Kliker.info

Sarajevski velikan fotografije, Milomir Kovačević Strašni, priredio je izložbu fotografija – Sarajevo strašni grad, strašni pisci, strašni fotograf, koja će za posjetioce u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine biti otvorena do 3. juna.

Radi se o zbirci fotografija nastalih u ratnom Sarajevu koje prate tekstovi pisaca. Na tom projektu rađeno je više od tri godine.

RSE: Zašto baš naziv izložbe – Sarajevo strašni grad, strašni pisci, strašni fotograf?

Milomir Kovačević Strašni: Malo smo se igrali riječima, da to bude interesantno, mada ima i razloga. Ima fotografija koje su malo strašne, ima i strašnih tekstova i strašnih pisaca, a i sudbina nam je bila strašna.

RSE: Zbirku fotografija nastalih u ratnom Sarajevu prate tekstovi oko 140 pisaca. Koliko je bilo teško objediniti te dvije forme – tekst i fotografiju?

Milomir Kovačević Strašni: Da je bilo lako nije, a da je bilo teško, isto nije. Veliku većinu pisaca znam, dobri smo prijatelji, družili smo se, oni su pisali o mojim fotografijama i svi smo manje-više na neki način živjeli istu sudbinu što se tiče rata. Svi su pisci iz Sarajeva, tako da smo i tematski i u svakom pogledu veoma bliski.

Želio sam da bar malo promijenim formu i da napravim nešto što je mnogo kompaktnije i intimnije, nešto samo što je unutar Sarajeva, što je mnogima vrlo teško i dokučiti i shvatiti. Mnogima je bilo teško i objasniti šta je tamo bilo. Ideja je bila da se nešto napravi, da nisu samo šture političke parole, da nisu šifre, da nisu izvještaji međunarodnih zajednica, nego nešto što je stvarno sarajevsko.

BiH: “Djeca u ratu” Milomira Kovačevića Strašnog

RSE: Šta je najteže fotografu u vremenu rata?

Milomir Kovačević Strašni: Ne znam, nisam razmišljao. Kada sam sa aparatom, drugi sam čovjek. U ovom životu, bez aparata, sam čovjek miran i tih, međutim sa aparatom se osjećam mnogo jače i moćnije. Možda je to samim tim što gledanje kroz aparat ima jedan odmak od stvarnosti? Toliko sam zaokupljen tim što ću snimiti, pa ne osjetim što se oko mene dešava, već samo to što vidim kroz aparat.

Da je bilo strašno, bilo je. Uglavnom, najstrašniji su momenti panike, kada ljudi oko vas trče glavom bez obzira, ne znate gdje će pasti granata, hoće li negdje zapucati i šta će biti. Bilo je momenata kojih se uopšte ne sjećam, kada granata padne zagluši i ošamuti. U tim momentima sam mahinalno i snimao, a to sam vidio tek kada sam razvio fotografije. Bilo je svega, ali nekako se čovjek na sve navikne. Proveo sam tri godine u Sarajevu. Na sve smo bili oguglali i ništa nije bilo strašno.

RSE: Kakve su Sarajlije bile tih dana tokom opsade , kako ih se vi sjećate?

Milomir Kovačević Strašni: Bili su jako solidarni i pomagali smo se u svakom momentu. Dijelili smo sve što smo imali. Postojala je velika solidarnost na ulicama. U prolazu smo dijeli informacije jedni drugima – tamo je došlo ovo, tamo je došla voda, nemoj tamo ići, tamo kupe i slično. Mada nije bilo niti struje, niti televizije, znali smo uvijek šta se dešava po gradu. Danas su se ljudi malo promijenili. Onda smo bili neopterećeni, nije bilo posla, nije bilo obaveza, bili smo prepušteni sami sebi, tako da smo bili jako bliski.

RSE: Da li ste tokom rata razmišljali da će vaše fotografije, jednog dana, što je upravo sada, biti značajan dokument o jednom vremenu?

Milomir Kovačević Strašni: Nisam toliko razmišljao. Toliko sam tome posvećen da znam šta radim. Znao sam i u tom momentu šta radim. Nismo znali hoćemo li ostati živi. Nešto mi je stradalo materijala. Nije se puno tada razmišljalo o tome. Živjelo se dan za danom. Znao sam šta radim i znao sam koliko su te fotografije važne, ne samo za mene.

RSE: Godinama već živite u Parizu, ali ipak ne odustajete od Sarajeva. Pokrenuli ste projekt – Sarajevo u srcu Pariza. Sa kojim ciljem?

