Kliker.info

Pijesak oko mene pretvara ove trenutke u vijekove, vijekove i dosadu. Pustinja je obavijena ćutanjem i očajanjem.Arabiju je pokrio mrak, gust i neprobojan kao prljava mantija suludih perzijskih opsenara.

U tami nad pijeskom bilo je te noći mraka za čitavih nekoliko svjetova.

Putujem iza kolone beduina…

Daleko na istoku ostala je Džeda sa svojim neonskim svjetlima i mračnim dugačkim sukovima punim Čerkeza, japanske robe i pečenih jarećih glava.

U malim dućanima probisvijeta mogu se kupiti trave koje liječe od ujeda kobre, zapisi protiv urokljivih očiju i paradna admiralska uniforma nekog kineskog imperatora.

Ko zna kakve su sudbine i tamni nagoni za srećom doveli one hiljade mjenjača, torbara i bogoiskatelja čak iz Buhare i Taškenta. Neko je rekao da će Džeda jednog dana prestići Los Anđeles ili Floridu. Noćas mi je, izgubljena daleko u mraku, ličila na gizdavu istočnjačku galiju punu molitava, začina i hodočasnika.

Kamile su zatim koračale prema zapadu…

Do zore ćemo stići u Mekku, “kraljicu gradova”.

U kravanu su neki trgovci iz Basre i nekoliko mršavih poklonika iz Maroka i Libije. Dvije Marokanke su otkrile svoja lica. U gluhom pejzažu njihove oči su sijale umjesto zvijezda.

Beduin koji je jahao pored mene bio je čitavo vrijeme mračan i crn kao da je neko preko njegovog lica prosuo flašu jeftinog crnila.

Pred ponoć smo došli u neku oazu čijeg se imena više ne mogu sjetiti.

Oaza u pustinjama obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nerazumljive rečenice nekog gnjavatora.

Kafedžija, koji je imao nekoliko klupa i džezava, bio je suhonjav, i fanatik.

Stari ruski samovar, reklama neke italijanske fabrike automobilskih guma, četiri ili pet stravičnih stabala koja su podupirala sparušene zvijezde – bili su jedini inventar ove izgubljene oaze.

Beduini su dugo čučali ispred stabala palmi i poslije su tražili vode.

Žene su bile izdvojene. Jedna je bila krupna i crne trepavice svojih čudnih očiju obarala je pri svakom pogledu mome.

Poslije sam i ja čučao iza palme i platio za lonac žute pustinjske vode pola dolara.

Ne znam koliko je bilo sati kada smo krenuli dalje.

Vrijeme u pustinjama nema nikakvog značaja.

U pustinjama ništa i ne počinje i ništa se i ne završava.

U daljini je ostalo more. Jedan albatros kružio je jučer izgubljeno… Možda je čak sa Sumatre doletio na obale ovog toplog mora. Sjetio sam se Crnjanskog i Cvijanovićeve knjižare.

Opet smo putovali kamenjarom oivičenim satanskim pejzažom arabljanskih bregova.

Predjeli su plašili putnika kao čudovišna neka scenografija koju je napravio Salvador Dali.

Granice između legende i stvarnosti ovdje su sasvim izgubljene.

Svuda na Istoku legenda je uvijek zamjenjivala istoriju. Naša istorija imena i datuma istočnjacima je najbolja potvrda nemoći i jalovosti naše fantazije.

Beduini su spokojno spavali na svojim kamilama.

U zoru smo naišli na prve policijske karaule na prilazima Mekke.

Sanjivi stražari u burnusima dugo su zagledali svežanj pasoša. Jedan stražar imao je dugačku srebrnu kamu. Njegov pogled bio je naivan kao vjeronauka.

Poslije smo naišli na još četiri karaule u kojima su stroge straže kontrolisale imena i vjeru hodočasnika, brinući brigu da nijedan nevjernik ne prekorači prag Svetoga grada.

Dvojica beduina su čitavo vrijeme pjevušili. Maloprije su recitovali neku staru arapsku baladu. Grlenim glasovima veličali su ljepotu i preimućstva svoga nomadskog života u slobodi.

