Kliker.info

Negdje heftu pred kraj svog drugog mandata odlučio Obama okupiti kabinet i povući posljednji bitni potez pred svoj odlazak s mjesta predsjednika. To ga je pitanje odveć morilo i kopkalo, no uslijed ekonomskih kriza, Obamacarea, ratova po sjeveru Afrike i Bliskom istoku i inih nedaća u zemlji i svijetu nikako nije stizao pošteno da mu se posveti, a miran u penziju ne može dok ga ne riješi.

Piše : Danijal  Hadžović (Slobodna Bosna)

Naravno, riječ o problemu Milorada Dodika, lidera male ali ponosne Republike Srpske koji se u odbrani interesa svog entiteta i naroda otvoreno suprotstavio vodećoj sili svijeta i njenim imperijalnim interesima. Naredi tako Obama kao svoju posljednju veliku odluku da se časnom i neustrašivom voždu od Laktaša nametnu sankcije od SAD-a i tako se smjesti na listu zajedno sa svjetski čuvenim humanistima i borcima za slobodu poput Aleksandra Lukašenka ili Bashara al-Assada.

Ipak, osveta „odlazeće američke administracije“ (što je sintagma koju je na svojoj press konferenciji povodom smjene Dodik izgovorio 18 puta u 14 minuta) i njihovih bošnjačkih saveznika iz Sarajeva kratkog je daha. Već danas Trump preuzima vlast. Trump je prijatelj Rusije. I Dodik je prijatelj Rusije. Trump ne voli ni muslimane, čak im najavljuje i zabranu ulaska u SAD, a ni Dodik ih baš ne miriše. Logično, nakon dolaska Trumpa slijedi radikalan zaokret u vanjskoj politici Sjedinjenih Država i općenito geopolitičkih odnosa, a s tim i pospremanje Američke ambasade u Sarajevu i promjena raspoloženja prema politici Milorada Dodika.

Ako vam sve ovo gore navedeno djeluje nadasve glupo i apsurdno, potpuno ste u pravu, no upravo su uz ovu argumentaciju Milorad Dodik, njegov leteći cirkus analitičara i režimski megafoni vaskolikom pučanstvu protumačili odluku Sjedinjenih Američkih Država da se predsjedniku Republike Srpske nametnu sankcije, kao odgovor na  višegodišnju politiku destabiliziranja i rušenja Bosne i Hercegovine, koja je s raspisivanjem referenduma i direktnim kršenjem odluke Ustavnog suda definitivno prelila čašu podnošljivog.

Sankcijama Sjedinjenih Država, vrlo moguće, pridružit će se i neke od vodećih država Evropske unije, čime će Dodik u izolaciju staviti i pred civilizovanim svijetom poniziti ne samo sebe lično, nego  kao nosilac vrhovne funkcije i kompletan jedan entitet kojim upravlja zajedno s njegovih više od milion stanovnika.

Nakon što je ekonomski potpuno devastirao RS, od ljudi ispraznio njen istočni dio, prosječnog građanina manjeg entiteta dvostruko više zadužio od građanina Federacije, osudio ga na kredite MMF-a i sluganstvo prema vlastitoj političkoj oligarhiji, Dodik je u konačnici uspio i da ga izoluje od civilizovanog svijeta. Ovo će, dakako, samo dodatno pojačati nacionalizam kod Srba u BiH i uslijed balkanske megalomanije, gordosti i nadasve gluposti voždu možda donijeti još jedan mandat vlasti, no kakve uopće fajde od toga kada je taj put, jednako kao i kod Miloševića nekoć, samoubilački i može skončati jedino brutalnim i bolno otrežnjujućim krajem.

Od njega i njegove sulude politike i sankcija nedvosmisleno su se ogradile i aktuelne vlasti u Srbiji kojima lider RS-a već odavno predstavlja golem uteg na vratu. Jedina koja je stala uz Dodika i oštro osudila sankcije je zvanična Moskva. Zapravo, da budemo precizniji, Moskva i Lištica.

Dok su u samoj Republici Srpskoj zdravomisleće glave, koje uključuju i pojedine političare, odlučno i odgovorno alarmirali javnost o svoj opasnosti koju po sve građane predstavlja politika Milorada Dodika koja je kulminirala ovakvom odlukom Sjedinjenih Država, predsjednik Srpske gotovo bezrezervnu podršku uživa kod trećeentitetski nastrojenog pučanstva u BiH.

Iako se sam hrvatski član Predsjedništva i predsjednik HDZ-a Dragan Čović posljednjih dana negdje izgubio pa o pomenutim sankcijama ne ispušta ni glasa, njegovi medijski lakeji prosto su se utrkivali u izrazima hvalospjeva i divljenja na račun predsjednika RS-a.

