Enes Ratkušić za «Kliker.info»

Kao niti jedan ranije, slučaj “Mostarske granate” odvijao se u gotovo neshvatljivom ambijentu, kome su poseban šmek davali mediji. Njihovo ponašanje je kod normalnih posmatrača, koji su na žalost u manjini, moglo izazvati samo gađenje. No, da na samom početku ne bi prejudicirali bilo kakve tvrdnje, cijeli slučaj valja podvrgnuti jednoj argumentiranoj analizi. Šta se stvarno događalo nakon bombastične informacije da su pripadnici SFOR-a otkrili ”tajno skladište” granata u Mostaru u proljeće 2002. godine, koju je javnost slasno gutala, od zaglušujuće halabuke se nije moglo jasnije razabrati, i vjerovatno će za širu javnost ostati vječnom tajnom.

Mediji su se u to vrijeme naprosto utrkivali u prenošenju tzv. „ekskluziva“ o ovom slučaju, bez minimuma volje da bilo šta provjeravaju na način primjeren objektivnom izvještavanju. No, kada su “argumenti”, koji pozivima na otvoreni linč, uprkos medijskoj halabuci, počeli stidljivo prodirati u javnost, sud je okrenuo list i postupak nastavio obavljati bez prisustva medija.

Okončanje suđenja pred Osnovnim sudom u Mostaru 5. oktobra 2005. godine, koje su pojedini mediji okvalificirali najvažnijim sudskim procesom nakon rata, je tako popraćeno prenošenjem tek šture agencijske vijesti da je zbog nedopuštenog držanja oružja i minskoeksplozivnih sredstava prvooptuženi Mehmed Bajgorić dobio četiri godine zatvora, dok su zbog neprijavljivanja kaznenog djela Hasan Tojaga i Jusuf Piralić osuđeni na deset mjeseci zatvora. Niko, osim par hrvatskih listova, koji su vlastito nezadovoljstvo iskazali zbog „preblagih kazni“, nije nalazio za potrebu da bilo šta komentira. Činilo se da su svi, osim osuđenih i njihove odbrane, bili zadovoljni.

Nakon izricanja posljednje, ujedno i oslobađajuće presude 3. marta ove godine za Bajgorića, Piralića i Tojagu, neki mediji, treba li posebno naglašavati koji, ponovo su se probudili, očito nezadovoljni što tužilaštvo njihovo višegodišnje navijanje na adekvatan način nije iskoristilo.

Orkestrirana medijska halabuka iza koje je uslijedila nagla šutnja, kao i izricanje visokih kazni, te konačni završetak sudskog procesa definitivnim oslobađanjem optuženih od svake odgovornosti, isuviše su ekstremne situacije, koje naprosto traže pojašnjenje. U svakom slučaju i sud, prije svega, ali ni mediji takvu vrstu luksuza sebi nisu smjeli dozvoliti.    

Javni prijevoz iz “tajnih skladišta”?!  

Razloge za naglo splašnjavanje interesa za slučaj ”Mostarske granate” tokom proces koji se vodio tokom 2005. godine ne treba tražiti isključivo u činjenici što je sud, pozivajući se na državnu tajnu, eliminirao medijsko praćenje ovog procesa. Prije bi se moglo reći da je u ovom slučaju došlo do svojevrsnog samopovlačenja, s obzirom da se, na žalost, većina medija ovim slučajem bavila na izrazito neprofesionalan, krajnje nemoralan, sramotan i sumnjiv način. Širenjem nebuloznih izmišljotina, pojedini mediji bili su čak bili i svojevrsnom podrškom reafirmaciji klasičnog političkog suđenja, u što se, po svemu sudeći, ovaj proces i pretvorio. U sali Općinskog suda Mostar, 5. oktobra 2005., prilikom izricanja presude, nedostajala je jedino publika i frenetični aplauzi, koji bi odobravali egzekuciju, pa da sve bude kao nekada, kada se u sudstvo rukovodilo principima političkih direktiva a ne slovu zakona.

 Da zabune ne bi bilo, i da ovakvo logiciranje i kvalifikacije o “Mostarskim granatama” i sudskoj presudi ne bi bilo krivo shvaćeno, navest ćemo nekoliko argumenata, koji zorno svjedoče da ovo suđenje u to vrijeme sa dijeljenjem pravde nije imalo posebne veze. Prva stvar u cijelom slučaju tiče se usiljenog ponavljanja o tzv. “otkriću granata”. Ta neistina godinama se vrtila u eteru, uvlačeći se pod kožu televizijske publike i čitalaca, cjelokupne javnosti. Istina je, međutim, da SFOR u Mostaru nije otkrio granate?!

