Kliker.info

1.
Ismail zvani Iso je sa majkom udovicom i pet godina starijom neudatom sestrom Zumrom živio u željezničarskom naselju Ušće od kojeg se do sarajevske stanice Bistrik, zbog zaustavljanja voza u jedanaest stanica, vozom Ćirom, devedeset kilometara, putovalo skoro pa tri sata. U putničkoj gužvi, kroz tunele i sa ugljenom gareži u kosi i očima, putnik bi, podnimljen na otvoren vagon-prozor, kratio dosadu razgledajući i udišući bujnu istočnobosansku vegetaciju.

Piše : Šemsudin Gegić

Te 1960-te godine, broj stanica se poklapao sa punih jedanaest Isovih godina, koje su uveliko potiskivali mjeseci-vijesnici puberteta. Nije znao zašto, ali mu se činilo da leti dok raskopčane košulje izvučene iz šorca bosonog poskakuje drvenim pragovima uskotračne pruge ili kad pačije skakuće po balvanima uvezanim u riječni splav. Čak i onda kada mu u tom letu plavooka Azira, njegova simpatija Aza, nije bila saputnica, nije hodao poput ostalog svijeta. Normalno.

Tako se osjećao i onog vrućeg avgustovskog dana kada je istrčao iz podrumskog hlada kino-sale. Nakon što je, doduše, prekooko piždreći više u Azu nego u platneni ekran, odgledao i popodnevnu projekciju filma «Buntovnik bez razloga» sa Džejms Dinom u glavnoj ulozi, naprosto je uzletio uz putni nasip koji je razdvajao prugu i cestu.

Brže od trkaćeg automobila junaka filma Džima Starka, nimalo zadihan jer je znao da taj njegov ritual odozdo ispred kina gledaju Aza i njen otac-kinooperater Lorenzo, talijanski vojnik koji se u ratu dobrovoljno predao Titovim partizanima, sletivši, stvorio se Iso učas na makadamu.
Dolje ispred kino-projektora koji se hladio, otac Lorenzo je šapnuo svojoj djevojčici: »Biće od njega nešto samo ako…».

Gore se na cesti začula škripa automobilskih kočnica koje su ispod točkova podigle oblak ustinjenog kamena. Ta prašnjava figura ličila je na fišek koji je pred Azinim očima usisao Isa i njegov let u taj svoj vakumizirani kokičar.

Istog je trena prodorno pisnula lokomotiva, ptice prhnule sa zgarišta pilane, a gore na Izvorištu, dok je u đugum sipala vodu, Isovu sestru Zumru je nešto dobro žignulo među njenim kao dinje nabreklim dojkama. Nikada do tada, čak ni onda, dok bi pri pomisli na skoru udaju za izabranika svog srca Ragiba, krišom prskala slatki nemir u svojim grudima. Ni kad bi se ponekad svog poginulog oca sjetila, ni tad.

Ismaila nisu odcehnuli ni vodom preko mašica, ni saljevanjem strave, ni molitvama, ni čajem od nane… Tek ga je treće noći otkočio san kojeg je u neznani ispričao sestri i sebi. Zumra je, metnuvši svoju glavu pod njegove noge, povazdan i posvunoć s njim ležala u istom krevetu, a da on tu njenu brigu nije osjećao. A kamoli je čuo kako za bratom uzdiše.

Kada joj je kćer prepričala Isovo bunilo, majka je samo izustila- «Neće ga on meni više nikad gledati te šejtanske slike!». «Mati – uzbunila se Zumra – nije to našeg Isu strefilo u kinu, već mu se dogodilo dolje na cesti kod željezničke stanice!». «Ako je on, ne budi ti mahnita, kćeri moja – siknu mati. Tebe su, hvala Bogu, te bezobrazne godine mirno preskočile. A, čuj sad, svud sam ti ja s ocem ti vozom prohodala i nikad za nikad nisam čula da u našoj lijepoj državi ima takva limuzina o kojoj on bunca, pa taman da se pravo iz Beograda dovezla. Morebit da kod nas ima takvih žena, i ljepših od te koju naš jadničak pominje, ali našom cestom hode samo zaprege i poneko biciklo kojim muški upravljaju, a ne ženske». «Moj brat nije jadničak – otresito reče Zumra. Možda si ti, majo, nama umjetnika rodila.». Majka se pridigla sa sećije. Dok je sva osmjehnuta izlazila iz kuće, u njedra je svoja šapatom riječi istresla – «Bolje bi mi onda bilo da sam kamen rodila kojim se mogu na vrane hititi, nego…».
Istog se trena pokajala i šakom svoja usta poklopila. Džaba zavjet njenom rahmetliji da neće nikad prsnuti ružnu riječ na djecu, pukla perla i crni se biseri u vjetar prosuli. Od sad će među zubima vazda iglu držat’ kad o djeci svojoj govori, osim kada se za njih moli. Pred Bogom se zaklela u sebi.

