Kliker.info

Muharem Bazdulj (BH Dani)

Čudo su ti avioni: sad si ovdje, sad si ondje. Omrkneš u Bosni, osvaneš u Americi. Članovi našeg predsjedništva (izuzev indisponiranog Željka Komšića) odletjeli su do New Yorka, kao da obilježe petnaestu godišnjicu prijema Bosne i Hercegovine u UN. (Slovenci i Hrvati kojima istoga dana pada ista godišnjica nisu se baš pretrgli od obilježavanja, ali nema veze.) Milorad Dodik nije izgleda želio da Silajdžić bez njega šuruje sa Amerikancima, pa se i on uputio preko Atlantika. U State Departmentu su, čini se, pomislili: kad su već obojica ovdje, šteta da se ne vide, pa su – kako javljaju mediji – organizirali neke razgovore. Svrha tih razgovora nije baš najjasnija. Par dana ranije, ista dvojica ljudi pregovarala su u američkoj ambasadi u Sarajevu (a teritorija ambasade je, k'o biva, američka teritorija) pa se nisu ništa dogovorili. Žali Bože puta i benzina! Dodik i Silajdžić, znano je već, gotovo da predstavljaju paradigmatski primjer onog stripovsko-mitološkog klišeja najboljih neprijatelja. Ni o čemu se ne mogu dogovoriti, ciljevi su im dijametralno suprotni, no savršeno su komplementarni kad jedan drugom trebaju ojačati poziciju među vlastitim biračkim tijelom. Njihov prirodni odnos je hladni rat, a logična rezultanta njihovog sukoba je status quo. Teško je uopće i zamisliti dvojicu ljudi manje spremnih na kompromis. Jer oni kompromis i ne žele. Radikalnim i zapaljivim izjavama oni sebi unaprijed stvaraju odstupnicu, daju si izgovor da se ne dogovore. U posljednjih godinu dana u javnosti je sveprisutna impresija da ovo vrijeme jako podsjeća na rane devedesete. Naelektrizirana atmosfera, međusobno nepomirljivi politički stavovi, huškačka retorika – sve je zbilja kao déjà vu. Rat je devedesetih uslijedio, ako se poslužimo frazom, kao nastavak politike drugim sredstvima. No u ratu je sve to, kako bi rekao Krleža, poprimilo neko posebno osvjetljenje. I sa svakim danom rata kompromis je bivao dalji. Jer u ratu se po definiciji želi protivnikov totalni poraz. Ako se složimo da rata u Bosni u dogledno vrijeme više neće biti, onda ispada da je pred Silajdžićem i Dodikom ipak lakši posao nego je bio onaj u novembru 1995. godine. A opet, realno gledajući, njihov se dogovor, pravi ozbiljan dogovor koji bi ovu zemlju napokon postavio na noge, čini skoro nemogućim. Kad se danas, poslije dvanaest godina, čovjek prisjeti pregovora u Daytonu, teško je zapravo i povjerovati da je sporazum, kakav god bio, sa svim svojim mogućim manama, uopće postignut. Iz današnje post festum perspektive to izgleda kao čudo. A za čuda ne treba tražiti racionalna objašnjenja. Nisu, dakle, za Dejtonski sporazum najzaslužniji (ili najkrivlji) ni Hoolbrooke i njegova buldožer-diplomacija, ni Clinton, ni Warren Christopher, ni umor od rata, ni pritisak na sve zaraćene strane, ni ograničeni NATO udari; odgovornost je na duhu mjesta! Jer upravo u Daytonu, u saveznoj državi Ohio su braća Orville i Wilbur Wright držali trgovinu biciklima. A na mjestu na kojem se danas nalazi avionska baza Wright-Patterson (koja je i ime dobila po njima i po Franku Stuartu Pattersonu) su se pripremali za onaj historijski prvi let koji se desio u Kitty-Hawku u Sjevernoj Karolini 17. 12. 1903. godine. I ako bi mi svemoćna američka administracija dopustila da im uputim jedan (kako bi Swift kazao) skromni prijedlog, on bi glasio ovako: vodite Silajdžića i Dodika u Kitty-Hawk, zaključajte ih i ne puštajte ih dok se ne dogovore. Ništa od New Yorka, ništa od Washingtona; ni ranih devedesetih ništa nisu mogli ni Lisabon ni Ženeva. Braća Wright su se u Daytonu vježbali da polete, a u Kitty-Hawku su poletjeli. Možda i Silajdžić koji se u Daytonu očito vježbao u pravljenju države, u Kitty-Hawku uspije napraviti državu, normalnu – kako bi on kazao. Uostalom, Lord Kelvin, jedan od najvećih fizičara svog vremena, tek nekoliko godina prije povijesnog leta braće Wright je pravednički grmio: "Samo Bog i anđeli mogu da lete!" Ako se on prevario, možda su se prevarili i kasniji intelektualno inferiorni britanski lordovi (od Owena do Ashdowna) što su Bosnu u crno zavili. Možda Bosna i vidi nekog haira. Treba nam samo čudo.