Naime, namjenska industrija u Mostaru konstituirana je prema Odluci Vlade RBiH, i ona je objavljena u Službenom listu, čime je faktor “nelegalnih i tajnih rabota” odnosno eventualnih samovolja, u dobroj mjeri eliminiran. U Službenom listu – Posebno glasilo od 30. marta 1994. godine precizno su navedeni i lokaliteti na području Mostara, u kojima se ima konstituirati namjenska industrija, a to su “Unis”, “Fabrika duhana” i Pamučna industrija “Đuro Salaj”, gdje su, dakle, granate i “pronađene”.

Umjesto da polaze od tih činjenica i upitaju se kako je moguće da Ferid Buljubašić, tadašnji ministar odbrane, koji se snebivao nakon objavljivanja informacije, kao najodgovornije lice nije čitao Službeni list, mediji su se, nezajažljivo tražeći senzaciju, uhvatili za navodno otkriće i “tajna skladišta”. U cijeloj priči, sa stanovišta razumijevanja cijelog slučaja, jedan detalj čini se nezaobilaznim?! Afera “Mostarske granate” lansirana je u vrijeme otvaranja parlamentarne rasprave o odgovornosti pojedinaca iz Federalnog ministarstva odbrane zbog prodaje oružja Izraelu te posredovanja u istih u prodaji municije iz Srbije Sjedinjenim američkim državama.

 Ako čak i povjerujemo da tadašnji ministar nije čitao Službeni list, ili čak da je bio nepismen što, također, u ovoj zemlji nije nemoguće, kako je o “otkriću” moguće govoriti ako se prije tog spektakularnog nalaza, municija, dakle, granate iz istih skladišta, u dva navrata, do Vogošće i Konjica, prevozila pod pratnjom pripadnika SFOR-a?! Dogodilo se to u junu i aprilu 1997., dvije godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dodamo li navedenom i činjenicu da je Mehmed Bajgorić sve uredno fakturisao pretpostavljenim, njegovi pretpostavljeni, opet, svojim pretpostavljenim, kako je to u vojsci regulirano, o čemu, također, postoji validna dokumentacija, nejasno je s kojim se uopće pravom i sa toliko pompe govorilo o otkriću granata, i kome je to sve i zbog čega trebalo?!

Mostarske granate kao

“ekskluzivna opasnost”

Atmosferu, koja je sračunato tendirala u pravcu ohrabrivanja suda da odrežu što veće kazne, također, su podgrijavale i medijske špekulacije da je Mostar zbog uskladištenih granata, bio potencijalno bure baruta. Takve kvalifikacije, naravno, predstavljaju najobičniju glupost. U dvije kasarne u gradu, Sjevernom i Južnom logoru, do rata je bilo uskladišteno na desetine hiljada različite vrste municije, i nikome nikada nije palo na pamet da priča o bilo kakvoj opasnosti po grad i njegove stanovnike. S razlogom, naravno, jer općepoznata je činjenica da propisno uskladištene granate predstavljaju manju opasnost od loše usklađenih zaliha keksa i napolitanaka. Uz to, tužilaštvo je još u istrazi odustalo od krivičnog djela izazivanja opće opasnosti, nakon nalaza sudskog vještaka, koji je potvrdio da su granate bile propisno uskladištene odnosno besopasne.

Velikom broju medija, međutim, nije smetalo da svih ovih godina vode kampanju na toj osnovi. Začuđujujuće” je, međutim, da oficijelni nalaz nije omeo ni sudijinicu Romelu Ćorić-Škobić, koja je opovrgnutu kvalifikaciju uzela kao otežavajuću okolnost, te je u obrazloženju presude visinu kazne pravdala izazivanjem opasnosti?!

Nije se čak bježalo ni od sakrivanja dokumenata iz sudskog spisa, koji su u njemu postojali u vrijeme kada je proces vodila Tatjana Kazazić, što je sud, također, ignorirao kao nebitnu činjenicu. Kako se na navedenim nebulozama, zbog očiglednih dokaza, više ništa nije dalo napraviti, sud je tokom 95. godine nastavio raditi daleko od očiju javnosti, uporno tražeći model koji bi, bez obzira na argumentaciju, po svaku cijenu osigurao krivca koji će završiti iza rešetaka. U drugim slučajevima, a oni su, malo je reći, isuviše brojni, takvo pravilo nije važilo, niti je neko nalazio za shodno da ga uopće primjenjuje.

