Kliker.info

U zadnje vrijeme bend Zoster je aktivniji nego ikada, iza njih su brojni nastupi, jako su usvirani, nastupi oduševljavaju publiku gdje god da se pojave i jedan su od najpopularnijih bendova s ovih prostora.  Rado su viđeni u gradu na Vrbasu u kojem imaju zavidan broj fanova, a u petak, 8. novembra nastupiće u banjalučkom Klubu studenata Banja Luka (KSB-u). Povodom ovog nastupa razgovarali smo s frontmenom benda Mariom Knezovićem.

Zoster je bend koji je jako teško žanrovski odrediti. Da li vam smeta kada žele da vas smjeste u neki muzički žanr?

Ne smeta. Ljudi moraju nekako objasniti drugim ljudima o čemu se tu radi. Teško je riječima opisivati muziku. Ali se i to nekad mora.

Vaše pjesme su angažovane, pa čak i one koje govore o ljubavi su zapravo socijalne prirode.  Šta je to što vas nadahnjuje da stvarate takva muzička djela?

Ne znam. Možda ambijent. I onda u takav ambijent stavljamo neke likove u neke situacije i pravimo neku dramu i izmišljamo ishode. Nekad sretne, nekad ne. Uglavnom, igramo se.

Da li se promijenilo išta u vašem odnosu prema muzici u odnosu na vrijeme kada ste tek stupili na scenu?

I da i ne. Naučili smo puno o muzici i tu su se desile neke promjene. Bolji smo, profesionalniji. A u nekim stvarima smo nepromjenjivi, takvi rođeni i s tim nam je živjeti.

Da li ste od samog početka znali da je vaš bend osuđen na uspjeh ili je bilo nedoumica u pogledu toga?

Nismo ništa znali. Ali smo osjećali i to nas je vodilo. Osjećaj nas i danas vodi.

Mogu li muzičari i njihova djela da utiču na neke promjene u društvu?

Ne mogu onako kako bi htjeli. I ne trebaju. Nisu svi muzičari dobri

Vi puno putujete po prostorima Balkana. Imate li osjećaj da narod s ovih prostora živi bolje?

Bolje u odnosu na šta? Ili koga? Ne znam. Narod je ocean, šuma. Šta ja znam sta se sad događa u oceanu ili šumi. Vjerujem da ima svega.

Mislite li da je mentalitet naroda sa ovih prostora sličan i da se zbog te sličnosti zapravo i ne podnose?

To je jako zanimljiva teza i mislim da pije vode. Ali isto tako su Skandinavci slični, pa nije baš da se ne podnose. Mislim da je više problem nedostatka pameti.

Nekada postoji kolektivno mišljenje da narodi s ovih prostora stoje u mjestu već decenijama. Da li je to istina i, ako jeste, šta je to što nam ne da da krenemo dalje?

Ne znam za kolektivno mišljenje. Kad se sa svojim mišljenjem obračunam, možda ću moći nešto i o narodu kazat na kolektivnom nivou (smijeh).

Svi misle da je jedini izlaz iz loše situacije na Balkanu ulazak u Evropsku uniju. Da li misliš da je to tako ili možda uspjeh ovdašnjih naroda zavisi od nečeg drugoga?

Vjerujte mi da ne razmišljam o tome nikako. Imam neke druge sfere interesiranja i one su više osobne prirode. Ova šuplja priča treba ovo, treba ono, što traje otkad znam za sebe, mi je passe. Nisam rođen da se bavim takvim pizdarijama, nego nekim drugim koje tek moram otkriti. Već su mi ukrali puno vremena i navodili na pogrešne pute.

Jedan od problema s ovih prostora je odlazak mladih. Da li si ti ikada imao želju da odeš odavde?

Ja imam želju da idem i da putujem i da se možda nikad i ne vratim, otkad znam za sebe. Ljudi odlaze i dolaze. Uvijek je tako bilo. Kad ovdje bude stabilnije i sigurnije i pravednije društvo, opet sam za odlaske. Ljudi odlaze sa planete Zemlje na druge planete, a gdje neće sa Balkana.

Kada bi imao neku moć kako bi ti zadržao mlade da ostanu?

Ja da imam neku moć ne bih zadržavao nikoga, već bih ih mamio da se vraćaju bolji nego što su bili.

Ernest Bučinski (Buka)