Kliker.info

Adam Keller izraelski je mirovni aktivist i glasnogovornik organizacije Guš Šalom koju je početkom 1990-ih osnovao poznati izraelski novinar, aktivist i bivši član Knesseta Uri Avnery. Organizacija se protivi izraelskoj okupaciji i pomaže vojnicima koji ne žele služiti na okupiranim palestinskim područjima.

Kakva je trenutačno atmosfera u izraelskom društvu, spomenuli ste da po gradu viđate naljepnice na kojima piše “Istrijebite Gazu”?

Atmosfera naravno nije takva da svi zazivaju istrebljenje stanovništva Gaze, no upotreba termina genocid definitivno je legitimizirana u javnom prostoru. Naljepnice koje se mogu vidjeti po ulicama pritom su manje opasne od činjenice da je prije nekoliko dana ministar u vladi Amičaj Ealijahu izjavio da na Gazu treba baciti atomsku bombu. Kasnije je rekao da je mislio metaforički i da Izraelu ne treba atomska bomba jer se dovoljno ljudi može ubiti i bez nje.

Dakle atmosfera je jako loša, iako vjerojatno ne treba čuditi da je ljude zahvatilo ratno ludilo s obzirom na strašan zločin koji je Hamas počinio. Mnogi žele osvetu, drugi smatraju da Hamas treba potpuno uništiti. Primjećujem i da smo u prijašnjim ratovima uvijek uspijevali organizirati barem male skupine ljudi koji su odbijali ići u rat, dok u ovom sadašnjem nije tako, nisam još čuo da je netko odbio. Ljudi dakle smatraju da je ovaj rat opravdan, da je za njega odgovoran isključivo Hamas i velika većina njih nije osjetljiva na patnje stanovnika Gaze.

U javnosti je, osim toga, veliki fokus na pitanju oslobođenja talaca koje je Hamas zarobio, redovito se održavaju protesti s velikim brojem ljudi u kojima se to traži. No taj je zahtjev u kontradikciji s logikom vlade da se uđe u Gazu i uništi sve pred sobom. Jer ako želite vratiti taoce morate pregovarati s Hamasom i morate im dati nešto zauzvrat. Ima i ljudi na ekstremnoj desnici koji se protive ideji da se vlada uopće bavi taocima i umjesto toga zazivaju totalni rat. I sam spomenuti ministar s atomskom bombom, kada su ga pitali što bi se u tom slučaju dogodilo s taocima, rekao je da mu je žao ali da u ratu ginu ljudi. Dakle može se reći da su mnogi Izraelci postali vrlo okrutni.

Čuju li se uopće glasovi koji pozivaju na primirje? I je li rat promijenio odnos građana prema premijeru Benjaminu Netanjahuu, s obzirom na to da su se prije rata redovito odvijale masovne demonstracije u kojima se tražila njegova ostavka?

Kada su u pitanju masovni protesti protiv Netanjahua, društvo se oko toga podijelilo. Dio njegovih protivnika sada smatra da treba pričekati da rat završi, što Netanjahuu daje dobar razlog da prolongira rat koliko god je to moguće. Drugi dio smatra da bi on odmah trebao podnijeti ostavku i tu se često vuče paralela s nekadašnjim britanskim premijerom Nevilleom Chamberlainom i njegovom politikom popuštanja prema Hitleru.

Što se tiče protesta za primirje, vrlo je teško, praktički nemoguće, organizirati ih jer se to tumači kao protivljenje vladinom cilju uništenja Hamasa. Protestirati za primirje danas je dakle vrlo radikalna ideja. Svatko tko javno progovori protiv rata ili samo kaže da se protivi ubijanju palestinske djece može biti optužen za podržavanje terorizma i uhapšen ili izgubiti posao na vrlo arbitraran način. Rekao bih da je ovo što se sada događa u Izraelu slično onome što se događalo u Evropi 1914., na početku Prvog svjetskog rata. Ogroman val ratnog entuzijazma, odnosno ratne histerije zahvatio je mnoge pristojne ljude. Pravo poznaje koncept “privremene neuračunljivosti” pa bih i ovo što se sada događa nazvao upravo takvom masovnom neuračunljivošću.

U javnom diskursu ne samo Izraela nego i njegovih zapadnih partnera učestalo se koristi termin holokaust kada se opisuju zločini Hamasa. Što se time postiže?