“…Beduin ima svoj burnus koji mu stoji ljepše nego ikakva kraljevska kruna ukrašena biserom i draguljima… Beduin ima svoga konja koji je brži od svake ubojite strijele… Beduin ima svoj lahki šator koji mu u pustinji zamjenjuje basnoslovne borce… Beduin ima svoju divnu pjesmu koja je uzvišenija i ljepša od svake molitve”.

Tako je zapisano u nekoj knjizi.

Možda zaista i ne postoji na svijetu narod koji je toliko zaljubljen u riječi i ljepotu svoga govora kao Arapin.

“Ljepotica Arabije”, “Kraljica gradova” i “Sveti grad Ćabe” ležao je opkoljen visokim stijenama i pećinama čudovišnog oblika. Izdaleka je mogla biti i šarena filigranska kutija puna starinskih adiđara koje je neka džinovska ruka sakrila u srce pustoši.

Nekada je bila drevno arapsko svetilište i centar bankarstva i bluda za sve arapske ljude od Nila do Perzijskog zaliva. Njenim tijesnim ulicama punim usijane vlage prolazili su stoljećima bogati trgovci iz Bagdada, isposnici iz Hadramauta, pjesnici iz Damaska i Samarkanda, pripovjedači bajki iz Basre i Same, bludnice sa Sumatre i Malaje.

Svetkovine su trajale nedjeljama i karavane su donosile voće iz Sidona, začine iz Kalkute, snijeg sa Libana, svilu iz Šangaja.

Najbolji stihovi, recitovani na ovim festivalima ljubavi, ispisivani su na pergamentu i vješani o sive zidove drevnog Ibrahimovog svetilišta.

Dani su prolazili u trgovini i svađi, a noći u strasti i poeziji…

Fasade gospodskih mekelijskih kuća bile su pune balkona i mušebaka koji su zbunjivali svojom ljepotom i zaprepašćivali strpljenjem starih, davno pomrlih majstora.

Zagledan u ljepotu toga drveta povjerovao sam u vječnost ljudskih ruku.

U prolazima, uskim i tijesnim kao u sokacima oko Straduna, bilo je mnogo siromaha, mačaka i aščinica. Miris čudovišnih začina lebdio je oko munara i miješao se sa glasom mujezina i molitava.

Lijevo i desno bili su pokriveni sukovi puni trgovaca, švajcarskih satova, njemačke mašinerije, francuske kozmetike i pakistanskih probisvijeta i isposnika. U dubini grada, na izmaku svih mekelijskih sokaka, bio je crni kamen Ibrahimov.

Moj prijatelj zvao se Abdel Rabim Hadi ibn Mohamed Ali… ili nekako slično, i nije imao kadilak.

Abdel Rabim nije imao neko određeno zanimanje. Bavio se čitanjem molitava za spas i pokoj duše mrtvima i donošenjem vode za novac živima.

Gole i surove pećine zatvarale su grad. Julskih dana i noći i u Mekki je bila nesnosna vrućina.

Vodovod je gradila neka ljepotica Abu Zubeida, ćerka ili žena (više se ne sjećam) Haruna al Rašida, kalifa bagdadskog i gospodara pravovjernih, za oprost od grijeha i mir duše svoje i svojih mnogobrojnih predaka i svojih mnogobrojnih potomaka.

Uokvirena vijencem golih granitnih stijena, zbijena u smeđu dolinu, bez travke, cvijeta i zelene grane, Mekka je ličila na ogromno ognjište puno vrelog pepela.

Noćivao sam desetak noći na ulicama usijanog grada kao i hiljade Indusa, Sudanaca i Pakistanaca.

Hasura prostrta na pijesak pružala je mnogo više komfora u kakvom bezimenom prolazu ili pred trijemom nekog starog trgovačkog zdanja, nego hotelska sobica, zagušljiva i tijesna, sa dvadesetak gostiju na gomili.

U Svetom gradu Arabije hotel je iluzija i komfor predrasuda razmaženog Evropljanina.

Jedne užarene noći, dok sam tužno i besposleno gledao u svoje kicoške kožne kofere kupljene negdje na Terazijama, čupkao bradu i razmišljao o besmislenosti napornih putovanja, upoznao sam Abdel Rahima Hadi ibn Mohamed Alija koji nije imao kadilak i koji nikada nije čuo za Molotova.

Ima zemalja u koje ne treba ići sa koferima. Ima krajeva svijeta u koje treba otputovati sa džakom i sa bisagama. Jedno iskustvo više, jedna predrasuda manje.

