Kliker.info

Tronedjeljni dramatični pregovori, vođeni u bazi američkog ratnog vazduhoplovstva “Wrigth-Patterson” u Daytonu, okončani su na današnji dan 21. novembra 1995. parafiranjem Mirovnog sporazuma kojim je stvorena pravna osnova za uspostavu nove države BiH, kao sljednice Republike BiH.

U službenoj delegaciji BiH koju je u Daytonu predvodio tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, među ostalim, sudjelovao je i dr. Ivo Komšić, u svojstvu hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koji je u dogovoru s uredništvom „Slobodne Bosne“ svakodnevno bilježio najznačajnije događaje i vlastite impresije povijesnih pregovora. Dnevnik Ive Komšića, publiciran u „Slobodnoj Bosni“ prije ravno 21 godinu, predstavlja dragocjeno svjedočanstvo burnih pregovora kojima je okončan rat i uspostavljena nova državna arhitektura BiH.

Integralnu verziju Dejtonskog dnevnika Ivo Komšića objavljujemo na našem portalu u tri nastavka.

1.11.1995.

Današnji dan je imao zvanični karakter. Mirovna konferencija je faktički počela. Nakon kratkih jutrošnjih pregovora s Christopherom, Holbrookeom i Menziesom (a takve razgovore oni su obavili također sa Tuđmanom i Miloševićem, uz prisustvo američkih ambasadora u njihovim zemljama), održana je prva plenarna sjednica poslije podne, u 14.30 sati. Sjednicu je vodio Christopher, pored njega je sjedio Holbrooke, te članovi Kontaktne skupine. Također, za istim okruglim stolom sjedili su Izetbegović, Tuđman i Milošević. Iza njihovih leđa, u krugu, sjedili su predstavnici njihovih zemalja, odnosno naše tri delegacije koje će učestvovati u pregovorima.

Na plenarnoj sjednici su, kao i u jutrošnjim razgovorima, ponovljeni neki principi oko kojih će se pregovori kretati. Christopher je iznio američki stav i očekivanja od ove konferencije. Vrlo važno je naglasio da SAD i njihov predsjednik stoje na stanovištu očuvanja BiH i kao države, i kao cjelovite teritorije unutar koje je država međunarodno priznata. Također, ponovio je njihov stav da ta država treba biti multietnička, sa jednakim pravima naroda. Posebno je naglasio zainteresiranost svoje zemlje da se sačuva cjelovitost Sarajeva («da bude onakav grad kakav je bio za Olimpijadu»), te omogući povratak svih prognanika.

Izetbegović je ponovio otprilike ono što je rekao u jutrošnjem razgovoru, s tim da je dramatično apelirao i pozvao državnike svijeta da se odmah učini nešto kako bi se zaustavio progon nesrpskog stanovništva s područja Krajine, te omogući međunarodnim organizacijama uvid u počinjene zločine u Srebrenici. On je javno prozvao Miloševića da zaustavi daljnje zločine prema civilima i zatražio od njega kooperativnost u radu Haškog suda.

Došlo je do male polemike Miloševića i Izetbegovića, u kojoj je Milošević pokušao izjednačiti žrtvu i agresora u ovom ratu i prikazati «sve strane u ovom građanskom ratu» kao jednake i sa jednako učinjenim zločinima. Međutim, pokušaj nije uspio i Milošević sa svojom delegacijom ostaje u primjetnoj defanzivnoj poziciji. To se vidjelo i u njegovom govoru koji je bio kratak i bez zahtjeva. On je samo podržao ono što je već dogovoreno u Genevi i New Yorku. Moguće je, doduše, da on nije želio otkriti svoju poziciju. Ili je već sebi stvorio odstupnicu? To niko još ne zna.

Tuđman je ostao u okviru hrvatskih interesa u istočnoj Slavoniji, s tim što je, kada je BiH u pitanju, primjetno naglasio značaj izgradnje Federacije. (Izetbegović je, poslije, to tumačio vrlo pozitivno).

