Ahmed Burić : Admiral i Stolac
Piše : Ahmed Burić (Oslobođenje)
Ovaj tekst trebao je biti posvećen nečemu sasvim drugom od onoga o čemu će, zapravo, govoriti. Naime, ima već neko vrijeme kako se komandant EUFOR-a, kontraadmiral Hans Jochen Witthauer, tako nabacuje izjavama koje se namještaju za ozbiljnu humorističko-sociopatološku analizu. Kontraadmiralove izjave „…i ako oni (građani BiHop. a.) imaju novca, hrane na stolu i školuju djecu, onda oni gledaju u budućnost i vide budućnost za sebe – ako vide budućnost za sebe, znači da gledaju naprijed“ spadaju u onu vrstu budalaština koje je nekada izbacivao Miljan Miljanić, legendarni jugoslavenski selektor i demagog.Ali, u demagogiji danas dobrog i časnog Starine Miljana ležala je isključivo želja da se javnost obmane, dok u jeziku kontraadmirala leži nešto od onog suštinskog, a kolonijalnog, nerazumijevanja mjesta i vremena u kojem se nalazi, što je opterećujuće i za imidž zemlje iz koje dolazi. Ono što mi nije dalo misliti o glupostima je Stolac. U tom gradiću, jednom od najbitnijih toponima naše novije povijesti, u toku je prvi Festival Kratkog Filma koji je grupa zanesenjaka zamislila početkom ove godine. Jedini cilj ovog Festivala bio je da se mjestu, koje je biser Orijentalnog Mediterana, barem tokom ljetnih dana vrati malo duše, života koji volimo zvati urbanim. Stolac je u tom smislu, toliko tačna i toliko označujuća priča za BiH , da se čovjek, naprosto, mora zamisliti. Gradić je preko godine spor i zaboravljen, u njemu se događa vrlo malo stvari i iz te more ga pokušava dići nekolicina ljudi danas okupljena oko Festivala. U Stocu nema novih radnih mjesta, gradić zatvorenim drži lokalna vlast Samo četrdeset kilometara od obala s fantastičnim potencijalom za turizam Stolac leži zaboravljen. Zato je nekoliko stotina ljudi na otvorenju Festivala, i kasnije na koncertu grupa Zoster, Skroz i Dubioza kolektiv, svih nacionalnosti i uvjerenja – velika pobjeda. Kako nad lokalnim okoštalim strukturama, tako i nad onim što sebe voli nazivati međunardna zajednica. Festival vrlo skromnog budžeta u najvećoj su mjeri finansirale domaće firme – istina malo su pomogla i dva „sarajevska“ ministarstva. Nigdje sponzora, nigdje evropskih novaca kojima se promovira suživot, nigdje velikih priča, a praznih rečenica. Nigdje jezika admirala Witthauera. Samo nekolicina entuzijasta i ljudi koji su došli pomoći. BiH ako misli opstajati, valja tako početi razmišljati. Prvo se na lokalnom nivou mora pojaviti zdrava energija koja neće trpjeti recidive fažizma i feudalnu svijest. Onda oni moraju potražiti nekog saveznika u Centru – u našoj priči, Sarajevu – i tako pokušati izgurati stvar. Filmski festival, naravno, nije konačno rješenje, on je samo karika u lancu razbijanja okova oko mjesta kakav je Stolac, a kakvih je u zemlji napretek. Pisanje ovoga teksta ne bi bilo valjano ako ne bi zahvatilo bjelinu stolačkog kamena i zrikavce koji neumorno sviraju. Pokušavam se sjetiti svih značajnih ljudi iz Stoca i već na početku spisak biva impresivan: Mustafa Golubić, Alija Isaković, Esad Ćimić, Nijaz Duraković, Lazo Goluža, Džafer Obradović, Alija Behmen… Svi su potekli odavdje i samo djelić njihove pameti bi u svakoj normalnoj zemlji bio dovoljan da ovo prelijepo mjesto spasi propadanja. Ali, naše je prokletstvo dvostruko: ono stoji između neupotrijebljenih pameti s gore navedenog spiska i nametnutih autoriteta, kakav je onaj s početka ovoga teksta. Zato, pobijediti u Stocu, znači pobijediti u BiH. Pobijediti glupost.
Komentari