Kliker.info

Dnevnik  seobenog lica neumitno  raste, buja, informiše, obrazuje i iznenađuje iz sedmice u sedmicu . Uspijeva to Šemsudinu Gegiću- Shemsu jer nam svakodnevno  pronalazi, opisuje, prisjeća se  i iz teftera vadi  takva  seobena  lica  i događaje  o kojima se može napisati roman ili napraviti  film, znalački miješa žanrove, forme i sadražaje, prošlošću približuje  sadašnjost i nagovještava  neizvjesnu budućnost ,  te sve to smješta u aktuelni kontekst današnje BiH i šireg regiona.

Subota, 8. jula 17.

Tokom dana naša osunčana tijela, plivanjem relaksirane mišiće, kosti izbanjane u morskoj vodi, naše oči što su naizmjenično odmorale ispod sunčanih naočara i u sjenci suncobrana, naše umirene duše i naše mozgove privremeno puštene «na ispašu», uveče smo, moja Jasmina i ja u društvu sa našim divnim odmor-komšijama Kamalom i Nedžadom Uzunović, riječ po riječ, vukući po klekovskoj šetnici Lungo mare «japanku za japankom», a da nesmetamo galebovima, ušetali u duboko mirnu i jodom filovanu jadransku noć-noć punog Mjeseca.

Starosna razlika od nekih desetak godina između nas i njih dvoje nije bila faktorom generacijskog nerazumijevanja, dapače.Kao i mi, Kamala i Neno, kako ga ona bračno oslovljava, žive i rade u Sarajevu. I njih je, kao što je i nas dvoje, rat 92-95. zatekao u našem gradu. Kako su tada oni bili mlađi-odlučniji i bez djece, a mi stariji-neodlučniji i sa kćerkom tinejdžerkom, životni putevi su nam se mimoilazili da bi se još tada mogli sresti, upoznati, drugovati.

Doduše, ja sam, snimajući tada neki moj dokumentarac, sreo se jedanput sa Nedžadom u jednoj strogo čuvanoj maloj ratnoj radionici u kojoj su njih nekoliko, raspoređeni na radnu obavezu, izrađivali vojne i policijske značke i činove, plakete, ordene…Još tokom rata, Uzunovići su postali seobena lica.

U Istri, tačnije Rovinju, rodile su im se dvije krasne kćeri i, nakon što je rat stao, držeći ih za ruku sa njima se vratili u svoje Sarajevo. Roditelji se bave privatnim biznisom, mlađa kćerka pohađa srednju školu, a starija studira medicinu.

Život je po ko zna koji put promiješao karte, pa su ovih dana, umjesto Uzunovića, na ljetovanju u Rovinju, naši kćer Emina, zet Simone i unuk Denis koji u septembru puni šest godina i prvi put sjeda u školsku klupu. Denisu ne smeta pun Mjesec, naprotiv, čim je progovorio, znao je uprijeti prstom u pravcu nebeskog svoda i po nekoliko mi puta ponoviti: «Vedi, dede, vedi la Luna/ Vidi, dede, vidi Mjesec!.. Che bello!/Kako je lijep!».

Pomislih, a ne izrekoh:Mjesec će ti biti najljepši, moj Denise, kad se ono pravo zaljubiš!

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Pun Mjesec se žalio kosmičkoj zajednici da sa jednog Zemljinog gumna kojeg zovu BiH (podatak mu je dostavila NASA), izvire toliko negativne energije kojom ga šicaju da to njega velikog i tepsijastog naprosto čini nervoznim, razdražljivim, huškaju ga na druge planete, potstiču na zločin, ne daju mu spavati pa budan zoru dočekuje kao u vrijeme dok se zaljubljen «okretao» oko prelijepe Venere-jedine planete u Sunčevom sistemu koja se, za razliku od ostalih planeta koje se okreću u istom smjeru oko svoje ose, baš poput te prelijepe Zemljine BH. vukojebine, okreće u retrogradnom smjeru… i tamo bi se Sunce trebalo rađati na zapadu.

Nedjelja, 9. jula 17.

Nije mi oči otvorio sunčan i topao dan, već su me razbudili snovi-digađaji vezani za Istru. Valjda zbog toga što smo je u sinoćnjoj šetnji pominjali.