Tuđman je, također, imao jednu neuspjelu intervenciju unutar dijaloga Izetbegović – Milošević.

Rekao je kako sad nije vrijeme za utvrđivanje krivica i rasprave na relaciji agresor-žrtva, već da globalnim sporazumom treba sve to prevladati. Time je pokazao da ne razumije suštinu vođenog dijaloga u kome Izetbegović nije prozvao Miloševića radi onog što se dešavalo već radi onog što se dešava u trenutku dok mi sjedimo za stolom i razgovaramo.

Tuđmanovo nastojanje da ima neku superiornu ulogu od početka bilo je providno, a time i neuspjelo. Sa strogog stanovišta političkog trenutka i neposredne situacije u kojoj je reagirao, on pokazuje da je čovjek bez političke intuicije.

Na ovoj plenarnoj sjednici, koja je imala i svoj otvoreni i zatvoreni dio (predstavnici medija su prije izlaganja trojice predsjednika morali napustiti salu), ipak nisu bili vidljivi pravi problemi. U sjenci te sjednice i njene zvaničnosti tinjaju problemi koji bi cijelu konferenciju mogli dovesti u pitanje. To je bilo vidljivo odmah nakon ovog zvaničnog dijela, čim smo se vratili u naše prostorije.

Za razliku od ženevskih pregovora, na ovim pregovorima, BiH ima jedinstvenu delegaciju, smještenu u jedinstven boravišni i radni prostor, odvojen od delegacije Srbije i Hrvatske. Međutim, ispod ove površne federalne ljubavi postoji nekoliko razilaženja hrvatske i muslimanske koncepcije o uređenju zajedničke države sa Srbima. Iako se na nivou eksperata zajednički pripremao materijal o ustavnom uređenju, razlike koje su se već na tom nivou pojavile, nisu uklonjene. Zubak mi je rekao da će «oni» biti primorani izaći sa svojim prijedlogom. (Srbi, naravno, jedva čekaju ovaj rascjep unutar naše delegacije).

Radi se, najkraće kazano, o principu na kome će biti uređena zajednička država. Muslimani inzistiraju na proporcionalnom, što u ovoj situaciji teško može proći. Mi, Hrvati, (vjerujem i Srbi) možemo pristati samo na princip pariteta. (Ovdje sada ubrajam i sebe, jer je to stav i NHV, a i moj osobni stav. Bez pune jednakopravnosti naroda, BiH ne može opstati). Pokušao sam večeras, na večeri, uvjeriti u ovo i Izetbegovića i Silajdžića.

Izetbegović se nije izjašnjavao a Silajdžić je imao dosta tvrd stav. On nikako nije htio prihvatiti da pravo na državu nije kvantitativno pravo već kvalitativno i da ono ne zavisi od broja onog naroda koji je suveren. Proporcionalni pristup bi Muslimanima dao više prava nego drugim narodima. Iz razgovora sam shvatio da će oni kod Amerikanaca inzistirati da im to pravo osiguraju.

Ja sam se zalagao da ovaj problem razmotrimo unutar naše delegacije a da prema Amerikancima i Srbima imamo jedinstveno gledište.

U toj polemičkoj atmosferi smo se sinoć rastali.

 3.11.1995.

Jučer je dan protekao u bilateralnim razgovorima. Naša delegacije je, i prije i poslije podne, razgovarala s hrvatskom delegacijom. Ta žurba je bila uzrokovana Tuđmanovim poslijepodnevnim odlaskom u Zagreb da formira novu Vladu Republike Hrvatske. Inače, o njegovim izborima se ovdje ne govori, nema nikakvih čestitanja, jer nitko ne zna da li bi on to shvatio kao čestitku ili cinizam. Na prijepodnevnim razgovorima nisam bio prisutan, a na poslijepodnevne sam otišao kao posmatrač.