«Sreća, cara mia Aza, sreća golema za tebe!..» – ponavljao je utjehu svojoj lijepoj kćerkici kinooperater Lorenzo dok su se noćnim vozom vraćali kući u kojoj ih je čekala njena majka Zlata. Znao je:prvu ljubav njegove kćerkice odnio je fišek kokičar.

2.
Iz noći u kojoj se, od ramazanskog Bajrama Sarajevo opet pretvaralo da spava, 22. avgusta 1992. godine, Vesna je ustala prije prvih eksplozivnih pijetlova koji su se, umjesto školskih zvona, odozgo sa Trebevića zviždeći smrtno oglašavali. Kako i prvog-bajramskog, tako su i u ovo stotinutridesetsedmo ratno jutro, neispečeni somuni mirisali na barut i, umjesto ćurokotom, bili posuti kapljicama krvi nekog novog pekarskog šegrta stradalnika.

Trajao je peti mjesec kako se u sarajevskoj viševjekovnoj harmonijskoj galaksiji solidarno istovremeno ne čuju ramazanski top i božićna zvona sa Katedrale i Stare pravoslavne crkve.

Odozgo, poviše zvonika i munara, s okolnih brda mržnjom katapultirani, neprestano su zviždali horozi smrti.

Dok je sjedila ispred Venecijanskog ogledala u kojemu se uz njen lik vidjela i soba namještena u turskom stilu, Vesna je dugim prstima omršavljelih ruku prelazila preko svog lica praveći iste pokrete kao kada se šminka.

Bila je to jutarnja toaleta na suho:bez krema i mlijeka za lice i tijelo, maskare, kreona, ruža za usne, gela i laka za kovrdžavu kosu, bez naušnica koje je već prvog ratnog mjeseca na Markalama zamijenila za šteku dugog «Marlbora» i dvoje jaja; bez penjoara kojeg je ranjenoj komšinici odnijela u bolnicu; bez ogrlice od sedefa koju dade unproforcu za bocu original Ballantine viskija kojim je 2. maja sa prijateljima nazdravila svom 62. rođendanu i preživjelom danu do tada najžešćeg granatiranja njenog rodnog grada;bez pončo ogrtača po kojemu su je pred rat širom Juge prepoznavali, bijelih zvonastih hlača, svilenih košulja, šarenih majica; bez skupih narukvica i sunčanih naočala; bez osmijeha na usnama i sjaja u očima…

Što nikad do tad, obukla je haljinu koja joj je ostala iza pokojne majke koja bijaše rodom iz poznate sarajevske srpske porodice Despić. Brat Ranko je za uspomenu sačuvao cipele njihovog oca Dušana, profesora stranih jezika u sarajevskim srednjim školama i odnio ih u Beograd gdje je i on postao ugledni univerzitetski profesor. Imali su jedno drugo.

Obula je Vesna sandale koje je kupila u Venciji jer joj odgovaraju uz majčinu haljinu i na glavu stavila šešir jedini sačuvani iz kolekcije koju je, svojevremeno, dok je boravila na usavršavanju dizajna enterijera, kupila u Danskoj.

Iz ladice toaletnog stolića je uzela damski novčanik u kojemu je bilo nekoliko njenih crno-bijelih fotografija iz vremena kada je krajem šezdesetih godina studirala arhitekturu u Beogradu.

Pogled na njih za trenutak joj je vratio osmijeh na ne nakarmisane usne i sjaj u neosjenčane oči, nakon čega je fotografije vratila u ladicu, a u novčanik stavila dozvolu za kretanje po gradu koja je bila izdata na ime Vesna Bugarski-prva sarajevska arhitektica.

Umjesto stakala, na prozorima njenog stana u zgradi na Obali 18, mirovale su unhcr-folije što je bio znak da je započeo dan bez granatiranja(!) njenog grada iz kojeg nije htjela otići i ostaviti ga samog na milost i nemilost svojim sunarodnicima-barbarima sa brda.