Kada sam ja, krajem rata, prvi put postao seobeno lice sa vojnom i civilnom dozvolom izlaska iz ratnog Sarajeva u talijanskom mjestu Busto Arsizio, blizu čarobnog jezera Como, sam napisao moj tada već treći autorski dramski tekst «Genetski ples.»

«Snohvatice», kako je kasnije u afiši predstavu «Genetski ples» žanrovski odredila dramaturginja Ljubica Ostojić, su «..Strastveno povezivanje aktuelne stvarnosti sa mitom, tj. sa sadržajima, metaforama i aluzijama vezanim za tajnu ljudi i mentaliteta specifičnog prostora Bosne i Bošnjaka.

Hasanaginica jeste velika i slojevita inspiracija autoru teksta drame «Genetski ples», te lica ove drame, koja žive poput freske na kojoj plešu svoj smrtni ples su lica u neprekidnom kolebanju između sna i jave.» – zapisao je u toj istoj afiši svoju recenziju istaknuti exjugoslavenski reditelj Petar Veček, februara mjeseca 1996. godine.

Tadašnji upravnik Narodnog pozorišta Sarajevo, član Akademije nauka i umjetnosti BiH i čuveni profesor nastavnog predmeta Istorija umjetnosti prof. dr Muhamed Karamehmedović je pokrenuo sve mehanizme i sve ansamble NP SA i dogodila se premijera predstave «Genetski ples».

I četiri reprize pred punim gledalištem od kojih je jednu izvedbu sa pet kamera snimila redakcija Dramskog programa TV BiH-e.

U glumačkom i baletnom ansamblu sve prvak do prvaka, u autorskom Timu sve ime do imena, iz gledališta aplauz za aplauzom, u nacionalnim, esnafsko-umjetničkim  i novinarskim krugovima sve zajedljivac do zajedljivca… Na vrhu «piramide zla» se našao naručeni i objavljeni pamflet sa potpisom N.K. samoprovikane pozorišne kvazikritičarke, a  nakon koje(g) kreće hajka na moju ličnost i moju porodicu.

Predstava «Genetski ples» se, kako je tada u obraćanju javnosti rekao upravnik NPSA akademik Karamehmedović, «…skida sa repertara iz sigurnosnih razloga i zbog prvog postratnog sramnog ataka na pozorište i domaćeg autora predstave!..».

Nakon što je predstava snimljena i takva adaptirana prilagođena televiziji, emitirana je na zemaljskoj i satelitskoj mreži TV BiH-e. I polučila odličan prijem i gledanost.

Kao satisfakcija i priznanje umjetničko-produkcionom kvalitetu naše predstave stiže poziv od Tatiane Juratovec Petrazzi, tadašnje direktorice programa TV Capodistria iz Kopa/Istra da snimku-tv adaptaciju predstave «Genetski ples» prevede na talijanski jezik i emitira u njihovom programu za brojno slovenačko-talijansko gledateljstvo.

«Ballo di Genetico» je bio naslov na talijanskom jeziku tv-adaptacije naše predstave koja je, kao i prilikom scenskog izvođenja i emitiranja na našoj televiziji, postigla veliku gledanost i odličan prijem kod publike. Pod pritiskom izdejstvovanom i nepravednom skidanju naše predstave sa repertoara NP SA, ona je tim nepopularnim činom sebi priskrbila još veći interes i zahvaljujući tv snimci vidio ju je na stotine puta veći broj gledatelja nego da se zadržala samo na pozorišnom repertoaru.

Dan mi se završio plivanjem i sjećanjem na golgotu kroz koju sam prošao samo zbog toga što sam kao dramski autor privremeno bio i seobeno lice. Viva Capodistria!

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Do na sam Neum, jedini «bosansko-hercegovački kanister morske vode», i ove se noći spustio pun Mjesec, te svijetli pripadnicima procentualno treće po redu bh. nacionalne zajednice dok oni sretno-ugroženi količaju parcele i iz tog istog kanistera zalijevaju vrtove ispred (ne)legalno privatiziranih hotela, vila i apartmanskih zgrada.

Ponedjeljak, 10 jula 17.