Abdel Rahim je naučio da izgovara ime moje zemlje i mi smo postali prijatelji.

(Dvadeset godina i šest zlatnih zuba, visok crnomanjast, u inostranstvo nije putovao, od veneričnih bolesti nije bolovao, bradu i brkove brije i osobenih znakova nema…)

Abdel Rahim je znao napamet sve sokake, prolaze i dućane ovog drevnog grada što ga osnova i podiže naš časni praotac Ibrahim.

Znao je gdje u svako doba dana i noći može pronaći “česterfld”, engleski keks u originalnom pakovanju, egipatsko voće na oku, bajerov aspirin, japanski kompot i holandsko mlijeko u konzervama.

Znao je, osim toga, čija je koja kuća u gradu, gdje je Kabil ubio Habila i kako se zove sadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Sporazumijevali smo se nekim čudnim jezikom koji nikada neću moći da objasnim. Naš jezik bio je sastavljen od riječi italijanskih, engleskih, francuskih, riječi internacionalnih i prstiju bosanskih i arapskih.

Jezik naš nasušni bijaše nazivan i prost kao u davna vremena našeg praoca Ibrahima.

Abdel Rahim je znao napamet desetine imena holivudskih starova na neviđeno, i bio je zaljubljen u Džejn Rasel. O njoj smo pričali dugo u zvjezdanim pustinjskim noćima dok su po ulicama oko nas krotko mrijuckali bradati induski hodočasnici izmučeni postom i molitvama.

Njenu sliku isječenu iz nekog starog “Lajfa” nosio je Abdel Rahim u jednom džepu svoje prostrane galabije pored ćitaba i hamajlija koje su ga čuvale od urokljivih očiju zlih duhova. Saznao sam, dalje, da je u njegovoj zemlji zabranjeno slikarstvo i vajarstvo, da nema igre, pjesme ni muzike, da je zabranjen svaki alkohol i da je zabranjena svaka kocka.

U njegovoj zemlji niko nije čuo za antabus i plavuše su na velikoj cijeni.

U Allahovoj državi jedine su razonode njegovih podanika duge molitve i česti požari.

Sjetih se, danas slučajno, jednog malog hadramevtetskog princa koji je letio zajedno sa mnom u istom “vajkauntu” iz Kaira. Mali princ je u avionu čitavo vrijeme pjevušio “Arivederči Roma” i pokazivao mi fotografije napuljskih prodavačica. On uči u Italiji podoficirsku školu i jednog dana će u svojoj zemlji biti admiral, ministar i konzul.

Ali mali hadramevtetski princ je tužan…

Za vrijeme svoga školskog raspusta neće moći u brdima svoje zemlje da pjevuši “Mambo italijano”, ni da pušta svoje omiljene gramofonske ploče, ni da se oženi svojom ljubljenom napuljskom prodavačicom. Nosiće bijele čaršafe mjesto šarenih ljetnjih košulja kupljenih negdje na Via Veneto i moliće se u džamiji. Umjesto Katarine Velente slušaće stroge glasove starih sveštenika i biće jednoga dana admiral, ministar ili konzul u svojoj žarkoj domovini.

Stvari, ipak, nemaju onakav izgled kakav bi željela njegova mala prinčevska duša i kako je to nekada davno i naivno mislio jedan naš ambasador koji je proučavao tugu malih princeza sa Jonskog mora.

Moj prijatelj Abdel Rabim učio je neku srednju teološku školu i spremao se za sveštenika.

Naučio je more dova napamet i ispostio pola svojih dana. Želio je da jednoga dana postane hodža, ali se ovdje na Istoku ne može živjeti od čiste religije, kao što se na Zapadu ne može živjeti od čiste umjetnosti.

Želio je da postane automehaničar i da šeicima popravlja automobile, ali za to je dockan i daleko.

Odlučio je da postane vodonoša i da čeka dok i u njegovoj avliji ne procuri nafta.

Dotle će čitati molitve za mir duša mrtvih. Već satima sjedim na vrelom pijesku. Svijet je polahko pristizao…

Telal je još jutros objavio da će tačno u podne biti izvršene kazne na prostranom trgu pred ulazima u sukove velike čaršije.