Izašla je, prošla kroz dvorište ušuškano između Metalca i Prve gimnazije i zaputila se u pravcu Despića kuće u kojoj je započeo pozorišni život Sarajeva. Vuklo je nešto tamo, to nešto jače od nje koje do sada nije upoznala.
Dok je koračala pustim tramvajskim šinama, neskidajući pogled sa Miljacke, prvi put kako zna za sebe, hodala je onako ženski-graciozno.

Na pola su je puta sustigli granatom.
Prvi put nije čula oglašavanje eksplozivnog pijetla kojeg su odozgo sa brda na nju ispalili. Nestala je u oblačiću dima što je ličio na fišek kokičar.
Vesna u majčinoj haljini.

3.
Nakon što su mu civilne i vojne vlasti, kao istaknutom ratnom reporteru, privremeno na korištenje dodijelili stan na sarajevskoj adresi Obala 18, Ismail, poznatiji kao Iso, u njega nije ušao ni za naredni mjesec dana. Spavao je u rtv Domu na Alipašinu jer se nije mogao pomiriti s tim da će se useliti u stan prve sarajevske arhitektice Vesne Bugarski koja je poginula od agresorske granate. Tek kada su mu objasnili da će sa njegovim ulaskom u stan prestati uništavanje stana i krađa vrijednih antikviteta koji su ostali iza nje, prihvatio je privremeni smještaj.

Nakon što je stambena Komisija izvršila popis u stanu zatečenih stvari i otišla za svojim poslom, Iso je sjeo za toaletni stolić na kojemu više nije bilo venecijanskog ogledala. Nekako sramno, ni sam nije znao zašto, izvukao je ladicu u kojoj su se jedino nalazile crno-bijele fotografije koje je Vesna tu ostavila.

Ugledavši fotografiju na kojoj osmjehnuta Vesna sjedi u sportskom kabriolet automobilu, neka ga je sila povukla u isti onaj fišek-kokičar u kojemu se našao prije ravno 32 godine kada je sa popodnevne filmske projekcije istrčao na makadamsku cestu u njegovom željezničarskom naselju Ušće.

Dok je lokomotiva pištala a vrane graktale, dok je sestru Zumru i prvu simpatiju Azu žigalo u grudima, dok se razilazio oblak prašine što liči na fišek-kokičar nastao od kočenja automobilskih guma po makadamu, tad je Iso ugledao crveni automobil bez krova koji se zaustavio ispred staničnog magazina.
Kao da izlazi iz filma kojeg je maloprije po drugi put gledao, iz automobila čiji je motor još radio izašla je lijepa djevojka sa svilenim šalom oko vrata, šeširom na glavi i sunčanim nočarima koje je skinula kad mu je prišla da ga zagrli.

Ubrzo ga je posjela na sjedište pored sebe, uključila radio, desnom ga rukom zagrlila i vozila kilometar, sto kilometara, ne, hiljadu, milon kilometara i sati, bilion godina i vjekova, a sve na Azine oči, kao u filmu:
Vesna joj je ime, studira u Beogradu iz kojeg se svaki mjesec vozi u rodni grad Sarajevo samo da prodiše pa za dan-dva nazad pod Kalemegdan; voli plivanje; iz dosade i hira se vozeci automobil utrkuje s vozom Cirom; neće se nikad udati (da se ne nada); nosi pončo kao Indijanci i Meksikanci u kaubojskim filmovima; ima brata kojeg voli kao oči svoje; po ocu je Bugarski a po majci Despić, koji je podržavaju u svemu; jao, kakav neobičan susret; hoće li da ga usvoji; daće mu nešto dinara kako bi simpatiji kupio poklon; što on šuti; je li se puno uplašio; uh, kada bi joj nešto odrecitovao; daće adresu kada bude išao na ekskurziju u Beograd ili Sarajevo da obavezno svrati; ako želi može u dogovoreni dan svakog mjeseca sići u mjesnu poštu Ušće-ona će ga nazvati na telefon da mahalaju; kako je sladak-facom joj liči na Džejms Dina koji je, kao i ona, volio brze sportske automobile i, nažalost, u jednom od njih poginuo dok se trkao sa životom…

Iso duboko uzdahnu, poljubi Vesnu na fotografiji i obeća joj da će, ako preživi rat, napisati priču «Vesna u majčinoj haljini».