Kliker.info

Velibor Topić (1970.), glumac iz Mostara s londonskom adresom, i ovoga je puta bio na Danima filma u Mostaru. Ustvari, ne. Prije dvije godine kad smo razgovarali bio je na filmskoj reviji Dani filma, ali od ove je godine to Mostar Film Festival. Naziv događaja se promijenio, ali ovaj je glumac u razgovoru ostao isti: jednostavan, otvoren i srdačan. Kaže da se raduje svakom dolasku u rodni Mostar.

Glumio je s velikim zvijezdama iz svijeta filma: od redatelja Ridleyja Scotta do Judea Lawa, Orlanda Blooma, Brada Pitta…, ali od svega toga, naglašava da mu je želja više glumiti na svom jeziku. Ostvario je ulogu i u najnovijem filmu u režiji Kristijana Milića “Mrtve ribe plivaju na leđima” po istoimenoj knjizi Josipa Mlakića. O ulogama, Mostaru, filmovima, slavnim glumcima i redateljima s kojima je radio, Topić govori u intervjuu za Dnevni list.

Zadnji put kad smo razgovarali na Danima filma u Mostaru – danas je to filmski festival, ali tada, prije dvije godine, rekli ste da u Mostar dolazite uvijek s istom radošću i težinom u želucu. Je li taj osjećaj još uvijek isti?

– Svih ovih sedam dana dok sam bio na Danima filma, odnosno – od ove godine na prvom mostarskom filmskom festivalu do sada zvanom Dani filma, dakle, svih sedam dana sam se osjećao jako dobro, jako uzbuđeno, pun adrenalina, okružen jako dobrim prijateljima, jako dobrim filmovima, gostima… Danas, taj osjećaj još uvijek traje, ali taj adrenalin već popušta, tako da se osjećam ne tužno, nego ipak jako sretno jer je sve prošlo kako treba.

Naravno da sam malo razočaran neposjećenošću ovog festivala. Prvu noć je bilo puno i očekivao sam da će sljedećih pet, šest dana ipak biti malo više ljudi. Na nekim je filmovima bilo 20, 30 ljudi. To me malo razočaralo, jer napor i trud koji su moj prijatelj i kolega Slaven Knezović i njegov tim uložili je ogroman. Napravili su veliki posao, donijeli su film u ovaj grad prije 10 godina, i bio sam razočaran publikom koja je zanemarila taj trud, trud u koji je uloženo sve. To zaslužuje mnogo više publike.

Ali ako ne govorimo o filmu, nego o Vašem osjećaju kao Mostarca koji već dugo ne živi ovdje, kakav je osjećaj biti danas tu?

– Ponekad jako tužno, ponekad jako veselo. Kao što sam rekao i prije, u ovom gradu, na svakom ćošku, vidite neku svoju prošlost, neku svoju bezbrižnost… Danas se u ovaj grad vraćam poslom. Roditelji su umrli, imam jednu rodicu koja živi u Mostaru. Ali, opet sa srećom i veseljem dolazim u ovaj grad… Nekad mi se čini da ovdje više nikog ne poznajem, ali nakon ovih sedam dana spoznam da ipak još postoje ljudi koje znam i koji me znaju, ljudi koji me pozdravljaju… Neke i ne prepoznam i poslije me pitaju zašto ih nisam pozdravio, ali nekog se jednostavno ne sjetim li ne prepoznam… Ovo je neka vrsta mog četvrtog života ovdje, ovdje sam počeo, a onda nastavio u Sarajevu…

Do kada ste živjeli u Mostaru?

– U Mostaru sam živio do 20. godine, a nakon toga sam otišao u Sarajevo studirati.

To su dva života. Treći?

– To je bilo do rata. Studirao sam u klasi Miralema Zupčevića. Za vrijeme rata sam u Sarajevu radio neke krasne stvari, predstave u režiji Dine Mustafića, Harisa Pšovića, Pjera Želice, ‘Čekajući Godota’ u režiji Susan Sontag, tad me Annie Leibovitz fotografirala za Vanity Fair, to je ona čuvena fotografija ‘Poljubac’… Nakon toga odlazim u London…

To je bilo…?