Tokom proteklih godine od ogromnih količina naoružanja i vojne opreme, pronađenih na nekoliko destinacije u Zapadnoj Hercegovini, moglo se naoružati nekoliko jakih oružanih formacija. Iz EUFOR-a su se, u to vrijeme, čak oglašavali da porijeklo nema potrebe otkrivati. Važno je da je pronađeno. Prisjetimo se samo primjera iz Livna, kada je načelnik policijske stanice obavijestio SFOR da se u podrumu stanice nalazi naoružanje. Nikakvih sudskih reperkusija, medijskih pogotovo, naravno, nije bilo, kao ni drugim brojnim slučajevima. Naravoučnije, ako se oružje pronađe u parku, liftu, zoološkom vrtu, to je normalna stvar, ako se kojim slučajem nađe u fabrici naoružanja, e onda je to problem?!

Nebulozama, naravno, tu nije kraj. Sud je postupak vodio pod državnom tajnom, a Bajgoriću, Piraliću i Tojagi, izrekao kazne zbog maksimalnog poštovanja strogih pravila čuvanja državne tajne. Presude su, naime, izrečene zbog toga što, pored obavještavanja nadležnih, što su činili, o svemu nisu obavijestili i organe gonjenja odnosno policiju?! Zvuči gotovo nevjerovatno da se od optuženih tražilo da prekrše obavezu čuvanja “državne tajne”, na što su se obavezali. S druge strane, u kojoj to državi vojska obavještava policiju o svojim aktivnostima koje imaju status “državne tajne”. I na kraju, neshvatljivo je da se sam sudski postupak vodio pod državnom tajnom, dok se od optuženih u zamjenu za nevinost tražilo kršenje iste.

Dvostuki aršini pravde

Sve naprijed izloženo otvara najgrandiozniju nebulozu i, u najmanju ruku, sumnjiv odnos prema vrhu vojne piramide. Ako je sud utvrdio da je sve uredno prijavljeno, neshvatljivo je kako su nadređeni iz Direkcije za namjensku proizvodnju, kao najodgovornija lica, izuzeti od odgovornosti. Jednostavnije rečeno – kako podređeni mogu biti odgovorni, ako za nadređene, u ovom slučaju, nije bilo krivičnog djela. Nema nikakve logike da se ovako shvaćena pravda, koju sud u slučaju “Mostarske granate”, primjenjuje na Bajgoriću, Piraliću i Tojagi, ne primjeni i na njihovim šefovima, koji su znali sve što su i oni znali. U svakom pravnom sistemu neizostavno bi odgovarali upravo oni koji su iz ovog sudskog procesa izuzeti, čelni ljudi FMO i Direkcije za namjensku proizvodnju, jer su komunicirajući sa policijom i obavještajnim službama prekršili obavezu čuvanja državne odnosno vojne tajne. Uz to, u ovom slučaju “Mostarske granate”, ni jednom nisu odgovorili zahtjevima suda da pojasne detalje vezane za mostarske granate, mada je to odbrana tražila u više navrata.

 Nelogičnostima, međutim, nema kraja. Najveća leži u samoj presudi u kojoj stoji da je Bajgorić kriv zbog neovlaštenog držanja granata. S obzirom na kvalifikaciju djela, ovako izrečena presuda implicira da su granate bile Mehmedova privatna prćija a ne materijalno-tehnička sredstva Ministarstva odbrane odnosno Direkcije namjenske industrije. Ako je granate već trebalo skloniti, procedura je više nego jasna – na tadašnjim šefovima Enesu Bećirbašiću i Erolu Džebi bilo je da zatraže, Piraliću i Tojagi da prenesu naredbu, na Bajgoriću da isporuči. O Bajgorićevoj odgovornosti moglo bi se, dakle, govoriti samo u kontekstu odbijanja isporuke, koja bi od njega, od strane nadređenih, bila zatražena, što se nikada nije dogodilo. Preciznije rečeno, svaki nalog Bajgorić je, do 1998. godine odnosno prestanka radnog odnosa u namjenskoj industriji, ispoštovao.

Kako se sud nije pitao zbog čega iz vojnog vrha isporuka nije zatražena, logično je zaključiti da je u pitanju bila ili nedopustiva aljkavost ili je “neko” sve to kasnije namjeravao unovčiti. Iza najodgovornijih je, međutim, neko ili nešto stajalo – politička podobnost u formi kooperativnosti, na čemu insistiraju stranci, ili moćni pojedinci, kojima su šefovi nešto značili, dok je Bajgoriću u cijeloj toj ujdurmi očito dodijeljen status najobičnije kolaterarne štete.