Pročitavši na Kliker.info moj dnevnički zapis seobenog lica, danas mi se iz Stoca javio meni izuzetno drag čovjek prof. Zlatko Hadžiomerović, aktuelni poslanik u Skupštini HNK/HNŽ Mostar.
Dok sam u periodu 2012-2014. godina bio na poziciji direktora i umjetničkog rukovodioca Narodnog pozorišta Mostar, Zlatko je bio ministar za obrazovanje i kulturu u Vladi HNK/HNŽ. Imali smo odličnu saradnju i više nego korektne profesionalne odnose u ranije, tada i još uvijek politički vjetrometinastom mostarskom miljeu.

Zlatko jeste, a ja nisam mogao izdržati četverogodišnji mandat direktora na koji sam izabran nakon mostarskih poziva i molbi da se prijavim na javni konkurs. Sarajlija u  Mostaru jednako je Čudo u Šarganu! (Drama Ljubomira Simovića «Čudo u Šarganu» je istovremeno smiješna i tragična, realistična i nevjerovatna.)

Zlatko mi je predložio da zajednički filmujemo seobenu priču grupe Bošnjaka iz Mostara, Stoca i Počitelja koji su prije više od 130 godina, a ne mireći se sa austrougarskom aneksijom Bosne brodovima zaplovili ka Turskoj. Zbog nevremena koje je vladalo, pristali su uz albansku obalu za koju im je rečeno da je turska. Iskrcali su se i tu ostali da žive, da se žene i udaju, da rađaju djecu i čežnju za hercegovačkim zavičajem.

U svim svojim raspoloživim kapacitetitma, ukrcao sam se u seobenu priču Bošnjaka iz Albanije.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U Mostaru, dvojica od trojice poglavica bh. plemena, zajednički skupljaju drva kako bi iduće godine zapalilili do sada najveću moguću vatru čiji će plamen spržiti sve one koji nisu do sada počinili nikakav grijeh ili nisu udarali u njihove ratničke bubnjeve. Tom prilikom/prigodom istovremeno će se dodijeliti mirnodopske prezimenjačko-konfesionalne nagrade (post)ratnim bljuvačima vatre i prodavačima magle.

Utorak, 11. jula 2017.

Nisam bio u domovini kada je počinjen genocid nad nedužnim Srebreničanima, pa kad se primakne svaki 11. juli, ja, kao da se kažnjavam, srce primaknem što bliže Bosni kako bih osjetio intezivan bol. Pomolim se za njihove duše kako znam i umijem i nešto zapišem u svoj dnevnik: «geg – 81: Halal i Haram za Srebrenicu! Non dobbiamo dimenticare Srebrenica! / Ne smijemo zaboraviti Srebrenicu!

O, vi moje duše srebrnastog sjaja i dukatli čehre, od sebe vam halalim za sve što znam i ne znam, opraštam vam sve moje bolne uzdahe za vama i nemoć koja me od genocida počinjenog nad vama obuzima i oduzima, halal vam, dragi moji, za sve što ište oprosta ovog i onog Svijeta!

Nisam tada, 11. jula 1995. godine, bio sa vama kada ste se vjenčavši sa smrću preselili na Ahiret, pa će vam moj halal predati duše mojih bliskih predaka-rođaka čije zdrave životne cvjetove, iznutra kroz isto nam zemaljsko stablo, prije 75 godina, kao i vama prije 22 godine, zločinci nasilno otrgnuše i zemlji vratiše da budu vijenci bolesnim korijenima onog istog, njihovog-1941. i vašeg-1995., zločin(c)a nad vama!

A vi, moje žive sjenke srebreničkih duša što se sad za njih molite uz njihove srebrnaste nišane, vi halalite meni ako sam vas danas osjećajima i riječima mojim potresao.Vama zločinci HARAM bilo sve za šta se svakom Božijem robu pred njegov zadnji put HALAL/OPROST traži i daje, haram vam svaki rodoljubivi stih iz zajedničkih čitanki, i voda, i vazduh, i pjesma, i suza, neka vam se sjeme zatre, ugase pogledi da sreću nikad ne vidite, da ni pomazanje ne uzmognete primiti, a sluh vas dabogda služio samo da i na javi i u snu čujete kad srebrenički očevi Rame (Ramo je bilo ime i mom ocu) u smrt koju ste im nanije(ti)li dozivaju svoje sinove Nermine (kao da je i mene dozivao)!