Milomir Kovačević Strašni: Ovdje sam već 22 godine. Kada gledamo na televiziji, na medijima, uglavnom nas spominju u tom ružnom kontekstu, ne samo BiH, već cijeli prostor EX YU. Uglavnom su to, ili razaranja, granate, informacije o tome gdje je ubijeno i koliko ljudi, nane po zbjegovima. Poslije izvjesnog vremena, zasiti se čovjek i pomisli da nije bilo samo toga. Sve su činjenice, ali Sarajevo postoji već toliko vijekova. Bilo je Sarajevo i prije i poslije, bilo je života i prije i poslije. Želio sam pričati nešto drugačiju istoriju Sarajeva.

Pokušao sam da ispričam priču u Parizu preko toga šta Sarajlije čuvaju kao najdražu uspomenu o Sarajevu. Kako sam kod velike većine bio kući, znao sam otprilike ko šta ima na zidu, kakve fotografije čuvaju. Znao sam i priče. Onda mi je svako iznosio taj predmet a ja sam ga fotografisao. Svi oni su pisali svoju priču o tome zašto je baš taj predmet interesantan.

U toj priči ima predmeta iz XVII vijeka, kao jedan Kuran. Kroz sve te predmete možemo vidjeti da imaju četiri religije. Bilo je predmeta iz perioda I svjetskog rata, ima ih čak i iz Kraljevine SHS i iz Jugoslavije, iz socijalističkog perioda. Kroz to je vidjet i filma i kultura, pozorište. Možemo vidjeti cijelu istoriju Sarajeva. Vidimo da to nije baš tako jednostrano, nego da ima i filma i muzike i olimpijade i sporta i svega. Ta izložba je bila najposjećenija i najviše medijski propraćena u Parizu, više od svih ovih ratnih. Ovo je nešto univerzalno.

Onda su i sami Francuzi počeli donositi svoje predmete, govorili su da imaju iste ili slične. Dolazilo je dosta stranaca, Kineza, Rusa, ne znam odakle ih nije bilo. Svi su se pronašli u nekoj od tih priča. Super je bila ta sarajevska priča.

Nastavljam i pokušavam to isto raditi po Evropi. Malo su ograničena materijalna sredstva, ali uglavnom, gdje god da putujem, ponesem tih kartona i tražim od prijatelja da nešto iznesu, čega se sjećaju. Napravimo fotku a oni naprave priču. 

RSE: Dobitnik ste brojnih priznanja. Među posljednjim je i ono od predsjednika Francuske, gdje ste proglašeni vitezom za vaše zasluge, rad i angažman. Šta znači i kako je biti vitez?

Milomir Kovačević Strašni: Znači puno u tom nekom smislu, obzirom da sam ovdje došao iz rata, ni iz čega, sa aparatom i malo negativa, bez novaca, bez znanja jezika. Ne da je trebalo početi od nule, nego je trebalo početi negdje ispod, sa dna.

RSE: Ni Sarajevo vam nije ostalo dužno. Dobitnik ste Šestoaprilske nagrade. Koliko vam je ona bitna?

Milomir Kovačević Strašni: To je još specifičnije i draže, pogotovo što znam sve te ljude koji su dobili tu nagradu prije mene. Prije rata sam ih snimao, bio svjedok toga, često za posao išao snimati te svečane sjednice i dodjele nagrada kao fotograf i fotoreporter. To je nešto sasvim drugo. Znam koliko sam volje, truda i ljubavi unio da radim, živim i snimam u Sarajevu. Naravno da sam bio presretan kada sam to dobio.

RSE: Da li pratite rad mlađih kolega? U BiH ima jako mnogo mladih fotografa koji svojim foto aparatima pokušavaju ovjekovječiti sadašnjost. Koliko je bitna njihova uloga u društvu kakvo je BiH?

Milomir Kovačević Strašni: Pratim pomalo. Ne mogu sve pratiti odavde sa strane. Ima jako dobrih i talentovanih fotografa. Bitno je za svako društvo, ne samo za BiH i Sarajevo, da postoje ljudi koji će svjedočiti o vremenu u kome žive.

Ne znam kako je to organizovano sada. Mi smo u onom drugom vremenu imali foto klubove i društva gdje smo se mogli besplatno naučiti i družiti se. Danas to ponešto postoji, ne znam u kom obimu. Vidim da ima jako mnogo aktivnih i obrazovanih. Ne bojim se za sudbinu. Znam da neće ostati bez svjedočenja ovih vremena, bar što se fotografije tiče.

Selma Boračić-Mršo (RSE)