Podne je prošlo odavno…

Pojavila se, najzad, omalena, kratkovida prilika uvijena u bijelo. Šeik!

Na kratkom putu od limuzine do uzvišice pred bakalskom radnjom pratili su ga buljuci djece. Ogledao se ovlaš u prozorskim oknima dućana, polako se okrenuo prema gomili i nešto progunđao.

Policajci su prišli. Jedan policajac vukao je veliku tašnu punu papira.

Dugonog, krupan čovjek u policijskoj bluzi užurbano je sortirao motke, batine, štapove i ostale instrumente u službi mjesne pravde.

Nebo je bilo bijelo i prašnjavo.

Iz izloga neke radnje ravnodušno su zurile mrtve oči zvaničnih portreta.

Šeik je dugo tragao po skrivenim džepovima svoje bijele galabije. Svi smo gledali u njega. Zavirivao je predano i dugo u sve lavirinte svoga gornjeg i donjeg veša.

Najzad je izvadio naočare za sunce.

Kožna torba se otvorila i počelo je sređivanje administracije. Gomila zvaničnih papira prosula se u pijesak. Policajci su čučali uokolo i tragali, odvajali i sređivali akta.

Šeiku su donijeli limunadu. Šeik se nešto bunio. Donijeli su mu slamku.

Policajac je izvukao iz gomile cedulju koju je tražio. Šeik je promijenio naočare.

Čitao je polahko. Ništa se nije čulo. Publika je protestovala umjereno. Šeik nije povisio ton.

Dugonogi u policijskoj bluzi prišao je i salutirao propisno. Šeik je odgovorio na pozdrav i izvršio inspekciju štapova, pažljivo.

Šeik je ponovo nešto čitao i dvojica osuđenika koji su bili vezani istim lancem lijeno su ustajali. Gazili su preko svojih drugova kojima je bilo teško da se pomaknu. Jedan osuđenik je posrnuo i povukao drugoga. Svi smo se smijali. Prizor je odjednom izgubio svoju ozbiljnost.

Vezani su prišli uzvišici i okrenuli leđa dugonogom.

Dva policajca su pažljivo pretresala osuđenike. Pošto je ustanovljeno da nijedan nema ispod galabije nikakve druge odjeće do svoje nesrećne lopovske kože, šeik je dostojanstvenim pokretom umorne ruke dao znak.

Svetkovina pravde mogla je da počne. Motka je izabrana.

Prva leđa su primila prvi udarac. Udarac mlitav i blag. Drugi, treći, četvrti… Peti je bio jači i usmjeren prema mjestu na kome se obično sjedi. Šeik je brojao.

Osuđeni ne zna koliko će udaraca dobiti. To je diskreciono pravo vlasti. Ne zna ni dugonogi koji ga tuče. Šeik će, kada bude dosta, novim pokretom ruke dati znak da se batina zaustavi i da je pravda zadovoljena.

Okovani koji je primao batine gledao je u pijesak, siv i nepomičan. Drug koji je bio vezan uz njega zvjerao je uokolo po svjetini. Docnije će se uloge promijeniti.

Četrdeset, četrdeset jedan!

Stop!

Šeik je zaustavio uzvitlanu bambusovu motku u letu.

Pravda je zadovoljena. Starac pored mene mirno prevrće svoj ćilibarski tespih.

Primijetio sam iza šeikovih leđa bijeli bolničarski mantil koji je pod miškom čvrsto držao omanju kožnu torbu kakve su kod nas nekada nosile babice po palankama.

Presuda. Pretres. U pijesak su se spustile dugačke flanelne gaće. Motka.

Dugonogi je pljunuo u šake…

Deset oštrih udaraca sasvim nisko i povratak u gomilu koja čeka svoj red i svoju sudbinu.

Izmlaćeni se u prolazu šetka. Starčić pored mene ostavio je tespih u džep i zapalio američku cigaretu.

Zaboravio sam da brojim. Sada je, valjda, trideset, ili trideset dva.

Iznad naših glava protutnjao je “Ke-el-emov” četvoromotorac. Džeda, Kairo, Atina, Rim, Pariz – Foli Beržer. Udarci nisu jaki. “Ka-el-em” ima najljepše stujardese. Obično lete plavuše. Možda je danas slučajno neka crnka.