Zanimalo me do koje mjere su pozicije približene ili udaljene. Ništa posebno nisam čuo, jer nitko otvoreno nije htio reći u čemu je problem. Svi su nastojali medijatorima (Amerikancima i Nijemcima) dati dovoljno premisa za zaključak. Nakon tih razgovora, dok smo još svi bili u sali, razgovarao sam s Holbrookeom (razgovoru je prisustvovao i ambasador Galbriht).

Rekao sam mu da postoji samo jedan problem koji treba riješiti: zaštititi nacionalne interese svakog naroda i uspostaviti mehanizme nacionalne jednakopravnosti. Što bude država imala više nadležnosti u odnosu na entitete, utoliko ti mehanizmi moraju biti čvršći i sigurniji. Bez toga, BiH ne može postojati. On me pitao kako bih ja to učinio.

Odgovorio sam da pravnici to bolje znaju, ali da je najjednostavniji mehanizam paritet u ključnim institucijama. Čudna je bila njegova reakcija. Rekao je, da u tom slučaju, nema Bosne i Hercegovine i da će se raspasti. Po njegovom mišljenju, sastav institucija trebaju dati stranke na slobodnim izborima. Pokušao sam mu objasniti da to dvoje nije u sukobu, da će to stranke, u svakom slučaju, učiniti i pri tom mogu voditi računa o mehanizmu o kojem sam govorio.

Što se tiče Federacije i njenog funkcioniranja, upozorio sam ga da ona neće funkcionirati sve dok je u isključivim rukama SDA i HDZ, jer te stranke i nisu bile bezrezervno za takvo rješenje. On je smatrao da je to naše unutrašnje pitanje koje sada ne treba otvarati, da sada treba postići globalni sporazum, doći do mira a te probleme riješiti izborima.

Inače, primijetio sam i na njemu određenu dozu nervoze i uznemirenosti, iako on to nikada ne pokazuje. Djelovao je do sada kao čovjek nepotrošive energije i upornosti. Očito da on zna, bolje od ostalih, dubinu problema i nije mogao da to skrije u razgovoru koji je imao više privatni nego službeni karakter.

Da su problemi veliki, to sam vidio u razgovorima sa članovima i ekspertima naša delegacije koja je potpuno u svim tim stavovima nejedinstvena. S jedne strane su ovi iz „H-B“, s druge Muslimani. Ja sam između, kao i do sada u ovim situacijama, i čini mi se jedini koji zainteresiran da se razlike stvarno otklone i da djeluje jedinstveno. Predlagao sam i jednima i drugima da sve što smo predvidjeli za Federaciju, prenesemo na buduću državu BiH, sa svim onim mehanizmima o nacionalnim interesima.

Tako bismo, faktički, samo Srbe uključili u Federaciju. Svi se slažu sa mnom u privatnom razgovoru, ali nitko s tim neće da izađe. Opet ću, izgleda, ja morati probijati led. Sinoć je Milošević došao kod Izetbegovića i dugo su razgovarali. Još ne znam ništa o sadržaju tog razgovora.

6.11.1995.

U ova dva protekla dana nije bilo sastanaka među delegacijama o predmetu radi koga smo ovdje. Razgovori su bili nezvanični ili su se vodili samo o Federaciji kada je u pitanju naša delegacija. Očito da posrednici u ovoj konferenciji nastoje dobiti jedinstven stav delegacija BiH i Hrvatske, pa tek onda otpočeti ozbiljne pregovore s Miloševićem. Zapravo, tek ovdje se vodi bitka za Federaciju, za njen pravi profil, za savez Hrvata i Muslimana. Dok se to ne riješi, izgleda, odnos sa Srbima neće se ni otvarati.

Zato, protekla dva dana posrednici su uglavnom radili na dva plana.

Amerikanci su nas filovali prijedlozima dokumenata konačnog mirovnog sporazuma, o njima ne otvaraju raspravu, traže naše primjedbe i tako utvrđuju koja je čija pozicija. Nijemci, u ime Kontaktne skupine, vode aktivnosti na rješavanju problema u funkcioniranju Federacije i nastoje dobiti jedinstven stav obje delegacije. To je, zapravo, strateško pitanje i za metod vođenja pregovora i za konačno mirovno rješenje i izgled BiH. Naravno, ide veoma teško jer su pozicije dosta udaljene i one prve razlike u shvaćanju Federacije ponovo izlaze na površinu.

