Kliker.info

Napadi putem medija s potpisima osoba samosvrstanih u nezavisne intelektualce u BiH postaje sve prisutnija praksa koja se nastoji etablirati na deponiji izraubovanih modela manipulacije. Njihov je problem, međutim, što je sve manje spremnih za bjanko davanje saglasnosti na svaku nebulozu.

Piše Enes Ratkušić (Stav)

Ono što ta reagiranja čini posebno indikativnim jeste napadno izražena preokupiranost širenjem patološkog straha od Turske i njenog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Pokazalo se to, kako u slučaju gradonačelnika Sarajeva Ive Komšića, koji je, zbog odbijanja da preispita oduzimanje Plakete Grada Sarajeva profesoru matematike Aliju Laficogluu, optužen za legaliziranje podaničkog mentaliteta, tako i federalne ministrice obrazovanja Elvire Dilberović, od koje se zatražilo da podnese ostavku jer je nadarenom srednjoškolcu iz Gülenove škole uskratila pravo da se nagrade domogne preko prijave statusa osnovca.

U cijeloj toj priči, Komšić, kao i ministrica Dilberović, pogotovo poštovanje zakonskih formi i procedura, uopće nisu bitni. Oni su tek povod da se u javnom prostoru nastavi s “dirigiranom” satanizacijom Turske i njenog predsjednika. Erdoğan, po njihovom mišljenju, ugrožava ljudska prava i slobode jer hapsi ljude na osnovu, za njihov rezon, sumnjivih optužbi, prema kojima iza pokušaja puča u Turskoj stoji Fethullah Gülen. Takav bi rezon za sve druge, pogotovo one koji nisu na njihovim intelektualnim razinama, imao bespogovorno biti obavezujući. I sad zvanični stav jedne suverene države, uz to i članice NATO-a, Komšić, Dilberović i drugi koji su izloženi sličnim napadima trebaju uzimati s rezervom, i na toj sumnji svako hapšenje gülenovaca u Turskoj doživljavati i tretirati kao atak na ljudska prava! I, naravno, bez oklijevanja napadno dodjeljivati nagrade i priznanja.

Istovremeno, zatraži li bilo koja zapadna zemlja da joj se izruči neko osumnjičen za terorizam, isto se ima tretirati kao stvar nepogrješive procjene. Najviše zahvaljujući takvoj logici, bosanskohercegovačke su vlasti 2002. godine, i pored sudske kvalifikacije da nisu krivi, otpremili grupu ljudi u Guantánamo, kazamat iz kojeg su neki nakon desetak godina izlazili uz lakonska objašnjenja da se u njihovom slučaju pogriješilo. Tadašnjim hapšenjima protivili su se samo predsjednik Helsinškog komiteta Srđan Dizdarević i porodice. Podanički mentalitet, ljudska prava i slobode niko nije našao za shodno ni spomenuti, iako je u ovom slučaju vlast prekršila temeljni dokument zemlje.

Turski predsjednik, naravno, kao i zemlja na čijem se čelu nalazi nešto je drugo. Za njega i njegovu zemlju ne važe takve vrste privilegija. Štaviše, Erdoğan je kriv jer dokinuo višedecenijsku vlast klasične vojne hunte u zemlji, koja očito nije smetala “demokratskim” institucijama svijeta; kriv je jer je posušio dugove prema moćnim pljačkaškim oligarhijama koji koncept svijeta grade na strategiji dužničkog ropstva; kriv je jer je, od kako se prihvatio predsjedničke uloge, zemlju poveo stazama općeg prosperiteta, na političkom, ekonomskom i kulturnom planu, kriv jer je bio u stanju primiti pet miliona izbjeglica, osujetivši pakleni plan da ih degažiraju tamo odakle će se teško ili, bolje rečeno, odakle se nikad neće vratiti u svoju zemlju; kriv je jer je osujetio državni udar i što krivcima izriče kazne, što pučistima i organizatorima krvavih nereda, ubicama i teroristima ugrožava ljudska prava i slobode; kriv je jer djeluje i afirmira društvo u kojem se tradicionalno naslijeđe uvažava i poštuje; kriv je što se ne uklapa u moderne trendove kreiranja “višeg debila” kao društveno poželjnog tipa čovjeka društva neoliberalne demokratije koje je, kako je to davno primijetio Dragoš Kalaić, i sa simboličke scene već odavno uklonilo sve ontološke uzore dostojanstva poput “orla”, “medvjeda”, “vuka”, “jelena”, “sokola”, zamjenjujući ih “miševima”, “psima” i “patkama”; kriv je što državnički djeluje izvan podaničkih okvira koje nameću “moćni”; kriv je što je građane okrenuo prema radu, a ne uličnim promenadama, gej paradama i sličnim demokratskim besposlicama…

Demagoški je okvir spomenutih zastrašivanja javnost, međutim, već odavno prepoznala. Njenu sposobnost razumijevanja ne treba potcjenjivati. Na kraju, više je nego umobolno i ponižavajuće tražiti od vlasti, o građanima da i ne govorimo, da svako jače puštanje vjetrova kakvog zapadnog funkcionera imaju doživjeti kao signal za uzbunu, pripremu kakvog novog upitnika iz reformske agende; svaku inicijativu iz Ankare tretirati neoosmanističkim ambicijama i nekakvim oživljavanjima pašaluka. Upućeniji, na koncu, znaju o čemu je riječ.

Kritike na račun nekakvog turskog ekspanzionizma treba shvatiti samo kao dobro osmišljenu aplikacije za finansijska sredstva kod međunarodnih zapadnih institucija. Oni govore ono što je tim institucijama drago čuti, što godi njihovim ušima, uvjereni da će na taj način odobrovoljiti mecene, upasti u programe, ojačati i otežati vlastite džepove. Država BiH tu dođe samo kao paravan iza kojeg valja sakriti sitnošićardžijske interese, i ništa više.