Po mome mišljenju radi se o zloupotrebi holokausta, iako nema nikakve sumnje da je Hamas počinio strašne zločine. Ja na to gledam kao na svojevrstan dan osvete, a Palestinci u Pojasu Gaze imaju jako puno razloga da žele osvetu. Obitelji su im 1948. iskorijenjene s cijelog juga današnjeg Izraela, prognani su u Pojas Gaze i otad tamo žive u neljudskim uvjetima, u redovitim ciklusima bombardiranja i dvadesetogodišnjoj blokadi koja je prouzročila još veću bijedu. Hamas je doživio da na jedan dan ima moć nad izraelskom državom i društvom, jedan dan da se osveti i da u tom jednom danu počini maksimalnu moguću štetu, što je nažalost i uspio. No nazivanjem Hamasa nacističkom organizacijom obezvrjeđuje se holokaust.

Što s Gazom nakon rata?

Od izbijanja prve intifade u drugoj polovici 1980-ih naovamo izraelska politika prema Palestini mijenjala se od politike mirovnog rješenja, preko ideje unilateralnog povlačenja, zatim politike statusa quo, što je Netanjahuov pristup, te sada do onoga što se naziva i “rješenje Nakbe”, odnosno protjerivanja, pa i “genocidno rješenje”. Koji je vladin ultimativni cilj, ako se slažemo da Hamas nije moguće u potpunosti uništiti?

Vlada srećom nije pribjegla genocidnom rješenju i prilično sam uvjeren da ni neće, ne zato što bi smatrala da to nije moralno, nego zato što se to ne sviđa Amerikancima. Oni su prije neki dan od Izraela tražili i da koristi manje bombe kako bi se reducirao broj žrtava. No činjenica da se genocid uopće pojavljuje u javnom diskursu kao opcija već je dovoljno strašna sama po sebi. Službena politika vlade je ući u Gazu i uništiti Hamas bez obzira na civilne žrtve. No u vojsci postoji i dio racionalnijeg zapovjednog kadra koji shvaća da to ne može podrazumijevati ubijanje baš svake osobe koja podržava Hamas. Cilj operacije je razmontirati civilnu i vojnu strukturu Hamasa i onemogućiti da se ponovi ozbiljan napad kakav se dogodio 7. listopada. U tom slučaju Hamas će i dalje postojati kao organizacija koja će povremeno vršiti akcije, ali neće imati vladu i vojsku.

Ima li vlada plan što s Gazom nakon završetka rata?

Amerikanci to pitanje stalno postavljaju – koji vam je plan nakon što vojno pobijedite u Gazi – no vlada nema jasan odgovor. Postoji mišljenje da bi Gazu trebalo predati Palestinskoj samoupravi (PA), no oni su već poručili da neće preuzimati kontrolu nad Gazom pod ovakvim uvjetima jer bi u tom slučaju stanovnici Gaze na PA gledali kao na kolaboracionista Izraela. PA poručuje da će se vratiti u Gazu samo pod uvjetom da se stvori prava palestinska država Zapadne obale i Gaze bez izraelske okupacije.

Čini mi se da je plan američkog predsjednika Joea Bidena nakon rata izvršiti pritisak da se krene u rješenje s dvije države, no to sigurno nije ono što želi izraelska vlada, naročito njezino ekstremno desno krilo. Dapače, to krilo smatra da bi na palestinskim područjima ponovno trebalo izgraditi židovska naselja koja su bila razmontirana 2005. godine. U pitanju je dakle vrlo nekoherentna politika. Čuje se i ideja da bi u Gazu trebalo dovesti međunarodne trupe, no nije jasno koje bi zemlje to bile. Izrael vjerojatno ne bi dozvolio da to bude Turska, Egipćani su već najavili da ne žele preuzeti tu odgovornost. Nije nezamisliv ni scenarij da će Izrael formirati svoju vojnu upravu u Gazi i da će se stvoriti situacija slična onoj kakva je bila na jugu Libanona nakon građanskog rata, kada je Izrael zadržao kontrolu nad dijelom teritorija ali su se borci Hezbolaha nastavili boriti još godinama.

Apologeti izraelske destrukcije u Gazi znaju reći da su tamošnji Palestinci Hamas izabrali na izborima pa su stoga kolektivno odgovorni za njihove zločine. Kako odgovarate na tu tezu?