Prvo, vidljivo je to u metodu rada: Zubak, Prlić i eksperti koji su s njima više ne učestvuju u radu delegacije BiH koja je jedinstvena. Oni su se potpuno osamostalili, konzultiraju se uglavnom s Šuškom i Granićem, svoje primjedbe i prijedloge na papire koje dobivamo daju direktno posrednicima. Drugo, jučerašnji sastanak dvije delegacije, koje je organizirao Steiner ispred Kontaktne skupine i koji je ponudio dokument o oživotvorenju Federacije, pokazao je načelna razilaženja.

Iz onoga što su govorili predstavnici hrvatske delegacije jasno je da oni ne žele postojanje BiH kao države izvan Federacije. To je ona njihova početna ideja nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma da se s Federacijom podijeli BiH. Oni ne žele s Federacije prenijeti one funkcije na zajedničku državu sa Srbima koje bi omogućavale da se BiH očuva kao država i da ostane u svojim granicama. Protiv su toga da BiH ima bilo koju funkciju kroz koju ona može funkcionirati kao država.

Kao argument služi im federalni Ustav za koji se slijepo drže i koji Federaciji osigurava da funkcionira kao zasebna država sa punim kapacitetom. Naravno, to je sad moguće braniti jer je Federacija i stvorena kao država i računalo se s tim da se Srbi samo priključe. Oni, međutim, inzistiraju samo na Federaciji „dva naroda“ i njenom punom kapacitetu, tako da za zajedničku državu sa Srbima ne ostaje ništa (pristali su samo na zajedničke spoljne poslove).

Jasno je da će srpska tvorevina u BiH imati iste funkcije kao i Federacija, te će se tako u BiH stvarati dvije države, gotovo potpuno samostalne, sa svim državnim funkcijama. Veza će im biti labava ili nikakva, što bi moglo dati pretpostavke za njihovo odvajanje. To su posrednici shvatili, to je bilo vidljivo i na jučerašnjem sastanku dvije delegacije, to jasno iz govora o BiH kao „uniji“ dva entiteta, dvije države sa punim kapacitetom. Silajdžić je vrlo oštro reagirao i inzistirao da se termin „unija“ ne koristi, jer on uopće nije u opticaju i da se političke pozicije raščiste.

Rekao je i to da se Muslimani nisu uzalud borili tri godine i da neće odustati od BiH kao države. Veliku napetost na sastanku je razriješio Izetbegović, koji je zatražio da se na Steinerov prijedlog dokumenta daju pismene primjedbe, pa da se tek nakon toga, kad se utvrde razlike u gledištima, o tome raspravlja. To je prihvaćeno i urađeno sinoć Steinerova ekipa će sabrati sve primjedbe i dati rješenja.

Začudo da ni Šušak, ni Prlić, nitko od njih, i ne pomišlja što će biti s Hrvatima na teritorijima srpske tvorevine. Nitko ne pomišlja da se izgrade čvrsti mehanizmi povratka u Banju Luku, Prijedor, Doboj, Derventu, itd. Njima je važnija samostalnost u obavljanju funkcija buduće vlasti nego sudbina tih ljudi. Zato ništa od tih funkcija ne žele prenijeti na buduću zajedničku državu, koja bi jedino mogla nešto učiniti i za te jadne ljude. Oni su , uistinu, pravi zavjerenici protiv BiH i većine našeg naroda.

Sinoć je ponovno dolazio Milošević, ovaj put kod Silajdžića.

Razgovoru, koji je trajao više od tri sata, pridružio se i Izetbegović. Poslije toga sam na hodniku sreo Silajdžića, u prolazu, bio je vidno raspoložen, što za njega do sad nije bio slučaj. U Sarajevu je, kažu, pao snijeg. Počela je za nas četvrta ratna zima.

