće biti dobro.

Pa šta je rješenje?

Mislim da ovaj politički sukob ne možemo riješiti izborima. I zato što je demokratija već oštećena, počevši od činjenice da je Vrhovni sud SAD u potpunosti pod kontrolom ekstremno desnih snaga. Ako se osvrnemo na 2000. godinu, kada je Džordž W. Bush nezasluženo izabran, uz pomoć Vrhovnog suda – nešto slično se dešava i sada. Vrhovni sud je već eliminisao neke odredbe Izbornog zakona koje su biračima koji nisu bijelci dali pristup demokratskom procesu. Dakle, to se već dešava na nekoliko nivoa – pravnom, administrativnom i na nivou direktnog sukoba sa milicijama koje se naoružavaju.

Ne znam šta je rješenje. Ali mislim da će nešto puknuti i nešto puknuti. To može uništiti američku demokratiju, ili je može oštetiti dovoljno da nakon ovog kolapsa dođe do nekog oblika obnove, da će se promijeniti na neki pozitivan način.

Kao Bosanac, uvijek zamišljam katastrofe, ali nakon svake katastrofe slijedi period rekonstrukcije i izgradnje. Neko mora biti spreman za to. Demokratska stranka u ovom trenutku nema pojma šta će se dogoditi ako se pokvari ono što je sada. Oni ne mogu zamisliti mogućnost da američka demokratija može funkcionirati drugačije nego sada. Nisam politički analitičar, samo zamišljam katastrofe i pamtim stvari. Tako da ne znam šta je rešenje.

Rješenje bi moglo biti da se demokratija još više otvori, da postane što inkluzivnija i da se stvori politička koalicija i solidarnost oko ideje da je to fatalan sukob. To znači ući u potpuni politički sukob sa republikancima i bijelom manjinom u SAD-u. Ali, Demokratska stranka trenutno nije sposobna za to. Prave se da je to sve u okvirima normalnosti, da su to male razlike među nama.

Trojanski konj čija je svrha da pomjeri čitava društva udesno

Slične stvari se dešavaju i drugdje u svijetu i Evropi, vidimo trend uspona desničarskih populista. Gert Vilders je nedavno slavio u Holandiji, Havijer Milei u Argentini. Meloni je na vlasti u Italiji, Orban u Mađarskoj, a Vučić u Srbiji. Podrška desničarskim populistima raste iu drugim evropskim zemljama. Šta nije u redu sa demokratijom da tako često biramo nedemokratsku vladu?

Ovo je pitanje za politikologe ili stručnjake iz oblasti međunarodnih odnosa. Mislim da je jedan od razloga zašto se desničari dižu na vlast strah da će migranti biti iskorišćeni kao trojanski konj za pomjeranje čitavih društava udesno. Pod plaštom brige o “nama” i zaštite “naših” vrijednosti, “naše” imovine, “naših” gena.

Antiimigraciona politika nije samo nemoralna i neetička, jer odbija da pomogne ljudima kojima je pomoć potrebna, iz društva koje je mnogo bogatije od onog iz kojeg dolaze migranti i koje ima prostora i mogućnosti da te ljude uključi. Da je to moguće pokazalo se, na primjer, u Njemačkoj.

Desničari su, međutim, vidjeli priliku da ako osnaže tu ksenofobiju i stvore diskurs u kojem su napadnuti “mi” i “naša” kultura, “naša” Evropa, “naša” Amerika, “naša” rasa. u opasnosti da bude trojanski konj koji će ukinuti ljudska prava čak i unutar ovog društva koje bi trebali štititi. Bilo da se radi o antisemitizmu, napadima na LGBT zajednicu, napadima na ženska prava… Sve ove vlade koriste migrante kao izgovor za donošenje i sprovođenje zakona koji su destruktivni i potpuno neusaglašeni sa svom ovom retorikom o ljudskim pravima. Islamofobija je također primjer za to.

Oko ovih društava se podiže zid i cijela priča o integraciji postaje besmislena. Kao što sam već rekao, demokratija koja nije inkluzivna nije demokratija.

Kao što ste i sami primijetili, svi ovi procesi su strukturno slični. Prostor za demokratiju se zatvara i smanjuje kako bi u njemu učestvovalo što manje ljudi i da su ti ljudi jedne rase i klase.