– U London sam otišao u prosincu 1994. godine. Bio je to jedan zbunjen period mog života. Moji roditelji su ostali u Mostaru, brat je bio u Londonu… Bez da sam ikoga znao, dobio sam agenta nakon dva tjedna. Nisam imao papire da radim, ipak sam radio u pozorištu. Dobio sam ulogu nakon dva tjedna. Poslije toga sam dobio ulogu s Vanessom Redgrave i Radetom Šerbedžijom… U to vrijeme mi se otac razbolio, a ja šest godina nisam nigdje mogao da putujem jer sam bio azilant. U tih šest godina sam imao dosta uloga, uključujući i jedan film za koji godinama nisam znao da me Ridley Scott izabrao da bih ja igrao.

Niste znali?

– Nisam znao. Tek kasnije su mi rekli da je pitao za mene tko sam i šta sam…

Otac mi je umro 1999. godine, a ja nisam mogao da odem na sahranu. Mene je moj otac uvijek zvao Bruno, ne Velibor. Ne znam zašto, bio je u crtanom ‘Duško Dugouško’ jedan medvjed Bruno, možda zato. Rekao sam da, ako ikad budem imao sina, da će se zvati Bruno. Tako da imam sina koji se zove Bruno. Ulogu u ‘Kraljevstvu nebeskom’ Ridleyja Scotta sam dobio 2004. Otišao sam na audiciju, dan nakon toga me pozvao da dođem u kancelariju, i nisam znao da sam samim time što idem u kancelariju, već dobio ulogu. Imao sam jako dobar razgovor s njim, otvoren, iako su me upozorili kako da razgovaram i kako da se ponašam, da ne pušim…

Jeste li sve ispoštovali?

– Ne, on je bio upravo suprotan od toga: jako otvoren, jako normalan čovjek, čovjek ‘iz naroda’. Pitao me smeta li mi što je to film o kršćanskim ratovima jer sam i sam bio u ratu. Rekao sam ‘Ne, ja sam glumac i ja ne mogu da razmišljam o takvim stvarima’. Kasnije se taj rad nastavio i na film ‘Robin Hood’ i ‘The Counselor’ u kojem glumi i Brad Pitt. U ‘Robin Hoodu’ mi je Scott produžio ulogu – uzeo je od drugih glumaca i meni dao njihove rečenice. Dakle, ulogu koja je umrla na 49. stranici je produžio i ja ginem u 149. stranici.

Za 100 stranica produžen život?

– Uzimao je jednom glumcu sve i meni davao, tako da je jadnik ostao bez ičega (smijeh). Ja sam tad s bh. pasošom dobio tu ulogu. Film se snimao u Španjolskoj i Maroku. Imao sam vizu za Španjolsku, ali ne i za Maroko. Međutim, kad smo zvali marokansku ambasadu, odgovorili su da ne daju tako lako vize i to tek nakon tri mjeseca. Bio sam uporan i onda su mi rekli da ako netko iz bh. ambasade za mene bude garantirao da nisam ratni zločinac ili bilo što, da ću dobiti vizu, i dali su mi vizu za jedan dan. Tako sam snimio taj film. Kasnije sam radio mnoge, a zadnji film koji sam radio i koji je sad bio u kinima je ‘Our Kind of Traitor’ s Ewanom McGregorom, imao sam jako divnu ulogu. U Mostaru sam u travnju snimao ‘Mrtve ribe plivaju na leđima’.

Spominjete velika imena iz svijeta filma. Taj put, od Mostara preko Sarajeva do Londona i uloga u velikim filmskim spektaklima, nije bio jednostavan. Što Vas je od svega najviše obilježilo, privatno i poslovno? Što je bilo najvažnije da biste uspjeli? Smatrate li uopće da ste uspjeli?

– Ja ne smatram da sam uspio – volim sebe kad radim i kad mogu nekom drugom pružiti ono što ja imam: moje iskustvo, kulturu iz koje dolazim. Način na koji ja radim jest taj što jednostavno kulturu koju imam i edukaciju koju sam ovdje imao, koju sam naučio za vrijeme rata, glumu odavde i inače ovdašnji način života, prenosim u engleski način, prilagođavam se njihovom načinu. Dakle, ostao sam drugačiji od ostalih. Imam stav koji se njima jako dopada, a na prvom mjestu imam stav da sam sa svima s kojima radim isti, da sam isti prema redatelju, producentu, prema čovjeku koji prave kave, prema vozaču… Iz svega toga, ljudi me jako poštuju.