„Vraća nam čovjek ponos“, „prosto sam se naježio od njegovog govora“, samo su neki od tih do imbecilnosti patetičnih jezičkih i misaonih nakarada koje su se od HDZ-ovih medijskih pera i usta zadnjih dana mogle pročitati, dok vrhunac idiotizma predstavlja tvrdnja jednog nesuđenog bh. ambasadora iz Čovićeve kvote da je Dodik branilac bosanskohercegovačkog suvereniteta od nasrtaja američkog imperijalizma i njegovih sarajevskih sluga!

No, zašto je u trenutku kada mu se čitav civilizirani svijet jasno suprotstavio Dodik svoje najvatrenije pristalice pronašao u Čovićevim lakejima?

Prvi razlog je, slično kao i u slučaju Dodikovih savjetnika, potpuna neobrazovanost i politička nepismenost dotičnih „analitičara“, sastavljenih od kojekakvih profesora italijanistike i inženjera koji su diplomirali u kasnim tridesetim. Ma koliko to moglo apsurdno izgledati ljudima koji su u životu makar i CNN površno pratili, a kamoli pročitali nekoliko ozbiljnih politoloških članaka, ti likovi zaista vjeruju da se američka politika vodi kao i politika njihovih seoskih kotara, odnosno da kada novi baja preuzme vlast slijedi pospremanje čitavog sistema od zamjenika do portira, kao u čuvenom skeču Top liste nadrealista. Stoga su oni uslijed neprincipijelne i teatralne Trumpove retorike ubijeđeni da će u jeku izražene islamofobije na Zapadu promjena američke administracije značiti i radikalno drugačiji tretman prema Bosni i Hercegovini i izlazak u susret srpskim i hrvatskim separatističkim politikama.

Glupost pak rijetko ide bez zlih namjera u paketu. Po tom pitanju podaništvo prema Dodiku koje posljednih dana doživljava svoje usijanje definitivno razbija i posljednje sumnje oko stvarnih namjera Čovićeve politike i njenih pijuna. Posljednjih godina popularno je bilo smatrati da je dvostruki izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva većinski bošnjačkim glasovima i formiranje platformaške vlade dovelo do naglog zaoštravanja bošnjačkih i hrvatskih odnosa, zbog čega su, uslijed nepoštovanja „legitimne izborne volje hrvatskog naroda“ Hrvati u BiH bili primorani saveziništvo tražiti u Miloradu Dodiku i zahtijevati treći entitet. U međuvremenu Hrvati su na izborima 2014. izabrali svog „legitimnog“ člana Predsjedništva Dragana Čovića, a SDA je u pregovorima oko formiranja vlasti bila i više nego džentlmenski nastrojena prepustivši HDZ-u sve što je bilo moguće.

No, umjesto da ovo dovede da poboljšanja odnosa u Federaciji i nastojanja da se sada s Bošnjacima s kojima se dijeli entitet traži zajednički jezik i rješenje za ovu zemlju, svjedočimo još agresivnoj i još podmuklijoj propagandi nego tokom dana platforme, od jednako glasne dreke o tobožnjoj „majorizaciji“ do podmuklog širenja laži o masovnoj islamizaciji i islamskom terorizmu unutar bošnjačkog naroda, kao oprobanog oružja za demonizaciju Bošnjaka i njihovog prikazivanja kao neželjenog i opasnog faktora u Evropi.

Stoga, Čovićeva kamarila staje uz Dodika, uz tog negatora genocida, političkog siledžiju i simpatizera osuđenih ratnih zločina ne zbog nekakve tobožnje nužde uslijed političke ugroženosti , nego upravo zato jer je riječ o negatoru genocida, političkom siledžiji i simpatizeru ratnih zločinaca. Radi se zapravo o istovjetnim nacionalističkim politikama koje dijele zajednički osjećaj mržnje prema ideji Bosne i Hercegovine kao cjelovite, snažne i moderne građanske države, a Bošnjaka kao respektabilnog političkog faktora. Ta koalicija dva nacionalizma nije samo pragmatska, ona je i idejna. Isti su. Razlikuju se eventualno samo u finesama, što je jedna otvorenija i iskrenija, dok druga hineći svoje lažno evropejstvo se voli sakrivati iza patetičnih sintagmi o majoriziranosti.

Dodiku se iskreno dive, zato što su njegovi rušilački pohodi na BiH i njenu državnost isto oni što bi i oni radili kada bi imali jednaku institucionalnu moć i što, u skladu sa dometima vlasti koje drže, već odavno tiho i rade.

Sve probosanske snage ove dubinske činjenice moraju biti svjesne.  No, ta politika u konačnici ne može biti pobjednička. Stoga u ovom trenutku nema razloga za pretjeran strah i zabrinutost. Naprotiv, trebamo im svesrdno pomoći da se u svom podaništvu uspješno ukrcaju na Dodikov brod koji u moru izolovanom od civiliziranog svijeta pokušava doploviti do Rusije koje nema ni na vidiku, uz očajničku nadu da će im u međuvremenu islamofobična plima nanijeti neki spasonosni desničarski brod. To je brod koji polako, ali sigurno tone.