Neka vam je haram sve što sebi i svojima poželite imati! Zločinci, Božiji i Ljudski Sud vas strašnom Kaznom nagradio, u dolasku i u odlasku!Don’t Forget Srebrenica!».

Radi javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Ukopana još 71. žrtva genocida nad Bošnjacima Srebrenice, a istovremeno Apelacioni sud u Beogradu poništava optužnicu protiv osmorice nekadašnjih pripadnika Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske za ratni zločin nad civilima u selu Kravica kod Bratunca.

I upravo objavljena vijest «skinuta» sa Radija Pun Mjesec: Vrhovni Svemirski Sud, kao najviša moralna i pravna instanca, poništio je svoju ranije donesenu odluku o postojanju Sudova Zemljana. Ionako…(smetnje na vezama).

Srijeda, 12. jula 17.

Javilo mi i obradovalo me:naš performans sa multimedijalnim elementima «Seobe lica» uvršten u program ovogodišnjeg jubilarnog XX Festivala prijateljstva Goražde 2017. Petak, 4. avgusta u 20 sati i 30 minuta, Velika sala Centra za kulturu Goražde. Dođite!

Osnovna dramaturška potka perfomansa «Seobe lica» prati životnu priču Miloja Misha Lončarevića koji od rodnog Arilja, dječaštva u Bugojnu, «generatora ratnih zbivanja» u činu majora Službe bezbjednosti JNA-e, ratnog brigadira Armije RBiH-e, pa sve do izbjeglištva u kojemu sreće sebi slične nesretnike što dolaze iz ratovima zahvaćenih država Sirije, Iraka, Ukrajine, postaje (ne)tipično seobeno lice.

Poučna izreka «Nije djetinjstvo samo prašina na cipelama» u perfomansu «Seobe lica» se, na univerzalnom kodu, multiplicira u životno-seobene priče svevremenih izbjeglica i migranata koji bježe ispred onog o čemu Misho govori i od čega je i sam izbjegao.

Naše seobeno Lice traži sagovornika i u stvarnim licima među koje je stigao i kojima se obraća. Zbog toga on stavlja na kušnju povjerenje prisutnih (publike) da im prisustvom perfomansu (ne)prijeti životna «opasnost» od, u njihovu sredinu, novopridošlih seobenih Lica – izbjeglica i migranata.

Radi javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Brza cesta Beograd-Sarajevo čiju će izgradnju finansirati Republika Turska treba (mora) «ići» i preko Goražda jer su vječiti skorojevići davno oparali uskotračnu prugu i ukinuli voz «Ćiru», branom pregradili Drinu i skratili plovidbu splavova, vještačkim jezerima potopili dio bivše cestovne trase i na toj međurepubličkoj teritoriji porušili ili prisvojili sve ono što je izgrađeno na ovim prostorima tokom višestoljetne vladavine Osmanskog carstva.

A vratio nam se u Višegrad i Mehmed-paša Sokolović, pa će gradnju imati ko nadgledati, a da ne krade hercegovački kamen.

Četvrtak, 13. jula 17.

Zapisujem da od današnjeg dana prestajem biti sujevjeran.Nakon 13 dana izbivanja, danas, 13. dana u mjesecu julu smo se sa odmora vratili u Sarajevo koji minut poslije 13 sati.Parkirao se ispred dobrinjske zgrade u kojoj je naš stan i pomogao supruzi da iznesemo naše putničke stvari. Potom sam automobil odvezao u zajedničku garažu i parkirao ga na broju 10. (Do prije neku godinu u istoj sam Rad-ovoj garaži imao parking mjesto broj 13 nad kojim napukla ploča sad prokišnjava).

Nakon tuširanja pitam Jasnu gdje su mi one «japanke» da ih nazujem, a ona će ti meni kontra-pitanje:»Jesi li nam, inače, iz kola iznio torbu sa obućom? U njoj su, na vrhu.».Znam samo da sam je izvadio iz prtljažnika i stavio pored auta neka tu bude dok prvo iznesem kofere.Istrčao sam iz stana. Na cesti gdje sam se ja bio privremeno parkirao, komšijin auto.

