Kliker.info

Bosna i Hercegovina, kao zemlja i kao društvo, prošla je nedavno kroz rat najteže vrste jer je njegov cilj bio istrjebljenje čitavih naroda i zatiranje tragova njihova postojanja. Nakon toga – evo već duže od dvadeset godina – zemlja se zlopati, ne napreduje; čitavim generacijama su životi uništeni. To je odveć strašno.

Piše : Esad Duraković 

Po svemu sudeći, BiH upravo ulazi u fazu novih tenzija i turbulencija s neizvjesnim ishodom. U susjednim zemljama (gle apsurda i drskosti: upravo u onima koje su izvršile agresiju na BiH!), u Evropi i među „našim“ tzv. političkim elitama ozbiljno se priprema i najavljuje dalja i konačna razgradnja zemlje i društva, a to će nas postojano vraćati unatrag – u političku močvaru, bez prosperiteta za nas i za naše potomstvo. Nastavit ćemo živjeti u visokim i totalno iscrpljujućim etnopolitičkim tenzijama, a upravo to odgovara političkom podzemlju, dok se Evropa i onako ni u čemu ne snalazi..
Dogodilo se u vrlo kratkom proteklom periodu nekoliko šokantnih stvari, odnosno uznemirujućih izjava koje su, očito je, sihronizirane a koje najavljuju nemirno razdoblje u BiH. Naime, sasvim nedavno mogli smo čitati izjavu hrvatske zastupnice u Evropskom parlamentu, Dubravke Šuice,  kako „Hrvatska neće i ne može mirno posmatrati situaciju u Bosni i Hercegovini“, a potom gospođa parlamentarka izvlači zastrašujuću poentu: treba uvjetovati ulazak Bosne i Hercegovine u EU time da i Hrvati u njoj budu konstitutivan narod.

Hrvatska Predsjednica je tih dana izjavila kako vjeruje da će nova hrvatska Vlada značajnije se fokusirati na političke prilike u BiH. Gotovo istovremeno Predsjednica imenuje za svoga posebnog savjetnika bliskog Tuđmanovogsaradnika Matu Granića, dok Čović obilježava „hrvatski prostor“ u BiH, podržan jurišničkim upadom u suverenitet naše zemlje dvojice visokih hrvatskih funkcionera, Kovača i Petrova.

U toj sinhronizaciji niza akcija iz susjedne zemlje posebnu pažnju zaslužuje izjava evropske parlamentarke. Šokantno je da neko na tako visokoj poziciji koristi, doslovce, političku ucjenu za ulazak BiH u EU. Šokantno je također da je uopće moguće tako nešto: da evropska parlamentarka sa svoje pozicije moći javno atakuje – upravo u tome svojstvu – na suverenitet susjedne države iako je baš EU „sveto slovo“ (?) suverenitet država. U tome kontekstu, ne treba zaboraviti da je, nažalost, Hrvatska u Tuđmanovo doba izvršila agresiju na BiH.

Šokantnije od šokantnoga (!) je to da parlamentarka ne zna da su Hrvati u BiH već konstitutivni narod, ili misli kako moraju biti konstitutivniji od konstitutivnih… Sve su to nevjerovatni falsifikati i zloupotrebe. Problem je u tome – i otuda strepnja za budućnost BiH – što na tako flagrantne devijacije, koje mogu samo dalje destabilizirati BiH, ne reagira, koliko mi je poznato, nijedan organ u EU iako se takvim istupima snažno dezavuira i sama EU, a nisu mi poznate adekvatne reakcije ni u BiH.

Posebnu pažnju zaslužuje kukavna šutnja bh javnosti, ako je opće ima. Stoga se nameće pitanje bh intelektualcima, akademskoj javnosti općenito, koja, s odveć rijetkim izuzecima, predugo i uporno šuti o svemu, a ne samo o ovome o čemu sam naprijed govorio: Šta to oni čine da bi pozitivno utjecali na tu nesreću od politike u našoj/svojoj zemlji?! Kakvu akciju preduzimaju da bi afirmirali temeljne a danas suštinski ugrožene vrijednosti humanosti i kosmopolitizma, kreativnog i tako prirodnog zajedničkog života?! Jer – nisu li oni humanistička inteligencija?! Zašto pristaju na tako brutalno nasilje nad budućnošću svoje zemlje i svoga potomstva?!

U ogromnoj, u zabrinjavajućoj većini, s prezirom šapuću o našim/svojim političarima i njihovim razornim, destrukcijskim sposobnostima. Šapuću o tome, osvrćući se da ih neko ne čuje, u zavjetrini privatnosti ravnoj samoponiženju… I pri tome govore: Ništa ne vrijedi! Ništa se ne može učiniti!

Time u potpunosti prepuštaju prostor upravo onima o čijim nekompetencijama šapuću – da im oni samouvjereno i bahato uništavaju stvarnost i osujećuju budućnost. Na taj način također – i to je bitno – unižavaju sami sebe kao intelektualce; čine izdaju svoje znanosti i etičkih načela kojima bi se, kao takvi, morali odlikovati, pa suštinski – zaista suštinski, tim izdajstvom! – učestvuju u stvaranju ovoga političkog kala, ove močvare u kojoj se svi zajedno davimo. U zabludi su ako vjeruju da će „nemiješanjem“ sačuvati svoju čistotu, nedužnost, te da će neko drugi umjesto njih brinuti o njihovoj sudbini. Upravo kao intelektualci – ako vjeruju da to oni jesu – moraju pokušati kreirati svoju stvarnost.

Nemaju pravo pristajati na sve ovo; nemaju pravo na tu kukavnu šutnju, sramnu utoliko više što je njihova/naša zemlja upravo sada u sudbinskoj krizi. Štiteći nju i djelujući pozitivno u javnom prostoru, oni bi spašavali i vlastiti integritet – znanstvenički, akademski, intelektualni, etički… Nemaju pravo žaliti se na ovu sudbinu jer bi morali znati da su dužni istupati u javnom prostoru i utjecati na kreiranje pozitivnih odnosa u društvu! Intelektualci, akademska javnost, dužni su činiti to čak i ako je ishod njihove akcije neizvjestan.

Stoga veći prezir od onoga prema nekompetentnim i samoživim političkim „elitama“ zaslužuju intelektualci i akademska javnost koja kukavno šuti vjerujući da se, navodno, ništa ne može učiniti. Kada bi se oglasila kritična masa te javnosti i kada bi svojom progresivnom akcijom dala stimulans i podršku medijima (njima je potrebna takva podrška!), mogao bi se izvršiti valjan i presudan utjecaj na nekompetentne i destrukcijske političke „elite“ koje nam bez ikakvog ometanja uništavaju temeljne vrijednosti i budućnost.

Čini se da nigdje kao u BiH nije naglašen opaki paradoks: nigdje politika nije sveopća i tako surova, a istovremeno nigdje kao tu nije akademska javnost i inteligencija tako kukavno i tako neodgovorno apatična. To je, zapravo, njen ključni doprinos svekolikoj destrukciji države i društva.

Za šutnju, za pasivnost, bit će odgovorni pred poviješću i svojim potomstvom. Za savjest – ko zna! Ovaj mūk kazuje kako nije sigurno da je uopće imaju…