Kliker.info

Gostujući ovih dana u Beogradu kao selektor filmskog festivala “Slobodna zona” čuveni splitski novinar i jedan od osnivača Feral Tribunea Viktor Ivančić je dao nekoliko intervjua.U jednom od njih novinarka pominje kako je Ivančić publici na otvaranju festivala poželio da je dostigne “bauk komunizma”.

Međutim, ta ideja je vječna. Danas se čak i razdoblje realsocijalizma mistifikuje. Sada zapravo imate retroaktivnu mistifikaciju socijalizma kao uvod u fašizam. U Hrvatskoj, a vjerujem i u Srbiji, mi danas nemamo realan i relevantan razgovor o socijalističkoj Jugoslaviji. Imamo crno-bijeli film i u tom filmu SFRJ je crni dio bez nijansi. A mi koji smo tad živjeli znamo da ona nije bila bez nijansi. Osamdesetih mi je nekoliko puta suđeno zbog verbalnog delikta. Dakle, nisam se ljubio sa tadašnjim jednopartijskim režimom. Ali nema nikakve sumnje da je ta socijalistička Jugoslavija bila kao država u svakom smislu superiorna u odnosu na sve koje su nastale njenim raspadom!”

U Ivančićevom odgovoru dvije su ključne teze, jedna se tiče socijalizma, a druga socijalističke Jugoslavije. U globalnom hladnoratovskom konceptu, socijalizam je bio monolit, a Jugoslavija nešto između. Valjda zato i nije slučajnost to da je upravo ona bila prva žrtva pada Berlinskog zida. Taj pad, pad koji je označio i pad “realnog socijalizma” kao konkretne alternative i prijetnje globalnom kapitalizmu desio se prije skoro trideset godina.

U međuvremenu je stvarni socijalizam u Evropi sasvim zaboravljen, toliko da se čak došlo do njegove, kako bi rekao Ivančić, retroaktivne mistifikacije. Za sve to vrijeme samo je jedna zemlja na svijetu ostala socijalistička na način starinski: Kuba pod Fidelom Castrom; Sjeverna Koreja je karikaturalna despotija, Kina je kapitalistički tigar u socijalističkom ruhu, dok je Kuba kao najzapadnija tačka nekadašnjeg socijalističkog monolita preživjela kao svojevrstan relikt.

Simbolički važna tačka za izdržljivost tog relikta bila je vitalnost i dugovječnost Fidela Castra. On je predstavljao jednu od posljednjih ikoničkih figura dvadesetog stoljeća. A kad smo kod tog famoznog stoljeća, onog koga je Mandeljštam još u njegovoj prvoj polovini prozvao “zvjerskim vijekom” oko njegovog simboličkog trajanja postoje različite teorije. Čuveni historičar Eric Hobsbawm, i sam socijalista po ideološkom uvjerenju, autor je teze o dugom devetnaestom vijeku koji je počeo 1789. godine, odnosno Francuskom revolucijom u Parizu, a završio 125 godina kasnije, što će reći 1914, atentatom na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu.

Kao kontrast “dugom devetnaestom vijeku”, dvadeseti je proglašen “kratkim” i trajanje mu je svedeno na 75 godina: od Sarajevskog atentata do pada Berlinskog zida 1989. Hobsbawmova izvorna teza je elegantna, između ostalog, i zato jer dva vijeka simbolički svodi na ravno dvije stotine godina (od 1789. do 1989.), ali su je u žurnalizmu i publicistici mnogi ipak varirali, prvenstveno kod pitanja godine u kojoj dvadeseti vijek završava.

Kad je počela opsada Sarajeva, neki su pravi kraj dvadesetog vijeka isprojektovali u 1992. godinu, e da bi se moglo reći da je ovaj vijek i počeo i završio u Sarajevu. Svoje zagovornike o završnoj godini dvadesetog vijeka ima i 1999. kao godina NATO bombardovanja SR Jugoslavije, kao i 2001, godina terorističkih napada na New York i Washington. Mi koji smo savremenici tekuće 2016. bismo se možda trebali suzdržati od takvih insinuacija i komentara, ali čovjeku je tokom ove godine zaista bilo teško ne pomisliti kako ona ne predstavlja kraj jedne ere. Na izvjestan način to je možda simbolički kraj ere američke globalne dominacije. Ona je počela, ruku pod ruku, sa Prvim svjetskim ratom s kojim je, svi se slažu, započeo dvadeseti vijek. Američki upliv u ovaj rat označio je mogućnost njegovog kraja, a za konture postratnog svijeta važniji je bio američki predsjednik Wilson nego svi evropski kraljevi i carevi zajedno. Doba jazza označiće početak američke kulturne dominacije koja će kulminirati sa rock and rollom. U 2016, sa Nobelovom nagradom Bobu Dylanu, rock and roll seli iz subverzije u kanon, a utisku zalaska doprinose i smrti Davida Bowiea, Princea i Leonarda Cohena. Istovremeno, Amerika za predsjednika bira Donalda Trumpa. Tako izgleda svijet sa kojeg odlazi Fidel Castro. Sa njegovim odlaskom, manje od godinu dana uoči famozne stote godišnjice Oktobarske revolucije, priča o socijalizmu, makar u jednoj inkarnaciji, vraća se u svijet ideja. No ideja na kojoj je ta priča utemeljena, ideja o socijalnoj pravdi, koliko god bila “skrajnuta, marginalizovana, obezvrijeđena”, tačno je, živi vječno.

Usprkos svim kontroverzama, Castro je bio jedan od simbola te ideje kao i ona država koje više nema a koja je na današnji dan slavila svoj najveći praznik.