Kliker.info

Piše : Ahmed Burić (Oslobođenje)

U trenutku dok ovo čitate Parlament BiH će po nalogu predsjednika Vijeća ministara, između ostalog, odlučivati o daljnjoj sudbini ministra Svena Alkalaja i zamjenika ministara Senada Šepića i Igora Crnadka. Ova komedija, bolje rečeno, farsa, inicirana od strane Centralne izborne komisije (zamazane do lakata kad su u pitanju političke igre), dobila bi tako svoj epilog. Sad, budući da se Špiriću žuri da cijelu stvar završi, biće zanimljivo kako će se odvijati cijela stvar. Podsjetimo, Šepić i Crnadak su tu “zbog ravnoteže među zvijezdama“, odnosno kao paravan da SNSD ukloni Alkalaja.
Jer, njihovi su “grijesi“ u tome što je Crnadakov otac bio direktor firme u Banjoj Luci koja se bavila grijanjem, dok je Šepićev punac neko vrijeme deverao sa travničkim komunalnim.
No, njihov stvarni hendikep leži u tome što su se našli u istoj vreći u kojoj je i Alkalaj, za kojeg je utvrđeno da je imao stvarni sukob interesa i za kojega se, i uz najveći mogući stepen tolerancije, ne može reći da dobro radi na mjestu ministra vanjskih poslova. Ali, kakve to veze ima, reći ćete? I biti u pravu. Ne radi ni Špirić ništa bolje kao formalni predsjednik vlade, pa se pozivajući na “evropske principe“ obračunava na sve strane. I još ga pozivaju da potpisuje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Elem, kako god se stvar zavšila – a završiće se tako da će sve snage podržati svoje “igrače“ – Špiriću, barem formalno, najvjerovatnije neće uspjeti da ukloni Alkalaja, i skroji Vijeće ministara po SNSD-ovom aršinu.
To  bi snagama koje zagovaraju jačanje BiH, kao, trebalo odgovarati, a stvari stoje suprotno. Paradoks je u tome da i Špirić na nekom nivou može imati sukob interesa, jer prijedlog zakona o sukobu interesa stoji u parlamentarnoj proceduri. Sve to bi mogla biti i priča o haosu u kojem se nalazi zakonodavstvo, odnosno pravna struka.      
Iz drugog slučaja, čiji epilog upravo doživljavamo je jasno da se radi o besramnosti. Najveći paradoks borbe protiv organiziranog kriminala, čini se, leži u tome da su nominalni borci protiv njega, zapravo, njegovi glavni stubovi. Jer, kako drukčije objasniti da je Peter Kroneck, bh. tužilac s iskustvom s Kosova i iz Senegala, odustao od tužbe protiv braće Ivanković, lidera firme Lijanovići, a protiv Dragana Čovića izmijenio optužnicu, pa se on sada tereti za zloupotrebu položaja, a ne za organizirani kriminal. Takvom raspletu se, tako barem zvanično tvrde, nisu nadali niti advokati Mesne industrije Lijanović, niti zastupnik Dragana Čovića, Zdravko Raić. Međutim, da stvar bude grotesknija, on je spomenuo kako su Čovićevi prijatelji založili svoje nekretnine, samo da bi on ostao na slobodi.
I tu zapravo stoji ključ cijele priče: možete raditi šta god hoćete, mijenjati zakone, prinuđivati ljude da krše ovlaštenja, baviti se stvaranjem zločinačkih i manje zločinačkih organizacija samo ako imate “prijatelje“. Ti, prijateljski krugovi stvarali su se pljačkama, otimanjem, iznuđivanjem, reketiranjem. I u njih je dobrodošao svako ko je kooperativan, odnosno onaj ko je spreman zatvoriti oči pred krupnim stvarima i proglasiti Sud BiH nenadležnim za takav predmet. Za neko vrijeme znaćemo i šta je tužilac Kroneck tačno dobio da bi uradio uslugu “prijateljima“, a i ovako je jasno kakav treba biti da bi se radile ovakve stvari.
Besraman. I okružen “prijateljima“.