Demokratija ima neutralnu vrijednost u historiji. U američkoj demokratiji od 1776. do 1789. pet šestina ljudi nije moglo glasati. Grčke demokratije su bile samo za muškarce, bez žena, bez robova, bez “varvara”. U 20. veku se razvila ideja demokratije, koja uključuje sve nas. I to je ono čega se desnica plaši – da su svi uključeni. Antiimigrantska politika je trojanski konj koji omogućava sužavanje i smanjenje dometa demokratije, s ciljem da u nju ostanu uključeni samo (desničari, op. a.).

S tim je povezana još jedna priča – preraspodjela bogatstva koja se uvijek kreće naviše u ovim uskim, desničarskim demokratijama. Usisava se na različite načine.

To je zapravo poenta, zar ne?

Čekaj. Lideri nacionalne zajednice, koji nas brane od svih ovih neprijatelja, sve vrijeme upijaju ovo bogatstvo. Nacionalna elita, koja je dimenzija svakog nacionalizma, smatra da ima pravo na nacionalno bogatstvo. Da ga branim. To je uvijek relativno mala klika koja kontrolira veliki dio resursa nacije, policiju, vojsku i tako dalje.

Ako se društveni kolaps dogodi u SAD-u, dogodit će se u cijelom svijetu

Ne možemo zanemariti ono što se dešava na Bliskom istoku. Kao neko ko je doživio katastrofu u Bosni, kako doživljavate rat u Gazi?

Znam sve ovo.

Pošto nisam stručnjak, ovo može biti samo moja amaterska analiza. Savršeno je u redu ako se pokaže da nisam u pravu. Ako se ispostavi da će ijden pobijediti i američki fašizam će nestati. Ali bojim se da sam u pravu, jer sam natjeran da se plašim ovih katastrofa koje se dešavaju kada društvo padne na dno. Možemo retroaktivno razumjeti procese koji su do toga doveli, ali kada se to dogodi, čini nam se da se dogodilo iznenada.

To je zato što smo se plašili da zamislimo šta bi se moglo dogoditi. Zato što je to bila prevelika katastrofa. U ljudskoj psihologiji postoji mehanizam koji nas sprečava da zamišljamo najgore moguće scenarije – zato, na primjer, ne razmišljamo o vlastitoj smrti. Ne o tome kako će spomenik izgledati, već o trenutku nestanka sa svijeta. To je zastrašujući trenutak i većina nas ne razmišlja o tome.

Isto je i sa društvom. Čini se da su svi trebali znati da će se ovo dogoditi prije sada. Sjećam se kako su me uvjerili da se to neće dogoditi. „Oh, neće ići. Neće.”

U knjizi o svojim roditeljima i drugdje pišem o tome kako sam sredinom aprila 1992. nazvao majku iz Čikaga. Krug oko Sarajeva se zatvarao, roditelji su otišli samo nekoliko dana kasnije i više se nisu vratili. Čuo sam pucnjavu sa druge strane i pitao šta se dešava, kakva je situacija. Mama je odgovorila: “Danas manje pucaju nego juče.” To je tendencija da se stanje u svijetu vrati u normalu. Zašto bi se dogodila katastrofa ako je ne želimo ni ti ni ja? Pa zašto bi sve propalo?

U SAD-u prepoznajem ovu tendenciju vjerovanja da će sve biti u redu, da će se vratiti u normalu. Iako nema razloga vjerovati u to. Ono što sam naučio iz svog iskustva je da više ne vjerujem u ovu potrebu.

Kad bih mogao djelovati u skladu s onim u šta vjerujem, spakovao bih se i otišao. Ali ja nisam sposoban za to. Živim u SAD, udobno mi je. Osim toga, gdje da idem? Gdje će biti bolje? Ako se društveni kolaps dogodi u SAD-u, dogodit će se u cijelom svijetu. U Evropi postoji fašizam već nekoliko generacija. I tako onda čekamo da vidimo šta će se desiti – a onda je često prekasno.

Nacionalisti i fašisti omogućavaju jedni druge i razumiju jedni druge

Kada kažete da ne možemo da zamislimo nešto tako strašno kao što je sopstvena smrt – to je verovatno slično užasima koji se dešavaju širom sveta. Vjerovatno ne možemo u potpunosti shvatiti užase ovog rata u Gazi, koji se dešava pred našim očima.