Opet sam zaboravio da brojim. Dva kadilaka dugo trube iza naših leđa. Niko neće da se pomakne. Možda stujardesa nikad ni kao dijete nije dobijala batine.

Prave kazne dolaze tek na kraju. Nije uzalud ovdje prisutan bijeli bolnički mantil sa smiješnom torbicom. Gaza, jod, injekcije, testera, makaze, satara. Smiješna mala torba užasne sadržine. Bijeli mantil, je vjerovatno, učio neku srednju medicinsku školu, ili nešto slično, neki tehnikum. Ili je bez škole imao samo praksu, i rutiner je. Možda je nekada bio berberin.

Svuda uokolo širio se zadah pravde.

Deseti ili dvanaesti osuđenik. Izgubio sam broj.

Presuda, pretres, batine.

Postaje monotono.

Dugonogi je ponovo pljunuo u šake.

Opet jedan četvoromotoroac iznad naših glava. “Lufthanza”. Ko zna koliko je ruku odsjekao ovaj bijeli bolnički mantil u službi pravde! Ovdje je vazdušni saobraćaj vrlo razvijen.

Sunce je sasvim poludjelo. Ono više ne sija – ono boli.

Starčiću pored mene nije vrućina. On preko galabije ima novi džemper i preko džempera dugački vuneni kaput. Mnogi se ovdje tako oblače. Svaka zemlja ima svoje običaje. Ovdje je zatvor zamijenjen batinama, a teže krađe kažnjavaju se odsijecanjem ruke. Zatvor za beduina nije kazna (kažu) ili ga bar on ne bi tako shvatio. Izgubljen novac (tvrde) može čitav dan stajati na ulici i niko ga neće taknuti. Ipak, ljudima su potrebne dvije ruke i oni, valjda, o tome vode računa.

Jedna ruka je malo.

Jednom rukom se može samo prositi.

Šeiku su opet donijeli limunadu.

Ono je prodavač povrća kod koga sam kupovao ananas. Oblači se poluevropski i uvijek me oslovljava na engleskom. Nekoga je prevario na vagi; zato samo deset blagih udaraca toljagom u leđa. Ipak, i dalje ću kupovati ananas kod njega.

Vlažan vjetar duše sa pristaništa. Veliki, bijeli brod dugo i sipljivo svira. Na pramcu švedska zastava.

Slijedeći!

Presuda! Pretres! Udarac.

Vrijeme je ručku.

Koga interesuje kako će nesrećnik u posljednjem času premjestiti vjenčani prsten na drugu ruku. Odsječenu ruku može kažnjenik ponijeti sa sobom, a može je ostaviti u pijesku.

Starac pored mene opet mljacka gumu za žvakanje.

Ipak, možda bi beduini i zatvor poslije izvijesnog vremena shvatili kao kaznu.

Opet jedan superkostelejšn. “Saudi Arabien er lajn” dobro plaća svoje pilote. Piloti su Amerikanci. “Saudi Arabien er lajn” nema stujardese. To je zabranjeno.

Šeik broji udarce.

Šeik nema pojma o poveljama, deklaracijama, protokolima i rezolucijama sa Ist Rivera. Šeik se pridržava zakona svoje zemlje. Kladim se da nikada nije čuo za nekoga Daga Hamaršelda. Šeik ima ševrolet, model pedeset sedme. Na blagoslovenom pijesku njegovog malog emirata dolari rastu kao kupus.

Slijedeći, presuda… Švedski brod je isplovio.

Jedan kažnjenik gleda za bijelom perjanicom dima. Možda tom rukom više nikada neće 0čačkati nos.

Bijeli bolnički mantil je nestrpljiv. Uskoro će, valjda, početi prave kazne.

Jedan… dva… tri… deset…

Šeik broji.

Idem da popijem koka-kolu. Jednu, dvije, tri…

Svako jutro budi me jedna crvena limuzina.

Neki mjesni dostojanstvenik ili nešto još više od toga odlazi na posao… Zavaljen na zadnjem sjedištu ispušta prve dimove jutarnje cigarete i sanjivo gleda u mene. Njegovo lijevo oko je manje od desnog. On je nespretan, ali je dostojanstven. On, možda, ne umije da čita, ali umije da šofira. On ne zna ni četiri osnovne računske radnje, ali svake noći plaća basnoslovne račune. On je najuspjelija kombinacija između baba-Roge i Ali Babe koju sam ikada vidio.