A prije svega svojim talentom moraš to zaslužiti, svojim radom, svojom upornošću, time da si profesionalan, da si uvijek na mjestu i uvijek na vrijeme, da slušaš što drugi govore, jer ona najvažnija stvar za sve glumce jest – slušati. Jer ako ti daju priliku da radiš s najboljima na svijetu, onda moraš slušati. To iskustvo koje ćeš steći na tom setu, to što ćeš uhvatiti, naučiti, zapamtiti, ‘pokupit’ ćeš nešto drugo na drugom snimanju iz nekog drugog iskustva…, uvijek učiti. Nikada, ako znaš pucati ili jahati na konju, ne smiješ reći da ti to znaš. Jer, ti ne znaš. Oni su ti koji te trebaju učiti. Jer svatko će te učiti jahati na drugi način i svaki put ćeš od svih njih, od njihovog znanja i iskustva, prikupiti nešto novo.

Na mostarskom filmskom festivalu smo imali odličan program za studente, gdje su bile masterclass radionice. Ja sam imao jednu, onda Slaven Knezović, Danilo Šerbedžija, Anila Gajević – moj agent u Bosni i Hercegovini i svaka joj čast za sve što je napravila, ona je bila na mom predavanju, ja na njenom, dopunjavali smo jedno drugo. Studenti su bili iz cijelog područja bivše Jugoslavije. Upoznavali smo jedni druge, bilo je to jedno sjajno iskustvo, družili smo se oko tri sata, izbacili su nas na kraju iz sale. Moja je tema bila gluma na tuđem jeziku – kako doći do agenta, kako se ponašati na audiciji, kako naučiti tekst, kako biti samouvjeren… Bilo je odlično.

Bez obzira na rad s velikim imenima iz svijeta filma, iz svega što kažete čini se da je za Vaš uspjeh bilo presudno to što niste zaboravili odakle dolazite?

– Postoji jedna razlika u načinu glume ovdje i tamo. Kod nas se jako puno radilo ne samo na sebi, nego se kod nas radilo i na odnosima prema drugim ljudima. Odnosima prema glumcu. Vrlo je važan taj odnos prema kolegi, odnos prema drugom karakteru. Naša kultura je uvijek bila jako interesantna, pokrivena teatrom, muzikom, filmom… Imali smo jako ozbiljnu kulturu. To je to što sam ja ‘pokupio’, našu kulturu, i smjestio je u njihove prostore i prilagodio se – napravio nešto što i njima i meni i publici svugdje u svijetu odgovara.

Zašto gluma?

– Ja sam s 14, 15 godina počeo u Teatru poezije Lik u Mostaru, s predstavom ‘Opsadno stanje’. Jedan momak mi je nakon predstave rekao ‘Vela, ja sam mislio da si ti hablečina, kako ono zaplaka na predstavi’. Ja sam tad shvatio što je to što ja mogu da pokažem – da sam cirkusant i još mnogo toga. Shvatio sam da je to ustvari gluma, da je to način na koji ja sebe mogu predstaviti da ja budem sretan, da radim na likovima, jednostavno da se otvorim, da budem slobodan. Uvijek sam volio glumu. U Narodnom pozorištu Mostar sam s 18 godina igrao glavnu ulogu u predstavi ‘Omer i Merima’ u režiji Ahmeta Obradovića…

Dana Kurbalija je također igrala, predstava se igrala u pećini…

– Tako je. Dana Kurbalija, Jozo Lepetić… Već s 18 godina sam imao glavnu ulogu u Dramskom studiju koji je otvorio Ahmet Obradović: dao nam je neku mogućnost, imali smo profesore iz cijele Jugoslavije koji su dolazili i učili nas. To je trajalo godinu dana. Tu je također bio Slaven Knezović, nakon toga smo zajedno studirali na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Tako da ta suradnja sa Slavenom traje već dugi niz godina. On me doveo i predložio za film ‘Žive i mrtve’, on je taj koji me doveo da radim na filmu ‘Mrtve ribe plivaju na leđima’…

Uvijek sam sretan kad dođem u ovaj grad. Sad sam malo hrabriji, sad sam malo jači, sad sam pun snage, pun sreće i zadovoljstva što mogu biti ovdje i raditi, i nadam se pružiti ljudima neko iskustvo koje imam.