Slažem se. U Gazi se dešavaju genocid, eliminacija stanovništva i planirano, sistematsko raseljavanje. Koja je već raseljena. Cijela retorika o ljudskim pravima i jednakosti… Ne znam kome će to Evropa moći prodati nakon ovog rata.

Kada je cjelokupna organizacija društva zasnovana na sukobu i fizičkom uništavanju suvereniteta stanovništva, to znači da je neminovan sukob koji je u toku, uključujući genocid. Hamas je grupa kriminalaca i terorista, i da imaju moć u tom području, i oni bi bez sumnje bili umiješani u genocid. Kao što znamo iz vlastitog iskustva, nacionalisti i fašisti omogućavaju jedni druge i razumiju jedni druge. Hamas učestvuje u igri koja ima za cilj potpuno uništenje životnog prostora. To je destruktivna politika koja je spremna da žrtvuje ogroman broj ljudi.

Što se tiče Izraela, Netanyahuova politika je bila da je uklanjanje te populacije kao suverenog tijela ljudskih bića od suštinskog značaja za održavanje (njegove, op. a.) moći. U tom smislu ova politika je veoma slična nacionalizmima koje poznajemo sa prostora naših zemalja. Ne samo da žrtvuje civile protivničke strane, već žrtvuje i svoje civile. U trenu su napušteni i bačeni u ovaj rat. Ljudi u Izraelu i Palestini to znaju.

Kako gledate na situaciju u Bosni i Hercegovini? Milorad Dodik je prije nekoliko dana rekao da će, ako Tramp ponovo pobijedi, proglasiti nezavisnost Republike Srpske. („Kada je Donald Tramp pobedio u SAD, hteo sam da proglasim nezavisnost Republike Srpske, ali su se onda neki ljudi oko mene uplašili i nisam to uradio. Moram da kažem da mi je danas žao što nisam Ali ako bi Tramp ponovo pobedio, mislim da ne bi oklevao, navodi Radio Slobodna Evropa, rekao je Dodik, op.a.)

Čuo sam za to, ali ono što kaže Milorad Dodik često nema veze sa realnošću.

“Trump voli takve likove. Voli Putina… Dodik je kokoš”

Pa kako razumjeti ovu izjavu?

Možda on ovde nije u pravu. I sami ste prepoznali prirodnu srodnost između američkog i evropskog fašizma, bilo zapadnog ili jugozapadnog i jugoistočnog. Dodik i Trump su politički rođaci. On je i Putinov politički rođak. Tramp, Putin, Si u Kini, Netanjahu u Izraelu, Vučić u Srbiji… svi se druže i vole. Svi prepoznaju srodstvo.

Postoji, naravno, ideološka veza, ali i politička. Poznato je da Putin decenijama plaća desničarske političare i klijente da im pomažu, maze ih, maze, a vjerovatno i neke od njih ucjenjuju. Tramp voli takve likove. Sviđa mu se Putin, sviđa mu se Xi, a isto tako i sjevernokorejski lider Kim Jong Un. Oni su ideološki povezani. I Dodik, samo što je Dodik kokoš. Ali ipak – da smo se sreli, pali bismo jedno drugom u zagrljaj.

Evropska unija nagrađuje njihovu agresivnost

Navodite jake ličnosti, jake veze. Ima li Evropska unija ikakve šanse da u takvim konstelacijama održi ili uspostavi stabilnost na prostoru jugozapadnog Balkana?

Ima tu mogućnost, ali mislim da nisu spremni da ulažu u to i nisu spremni da ulaze u unutarevropske političke borbe. Orban i neki drugi desničari u evropskoj zajednici blokiraju neke od ovih inicijativa. Oni koji nisu na desnici, međutim, nemaju poseban interes da se uključe. Već duže vrijeme politika Evropske unije u Bosni je da se ne petlja previše. Samo da ne izbije rat. Da ne bi bilo izbjeglica. Tako da više nema muslimana u Evropi.