Tako počinje jedan moj običan dan u usijanoj zemlji Hedžasu.

Poslije dolazi crna kafa kod moga komšije, nekog živahnog degenerika čak iz Samarkanda. Njegova kafa je jaka, arapska i skupa.

Preko puta je pošta.

Upravnik pošte dolazi na posao na tetoviranom magarcu. Magarac koji je tetoviran, znak je otmjenosti i plemenitog porijekla njegovog vlasnika. U ovoj pošti se primaju samo avionske pošiljke. U upravnikovoj kancelariji ima ibrik, minderluk i jedan žuti telefon. Takav žuti telefon vidio sam samo u nekom holivudskom filmu u kome je igrala Dijana Dors. Magarac koji je tetoviran ostaje napolju privezan za vrijeme kancelarijskog radnog vremena. Beduini se, inače, ne dopisuju.

Uz prvu kafu počinju moja uobičajena jutarnja razmišljanja.

Jutros sam razmišljao o Arabljaninu i o limuzini.

Bogati Arabljanin kupi kola: kadilak, linkoln, pontijak, ševrolet…

Još bogatiji Arabljanin kupi dva kadilaka, dva ševroleta…

Kola bogatog Arabljanina su posljednja riječ tehnike dvjesta i više konja, automatski mijenjač, telefon i nježne pastelne boje. Čim kola stignu u njegovu garažu, uvaženi vlasnik će okačiti na kler svog novog automobila tespih zamočen u svetu vodu “Abu Zemzem” i navući svilene zavjesice koje su vezle njegove žene. Tespih treba da ga čuva od sudara i ostalih saobraćajnih nesreća. Kola se kupuju samo za gotov novac, za dolare ili za rijale – kola moraju biti posljedni model. Pozadi moraju da budu kao sprijeda i obično imaju po dvije radio-antene. Tespih može da bude od sedefa, ćilibara ili od običnog stakla. Može biti bijel, plav ili zelen, ali se bez njega ne mogu zamisliti automobili bogatih trgovaca iz Nedžda. Tespih je obavezan. Kola se, naravno, moraju registrovati, čak mogu imati i tablu sa brojem, ako mjesni kovači i bravari uspiju da proizvedu isti broj limenih ploča koliko se svake godine uveze automobila.

Uvaženi vlasnik će, zatim, unijeti u svoja kola sijaset jastuka i jastučića da poveća udobnost i ljepotu. Poredaće šarene krpice i ostale kerefeke svuda uokolo i pored šofer- šajbne držaće upaljene nargile.

Sjediće suvereno za volanom i voziće svoje dvije, tri ili četiri supruge uvijene od glave do pete u crno i neće poštovati nikakve saobraćajne znake ni propise. Ako bi negdje u svijetu nesrećnom pješaku trebalo otkriti spomenik, ovdje bi mu trebalo podići džamiju i uz džamiju mauzolej. Žene će se voziti iza leđa moćnog supruga, crne i nepomične kao velike flaše mastila. Bogati suprug je neumoljiv i strog kada su u pitanju drevni običaji njegove zemlje, ali je prema svojim ženama nježan i pažljiv. Rijetko ih vara i obično izvan svog harema nema drugih ljubavnica.

Davaće gas bosom nogom ili u svojoj omiljenoj papuči domaće radinosti i razvijaće brzinu od stotinu i više kilometara, ali se njegova shvatanja o vremenu nikad neće promijeniti.

Unijeće u kola samovar, špiritušu i rešo i kuhaće ovčiju plećku i persijski pilav kad god mu padne na pamet. Neizbježnu i skupu rekvizitu takozvanog američkog načina života dotjeraće za svoju domaću upotrebu i svoj lični merak. Od američke limuzine napraviće arapski čardak.

Prevaliće hiljade i hiljade kilometara po autostradama i po bespućima, uzduž i poprijeko, ali neće promijeniti ni jednu svoju naviku, ni jedan svoj običaj. Sve što uzima sa strane, primaće površno i ni jedna od tehničkih blagodeti kojima se danas koristi neće izazvati u njemu ozbiljniju promjenu, ni ostaviti dubljeg traga.