U Gazi su 2006. godine održani demokratski izbori koje je nadgledala međunarodna zajednica. Pobjedom Hamasa iznenadili su se svi, uključujući i Hamas. U prvim mjesecima nakon izbora Hamas se trudio biti pomirljiv, pozivali su na osnivanje vlade nacionalnog jedinstva s Fatahom. Međutim, Izrael i SAD vršili su na Fatah i Palestinsku samoupravu pritisak da ne čini nikakve kompromise s Hamasom, naglašavali su da je Abu Mazen (Mahmud Abas) palestinski predsjednik unatoč Hamasovoj pobjedi, poticali su Fatahovu miliciju na oružanu konfrontaciju s Hamasom iz čega se izrodio sukob u kojemu je Hamas pobijedio. Puno se problema moglo izbjeći da se Izrael nije usprotivio formiranju vlade nacionalnog jedinstva. U godinama nakon toga Netanjahu je smišljeno koristio politiku čiji je cilj bio podijeliti Palestince. Istovremeno, dozvoljavao je da u Gazu ulaze koferi puni dolara koji su dolazili iz Katara. Ideja je bila – dok god su palestinska područja podijeljena na PLO na Zapadnoj obali i Hamas u Gazi, ne može biti ni rješenja s dvije države. Time je održavao na životu svoje status quo “rješenje”.

Partneri za mir

A time i tezu da je mir s Palestincima nemoguće uspostaviti jer ne postoji partner, nema se s kime pregovarati?

Ako kažete da Abu Mazen nije partner, onda govorite da partner ne postoji i da ga nikada neće ni biti. Zapravo je istina da Izrael nikada nije imao, a vjerojatno neće ni imati, boljeg, odnosno jednostavnijeg partnera. Ne postoji Palestinac koji će reći da je Abu Mazen previše ekstreman, a ima ih jako puno, ne nužno pristaša Hamasa, koji smatraju da je premekan, previše snishodljiv. Zato, tko god će zamijeniti Abu Mazena, koji ima 88 godina, praktički je sigurno da će biti radikalniji od njega.

Kao najizgledniji nasljednik spominje se jedan od vođa Fataha Marvan Barguti. On je jedno vrijeme bio prilično involviran u razne vrste kontakata s Izraelcima, dobro govori hebrejski. Neposredno prije izbijanja druge intifade 2000. godine u Tel Avivu je bio na službenom sastanku s izraelskim vlastima. Međutim, tada je optužen za terorizam i uhapšen i otad je u zatvoru. Već godinama o njemu se govori kao o “palestinskom Nelsonu Mandeli“, jako je popularan među Palestincima, naročito mladima, zalaže se za pomirenje Fataha i Hamasa. Postoji dobra šansa da bi pobijedio na izborima ako bi bio kandidat, no Izrael ga ne želi pustiti iz zatvora.

Kao potencijalni kandidati spominju se i neki ljudi iz palestinskih sigurnosnih krugova. Ono što mi se čini sigurnim je da politika izbjegavanja konfrontacije s Izraelom, kojom se vodi Palestinska samouprava, neće biti moguća još dugo. Ta politika podrazumijeva da palestinska policija pasivno stoji sa strane kada izraelska vojska ulazi u palestinske gradove, hapsi i ubija Palestince. Abu Mazen provodi tu politiku inercije, no ne vjerujem da će njegov nasljednik s time moći nastaviti s obzirom na eskalaciju nasilja na Zapadnoj obali. Nije isključeno ni da, u takvom slučaju, kolabira i sama Palestinska samouprava.

Spomenuli ste utjecaj američke administracije. Kako vidite njezinu ulogu u razrješenju ovog sukoba?

Biden je već rekao da neće biti povratka na status quo. Lijevo krilo Demokratske stranke zbog nezadovoljstva bezuvjetnom podrškom koju stranka pruža Izraelu vrši pritisak na njega. Ukoliko bi i značajan broj lijevih birača bio nezadovoljan takvom podrškom to bi moglo ugroziti njegove šanse na izborima. Mislim da je Biden svjestan i da se ovakva situacija ne može nastaviti, naročito kada je u pitanju ono što židovski doseljenici rade na Zapadnoj obali, a to je etničko čišćenje. Tamo živi drevna palestinska zajednica, koju se obično naziva beduinima iako nisu samo to, ali su nomadi koji žive u vrlo primitivnim uvjetima u planinskim područjima Zapadne obale i smatra ih se marginalnim elementom palestinskog društva.

Doseljenici su i prije početka rata napadali i protjerivali pripadnike te zajednice vrlo nasilno, a od početka rata to je nasilje postalo puno gore. Grupa hrabrih izraelskih aktivista pokušava to spriječiti, no i oni sami često su žrtve napada doseljenika. Biden je o tome govorio u jednom od svojih obraćanja na vrlo kritičan način. Ukoliko postoji ikakva nada da se tome stane na kraj, ne vidim da će do toga doći iz izraelskog političkog sistema. No ako bude dovoljno međunarodnog pritiska nakon rata da se ti problemi riješe i da se ne ide nazad na status quo, to bi možda moglo uroditi plodom.

Tena Erceg (Novosti)