Koliko to izaziva zebnju za sve što bi se moglo desiti ukoliko ne postignemo mir, toliko izaziva i potištenost. Sarajevo je imalo lijepe zime. Grad se nekako pod velikim snijegom skupi, uvuče u sebe, kao čovjek kome je hladno, i počne disati jednom dušom, iz njega izlazi jedan topao dah.

 8.11.1995.

Jutros rano, čim sam se probudio, pokušao sam utvrditi, više za sebe i za moj stav u ovim pregovorima, nove principe koji bi mogli unaprijediti ovaj mirovni proces. Od početka mi je jasno da se vrtimo svi u krug, zajedno sa medijatorima, jer pokušavamo ustrojiti BiH na dva različita principa (jedan bi važio za Federaciju, drugi za «Republiku srpsku»). Jedini način da se iz toga izađe jeste uspostava jednog principa na kome će izgraditi BiH, a u međuvremenu, «srpski entitet» treba imati poseban status (veći stepen od autonomije od kantona u Federaciji).

Danas ću pokušati Izetbegoviću i ostalima, prema potrebi, obrazložiti svoj prijedlog. Trebalo bi pregovore usmjeriti u tom pravcu a ne iscrpljivati se u raspravama oko nadležnosti entiteta i njihovog objedinjavanja u nekoj potpuno novoj tvorevini. Ne očekujem veliko razumijevanje, posebno od medijatora, za koje bi ovo bilo vraćanje na početak (oni su u međuvremenu potrošili mnogo papira i energije). Ali, ukoliko bi se prihvatili ovi moji principi, vrlo brzo bismo došli do konačnog mirovnog rješenja.

Pregovori se, inače, i dalje vode više kuloarski nego otvoreno u delegacijama. Izgleda da je to taktika Amerikanaca, jer na taj način sužavaju delegacije na dva-tri čovjeka i faktički razgovaraju sa pet-šest ljudi umjesto sa dvadeset. To je njima sigurno lakše, ali zato tapkaju u mjestu. Još se nisu značajno pomakli naprijed i već se govorka da razmišljaju o neuspjehu cijele konferencije, postizanju nekog ograničenog cilja, odgode i nastavka konferencije na nekom drugom mjestu. Oni pregovaraju sa ljudima za koje znaju da imaju veliku moć, kao da su moć i pamet proporcionalno raspoređeni.

Tako je veliki dio ljudi, koji su ovdje došli, ostao izvan pregovaranja. Izetbegović i Silajdžić nastavljaju svakodnevne susrete s Miloševićem i tvrde da nema napretka, da su pozicije udaljene, koncepti različiti. Milošević nije za to da se sada sve precizira i izradi novi ustav BiH, već da se postigne mir, osiguraju izbori a uređenje države ostavi za kasnije, novim ljudima i snagama nakon prvih izbora. On uvjerava kako sa bosanskim Srbima (koje ovdje predvodi Krajišnik) ne može razgovarati, jer se radi o luđacima (to su njegove riječi).

Jučer ujutro, prvi put, pozvao me Zubak na razgovor. Pokušao me uvjeriti kako Srbi neće prihvatiti zajedničku državu i kako će ovo biti samo uvod u njihov definitivni odlazak i odvajanje od BiH. Inzistirao je da se ne raskopava Federacija, da ona sačuva funkcije države i da se veoma mali dio funkcija predvidi za zajedničku državu.

Složio sam se s njim, kad je u pitanju Federacija, ali se nisam složio sa blagonaklonošću prema srpskim namjerama. Upravo, radi toga treba izgraditi mehanizme koji će to spriječiti.

Jučer su se u pregovore uključili i gradonačenici Mostara – Koschnick, Brajković, Oručević. Očekuje se da bi se konačnim rješenjem Mostara stvorila nova klima za Federaciju.

9.11. 1995.