Letjeće bez straha u četvoromotornim avionima preko okeana, ali će sa strahopoštovanjem govoriti o nekoj pustinjskoj pećini u kojoj se skupljaju zli duhovi i vampiri. Ljetovaće u brdima Libana i u Floridi i ići na liječenje u Švajcarsku, ali će u hodžine zapise vjerovati isto koliko i u pencilin.

On nema svojih sudova, ali ima tuđe predrasude. On je radoznao, ali je nepovjerljiv. On nema svojih principa, ali ima svoje ćejfove. Ide jedan kadilak, ide drugi kadilak…

Poručio sam još jednu kafu u očekivanju moga prijatelja Abdel Rabim Hadi ibn Mohamed Alija. On će mi prodati kantu vode i okupaću se iza kafanske tarabe. Osjećam da će danas tražiti da nešto ispričam o jugoslovenskom fudbalu.

Bogati trgovac iz Vedža gradi kuću.

Jednu kuću. Dvije kuće.

Tri kuće.

Bogatom trgovcu se sreća grohotom nasmijala i proviđenje ga je darovalo jednom malom Lendavom koja je procurila baš na njegovoj njivi.

Njegova kuća će imati sve najmodernije instalacije našeg stoljeća. Kuća će imati tapete, neonske cijevi, erkondinšn, frižidere, električne kuhinje i pegle, ako treba i električne mišolovke, ali će se u kući bogataša iz Vedža živjeti životom predaka. Ješće se na podu i prilikom objeda neće se upotrebljavati drugi pribor osim prstiju. Gazdine žene će biti sve odreda nepismene i manikirane. Njegovaće se “Elizabet Arden” kozmetikom i nosiće žipone pariških modnih kuća ispod svojih stravičnih crnih pelerina. Čaše će se blistati u rafovima izglancane kao pitomci vojne akademije na rođendanu svoje vjerenice, ali će svi ukućani piti vodu iz jednog ibrika, doduše, srebrnog, ali jednog. Umjesto engleskog klozeta biće čučavac, doduše, od bijelog mermera, ali čučavac.

Kuća će imati bašču i u bašči vodoskok i u vodoskoku zlatnu ribicu.

Na električnom štednjaku kuhaće se arapska jela kojih ima toliko i koja niko živi ne bi mogao upamtiti, ali su sva slana, masna, nakisela, paprena i zabiberena.

Poslije dobrog arapskog ručka može se popiti “nijagara”. Danas je užasna vrućina.

Možda se u ovom gradu vrši generalna proba pakla.

U podne će nestati sve sijenke i biće sve bijelo. Užareno i bijelo… U podne nikoga neće biti na ulici. Ostaće samo tragovi ljudi i automobili uvučeni duboko u zamršena crijeva prašnjavih sokaka i prolaza.

Dostojni crni kadilaci, pribijeni uz crvotočne ćepenke, ličiće na kraljeve koji su prognani u daleku i surovu tuđinu da se nikad ne vrate i da u njoj ostave svoje kosti i svoje karoserije. Prošla je jedna kamila…

Prošla je druga kamila…

Poručio sam još jednu kafu…

Kamile će jednog dana sigurno izumrijeti.

Kamilari će nadživjeti kamile.

Jutros su Indusi, Javanci, Marokanci, Turci i Avganistanci ruku uzdignutih u užareni svod tražili oprost grijehova svojih i grijehova pradjedovskih.

Jutros su povorke pod zelenim Muhammedovim zastavama uzvikivale zakletve Allahu i padale pred mudrim sjajem Svetoga meteora.

Jutros su mjenjači prebrojavali svoje bošče pune zelenih američkih novčanica kao spanaća.

Jutros su ulice bile kužne od stotine leševa koji su u tople noći pustili posljednji pobožni krik i pokajali se po hiljaditi put za grijehe koje nikada nisu ni počinili.

Avgustovski dan palio je krovove grada, povorke kostura i zelene barjake pravovjernika.

Na uglu pred prodavnicom njemačkih lijekova izdahnuo je jedan starac. Mogao je biti i Indus, i Arapin i Perzijanac.

U njegovim otvorenim očima plavio se krajičak pustinjskog neba koje se gasilo.

Nigdje u blizini nije bilo nijednog meleka.

(Prometej)