Tri-četiri metra udesno od njega, kontejneri za odlaganje smeća. Po prvi put mi nešto sumnjivi. Priđem i k'o s poslom se zarovim u njihovu unutrašnjost. Iskustvom pravog beskućnika rovim po kontejneru, prevrćem otpatke, udišem smrad kojeg su oni malo bolje situiraniji upakovali u plastične kesice i noću ga, u hodu, da ne vide gladna usta, ubacili unutra…

Prvo sam našao jednu «japanku» (onu što je malkice napukla), pa drugu već dobro umašćenu, a onda, kada sam se ponadao da ću naći moje omiljene «kamperke» i bar jedan od četiri para Jasninih cipela i sandala, zakačih torbu koju odmah poznadoh. Prazna. Naše cipele i sandale su već «otputovale». Neka im je sretno na današnji broj 13.

Podignem pogled i vidim kako me sa obližnjih prozora sažaljivo gledaju komšijske oči. Bože, tuga li je kad nisi ni za kontejnera.

Radi javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Da se zna:BH. kontejneraši se hrane otpacima najkvalitetnije hrane koju kupuju i ne pojedu do kraja direktori bh. javnih ustanova, preduzeća i fondova, dekani fakulteta i parlamentarci čija se mjesečna primanja  kreću između 1.800 i 9.500 KM!
Psi-avlijaneri zavijaju i laju na kontejneraše, a karavani prolaze.

Petak, 14. jula 17.

U sarajevskom Salonu ljepote «Duo» kod Seme i Džeke na Dolac Malti, šišam se stolicu uz stolicu sa Zajkom Zebom, igračem i kapitenom FK «Željezničar» i jednim vatrenim navijačem-članom Željinih «Manijaka».

Sinoć smo na Grbavici odigrali neriješeno sa ekipom AIK iz švedskog Stockholma, pa nam valja u revanšu zapeti iz petnih žila. Nadamo se prolasku u drugo kolo uz pomoć naših navijača-brojnih seobenih lica koji će doći da podrže našeg «Želju».

Dok makaze strižu, da rastjeramo brigu za revanš utakmicu, ispričam im anegdotu sa TV BiH-e: U istoj smo Televiziji zajedno radili sjajni sportski novinar i komentator Sabahudin Topalbećirević Baho i ja. On u redakciji Sportskog programa, a ja u redakciji Igranog programa. On navijač «Sarajeva», a ja navijač «Željezničara».

Tek je treća godina kako se ustanovila naša zajednička BH Premier Liga sastavljena od najboljih klubova iz entiteta Federacija BiH i entiteta Republika Srpska. Ratne igre zamijenile su sportske igre, što je dobro.

U zimskoj pauzi tog prvenstva, sretnemo se Baho i ja na platformi kod tv-bifea, pa će ti on meni a da ga ništa nisam ni pitao:- Jesi li čuo da svi klubovi iz srpskog entiteta napuštaju takmičenje u BH Premier Ligi?!.

– Šta kažu, šta im sad fali, majke ti, Baho?!. – Kažu, tijesno im…puno tijesno – izusti Baho.

– Ne razumijem, kako to i zbog čega ili koga im je tijesno!.. – čudim se ja.

– U pravu su i jeste im tijesno. Znaš i sam, moje «Sarajevo» prvo, tvoj «Željo» pri dnu tabele, a njihovi klubovi između…I nije im lako biti između nas. Mi gore, vi dolje, pritisak je to i odozgo i odozdo!..

Sva petorica nas Željovaca uglas povikasmo:Eto, ove su godine oni odmah ispali iz takmičenja u pretkvalifikacijama, a mi idemo u pohod na Šveđanke-one prave, a ne na one iz Istočne Bosne.

Radi javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Zenica je grad poznat po tome što u njemu naizmjenično nastupaju reperezentativci i kažnjenici i za tu prigodu svako pjeva svoju pjesmu. A ista himna. Doduše, ona nije himna koja se pjeva, već svira…