Stoga su u jednom trenutku shvatili da moraju raditi samo sa onima koji su na vlasti i koji kontrolišu mogućnost rata. Ne sa novim demokratskim snagama, ne sa alternativom, već sa “dodicima i čovićima i vučićima” i njima sličnima. Ako im daju dovoljno novca, ako obećaju da neće praviti probleme u unutrašnjoj politici, da neće započeti rat. Istovremeno, oni rade do same ivice rata, jer je ovo dobra pozicija da se pregovara, da se traži još više – više novca, više privilegija.

Evropska unija je dovela do situacije da što su ti ljudi gori, to više dobijaju. Evropska unija nagrađuje njihovu agresivnost, njihov fašizam i rasizam. Ne mogu izaći iz toga. Istovremeno, misle da će se to riješiti samo od sebe.

Mislim da u ovom trenutku rata kao takvog neće biti, jer bi oni koji imaju koristi od sadašnje situacije – dodici, vučići, čovići i slični – ostali bez toga. Ali oni će pogoršati sukob koliko god mogu, jer im to dobro ide. Dakle, da Dodik sada proglašava nezavisnu “Šumsku Republiku”, rekli bi mu, to nije moguće. Ali on će gurati u ovom pravcu.

Ako Tramp pobijedi na izborima, evropska zajednica postaje potpuno desničarska, a Putin svima njima partner, Dodik bi mogao proglasiti nezavisnost. Ali u ovom trenutku to će značiti katastrofu ne samo za Bosnu, već i za sve ostale koji nisu fašisti i desničari.

Osim toga, sve će biti ok. (Smijeh.)

Nedavno ste za Literary Hub napisali da osjećate da smo usred globalne kataklizme, kraja vremena. Pitali ste se koja je svrha pisanja ili bilo čega drugog ako vam se ne čini da će imati ikakvog uticaja. Odgovor je, po vašem mišljenju, ljubav – prema jeziku, prema mašti, prema svima koji su bili prije nas i onima manje sretnima koji će doći poslije nas, prema čovječanstvu. Dakle, ljubav je razlog zašto pišete. Ali može li ljubav uticati na činjenicu da se dešava kataklizma? Možete li nas spasiti?

To nas ne može spasiti globalno, jer su to procesi na koje nemamo utjecaja kao pojedinci ili kao male grupe ljudi povezanih ljubavlju. To istovremeno znači da svi ti međuljudski odnosi, zasnovani na razumijevanju i solidarnosti, postaju sve važniji. Primjere za to mogu naći u Bosni, u Sarajevu. Kada je Sarajevo bilo pod okupacijom, mnogi odnosi su bili jači. Mnoge veze su prekinute zbog rata, ali oni koji su živjeli zajedno tokom okupacije podijelili su to iskustvo, malo hrane, ljubavi, solidarnosti… Vrijednost ovih stvari je tada porasla.

U Sarajevu se, kao što je vjerovatno danas u Gazi i Ukrajini, uprkos ratu, pisalo, pjevalo i plesalo. Ovo nije patološko, ovo nije abnormalno, naprotiv, poenta ovoga je jačanje ovih odnosa i suprotstavljanje kontroli iskustva. Eliminacija ljudskosti rezultira eliminacijom želje da se bude čovjek. Krajnji rezultat genocida je da više ne želite živjeti. Da te nema. Ništa ljudsko nije sačuvano u vama. Genocidne operacije ubijaju tijelo i um. Otpor tome je ljubav prema drugima – ne samo prema određenim ljudima, već prema ljudskim bićima općenito, uprkos svemu što se dešava.

Stoga je umjetnost neophodna. Ono što je najbolje u čovječanstvu nalazi se u umjetnosti. Ovo ne znači da je svaka umjetnost dobra; poznajemo i fašističku i rasističku umjetnost. Ali ako nestanemo kao civilizacija, kao vrsta, i dođu vanzemaljci, oni će vidjeti šta smo uništili, ali će pronaći i lijepe stvari. Pomisliće, možda je među njima bilo dobrih, možda ih ne bi trebalo sve uništiti.

To nije romantična ili idealistička ljubav. Ne radi se o “vodite ljubav, a ne rat”. Voljeti ljude je ono što nas čini dobrima. Čak i najgori među nama koji nekoga volimo, jer ga neko voli, imaju nešto narodno u sebi.

(N1 Slovenija)