Dosta kontrasta u Vašem životu: prvo Mostar, u Sarajevu rat, ali radite i sjajne predstave, onda odlazak u London, u nepoznato, ne možete ocu na sahranu, radite na velikim filmskim projektima… Kako danas gledate na to? Je li to ona životna vaga, gdje poraze i pobjede ipak naprave neki balans?

– Uvijek je tako. Uvijek nakon nekih tužnih situacija dođe i neka sreća, zadovoljstvo. Kad sam radio neke velike filmove, uvijek sam se pitao ‘Pa šta ja radim ovdje, ja sam iz Mostara, iz jednog malog mjesta’. Ali tako se ne smije razmišljati. Ovaj grad je mene naučio mnogo stvari. To nikad ne zanemarujem. Ja ne mogu zaboraviti odakle dolazim.

Što Vas je naučila ova sredina?

– Naučila me jako dobroj kulturi, jako dobrom obrazovanju. To ne postoji nigdje na svijetu, način na koji su nas naši roditelji odgajali, kako su nas izveli na pravi put. Dok je moja majka bila živa, ja sam s njom izlazio na kafu i sa 40 godina i nisam se stidio toga. Kad su mi rekli da dolazim kući u 23 sata, ja sam dolazio kući u 23 sata. Poštovao sam to. Učili su nas poštovanju. To poštovanje koje mi imamo prema svojim roditeljima, to poštovanje kojem su nas učili, je najosnovnija kultura, najosnovnije obrazovanje. To nigdje u svijetu ne vidim. A ako nemaš to poštovanje, onda sebe ne možeš izraziti kao osobu i ne možeš napredovati dalje u životu. Zato su naši ljudi u inozemstvu najčešće ostvarili uspješne karijere. Oni su uspješni, a pri tome ne mislim u materijalnom smislu, nego u smislu da mogu lijepo živjeti a da se nikoga ne srame i nikoga ne sramote.

Postoji li takav način života još uvijek ovdje?

– Naravno da postoji. Mora postojati. Žao mi je što na ovim prostorima vidim izgubljene ljude, ljude koji nemaju što da jedu, koji su se zatvorili sami u sebe, a mi nismo takav narod. Mi i dalje živimo s ponosom, i to je naša odlika. Taj ponos nas ponekad ubija, ponekad nas rastura. Mene je taj ponos znao ubijati. Bivša supruga me pitala ‘Zašto nisi pitao Ridleyja Scotta, zašto mu nisi rekao za seriju koju on producira, da si bio na audiciji?’. A ja nisam mogao, nisam mogao da se ‘uvlačim’, a imao sam priliku sam sebe da prodam. Jednostavno nisam htio.

Jeste li ostali isti ili ste učili na toj grešci?

– Ostao sam onaj koji jesam. Meni je Ridley Scott uvijek govorio da postoje dvije vrste ljudi: dragi ljudi i oni koji ‘prodaju maglu’. Nisam htio biti taj drugi.

Gdje ste danas? Gdje živite?

– Moje stalno mjesto boravka je London, tamo mi je i sin. Bio sam nedavno u Zagrebu jer radim na nekim projektima. Kao glumac bih želio da se vratim na ove prostore i da krenem dalje, jer neki ljudi znaju za mene, a ustvari me ne znaju. Kažu mi da sam toliko toga radio, a ljudi me ne znaju.

Želite ovdje više raditi?

– Želim glumiti na našem jeziku. Ovdje ima jako dobrih pisaca i jako dobrih projekata, tako da se nadam da ću ovdje više raditi.

Ne bojite se neuređenog tržišta, neisplaćivanja honorara itd.?

– Ja imam jako dobar odnos i ljudi me poštuju, tako da s tim nemam problema.

Radili ste s velikim redateljima, glumcima.., i ovdje i u inozemstvu. Što Vas je najviše obilježilo u profesionalnom smislu?
– Ljudskost i poštovanje prema drugim ljudima. To je na prvom mjestu.

Dakle, ono što je odgojem usađeno?

– I dan danas dobivam poruke od glumaca s kojima sam radio, od vozača koji se slikaju i govore ‘Pozdravite Velibora’. To je najvažnije.

Kad ćemo Vas opet vidjeti u Mostaru?

– Nadam se što prije.

Prije filmskog festivala?

– Naravno.

A. Copf (Dnevni list)