 U uslovima, u kojima pravda i moral figuriraju kao arhaične pojave nespojive sa trendovima modernog ”demokratskog društva”, Mehmed Bajgorić se doima nekom vrstom “svjetovnog Isusa” bosanskohercegovačkog postdejtonskog razdoblja. Poput Hrista, koji je prema oficijalnom crkvenom tumačenju, imao preuzeti sve grijehe koje je čovječanstvo počinilo do njegovog dolaska, Bajgorić je, prema „nečijim zamislima“, na svoja krhka pleća trebao preuzeti ovozemaljske grijehe svih mogućih bosanskohercegovačkih skrivača naoružanja i vojne opreme. Od tako mu dodijeljene uloge, dežurni revizori pojedinih medija, koji su umislili da su sama vlast, ne odustaju ni nakon što je sud izrekao konačnu presudu – Bajgorić nije kriv.

 Mogli su se ti uticaji primjetiti i na sudbinama ljudi iz mostarskog suda, zavisno od ponašanja prema ovom slučaju. Neki od njih, kasnije nisu prošli izbor za sudiju, neki su napredovali u karijeri, a neki, opet, posao potražili na nekom mirnijem mjestu, van prostorija bosanskohercegovačkih palata pravde. Ne treba, međutim, vjerovati da će najnovija presuda pomoći Tatjani Kazazić, u smislu ispravljanja neprevde, koja joj je učinjena. Zbog vođenja postupka u smjeru najnovije presude, ona, naime, nije prošla izbor za sudiju.

Zatvor za indicije

Oprost za nedjela 

Indikativnim se čini zapažanje jednog građanina, koji je komentirajući cijeli slučaj, rezigniram stanjem u Mostaru i Hercegovini, bez dvoumljenja rekao da bi Bajgorić serbes spavao i hodao Mostarom, samo da je sve te silne granate ispalio i dao vlastiti doprinos rušenju ionako porušenog grada?! Koliko u takvoj konstataciji ima logike potvrđuju činjenice, od kojih na sramotu sudstvo bježalo koliko i sama politika?!

Podsjetimo, nakon Dejtonskog sporazuma u povratničkim sredinama na području HN kantona minirano je preko hiljadu kuća. U Tasovčićima kod Čapljine povratnik je ubijen, a ručnim bacačima redovno se nasrtalo na povratnike na području stolačke i čapljinske općine. U haremu Liska park, prilikom posjete građana Mostara, također je ubijen jedan građanin Mostara, dok je više njih ranjeno. Tome, dakako, neizostavno treba dodati i činjenicu da je u Mostaru, u postdejtonskom razdoblju, ubijeno 26 Bošnjaka. Sudski epilog svega navedenog može se izraziti u jednoj jedinoj rečenici. Tužilaštvo ni u jednom slučaju nije podiglo optužnicu?! Upravo zato, cijeli slučaj „Bajgorić“, valja tretirati ne samo kao pravosudno nego i moralno pitanje.

Ova analiza bi se, dakako, mogla proširiti i na područja van Hercegovine, ali bi onda nabrajanje ”slučajeva” koje tužilaštva uopće nisu tretirala ili su od bilo kakvih ozbiljnijih istraživanja odustajali, išlo u nedogled. U Prijedoru je, tek ilustracije radi, u dva navrata pronađeno daleko više naoružanja i vojne opreme nego u Mosataru. Niko zbog toga nije odgovarao. Da ne spominjemo osam neprijavljenih helikoptera pod oznakama “crvenog krsta” u hangarima Vojske RS, aferi “Orao” itd.

U tim činjenicama leži dio odgovora na naoko presmjelu kvalifikaciju o političkom procesu. Bajgorićev slučaj pokazuje da su sve priče o nezavisnom sudstvu još uvijek samo bajke, ni blizu dostižan ideal. Istina je, ma kako to ružno zvučalo, da naše sudstvo još uvijek baštini nasljeđe iz prohujalih vremena, kada se zatvoru bilo bliže zbog indicija da se nešto moglo dogoditi, nego zbog učinjenog djela.

 Ni, mediji, iz ovog slučaja nisu izvili bogzna kakve pouke. Niko se nije udostojio da se, ako ništa drugo onda barem iz moralnih razloga, osvrne na teške ljudske sudbine. Večernji list je već sutradan izrazio žaljenje zbog Bajgorićeve slobode, pobrinuvši se da ponovo kažu sve ono što je odbrana pobila a sud verificirao. Drugi mediji, u neku ruku i postiđeni zbog učešća u jednoj više nego nemoralnoj kampanji, prenijeli su tek šturu informaciju o definitivnom oslobađanju Bajgorića, Piralića i Tojage. Najveći broj njih, koji su u vrijeme afere najviše galamili, potrudili su se prešutiti najnoviju presudu. Mazohizam za hitno liječenje, jer zabrinjavajuće mali broj njih je u praćenju ovog slučaja zadržao je dostojanstvo profesije.  Njih Meho, Jusuf i Hasan ih, očito, zanimaju samo kao osobe iza rešetaka – nikako kao slobodni ljudi. Bože sačuvaj i zakloni.