Jučerašnji dan je za mene bio najnaporniji od kada sam ovdje – počeli su direktni pregovori, slični onima koje smo imali u Genevi, iscrpljujući, teški, u momentima mučni. Jučer je, međutim, urađen jedan dio posla sa kojim bi morali biti zadovoljni i u slučaju kada se ništa više ne bi uradilo – postignut je sporazum o oživotvorenju Federacije.

Sve ove dane na tom sporazumu su radili Nijemci ispred Kontaktne skupine, na čelu sa Steinerom. Pravili su pet verzija sporazuma dok nismo sve usaglasili. Većina usaglašavanja je išla u odvojenim razgovorima koje je radila Steinerova grupa, a sinoć smo svi sjeli zajedno i još jednom pregledali tekst. Nije bilo većih primjedbi. Sporazum se danas potpisuje u deset sati. Na tom potpisivanje treba biti i Tuđman.

Veliki doprinos ovom usaglašavanju dao je ministar Granić. U jednom trenutku sam se bio pobojao da će ovdje ostati ne samo bez konačnog mirovnog projekta, već raspasti i Federacija. Pozicije su bile tvrde i udaljene. Ovi «moji» nisu uopće bili zainteresirani za zajedničku državu sa Srbima i njene institucije. Silajdžić (uz veliku podršku eksperata) inzistirao je na centralizaciji tih institucija do te mjere da bi se funkcioniranje Federacije moglo dovesti u pitanje. Sreća da su Nijemci na sebe preuzeli koordinaciju oko ovog problema i da su izvršili veliki pritisak.

Sreća da je Izetbegović bio odlučio naći kompromis oko ovog pitanja i želio je definitivno završen paket dogovora o provedbi Federacije. On je stalno na našim sastancima na tome inzistirao. Prekjučer sam savjetovao Zupka da se ne obazire na oštre reakcije i izjave Silajdžića, posebno ne eksperata, jer to sve pravi lošu klimu, već da direktno s Izetbegovićem razgovara o svemu.

U njemu će imati sigurno dobrog sagovornika. Kada smo sinoć dobili zadnju verziju Sporazuma, na koji su se odmah eksperti, kao ljekari oko bolesnika, narogušili i počeli tražiti greške, Izetbegović ih je upozorio da ga interesiraju samo principijelne primjedbe, jer mu je do ovog sporazuma stalo. Tih primjedbi nije bilo, i usaglašavanje sa Zupkom i Prlićem, te delegacijom R Hrvatske, trajalo je veoma kratko. Prvi put, od kada smo ovdje, primijetio sam vidno raspoloženje kod svih.

Federacija je ne samo spašena, već će dobiti i značajne poticaje. Tek poslije ovoga moglo bi se disati punim kapacitetom. Ostaje još da se dogovore kadrovska pitanja.

Amerikanci su, izgleda, čekali ovaj sporazum, da bi tek tada krenuli u sučeljavanje naše delegacije i Miloševića. Dobro je da je uz ovaj novi sporazum o Federaciji postignut i dogovor oko Mostara (to je usuglašeno sa Koschnickom i dvojicom drugih gradonačelnika).

Prvi ozbiljan razgovor s Miloševićem i njegovom ekipom bio je jučer poslijepodne. Razgovaralo se o mapama i o Sarajevu. Zapravo, samo su otkrivene pozicije i namjere, ništa se nije moglo dogovoriti. Krajišnik i njegova grupa ne samo da su nervirali medijatore sa svojim idejama o podjeli Sarajeva, već su svojom patetičnom pričom i lamentacijama nad poviješću nervirali i Miloševića. U jednom trenutku, dok je jedan od njih govorio, on je ustao i šetao po sali, a nakon toga, zamolio Holbrookea da ovakve priče ne dozvoljava.

Rastali smo se sa zaključcima da Krajišnik predloži njihovu kartu razgraničenja, a kad je Sarajevo u pitanju, Holbrooke je jasno dao do znanja da Kontakt skupina želi nepodijeljeni grad sa statusom distrikta. Rekao je da će takav prijedlog oni dati za obje strane i da na njega damo primjedbe.

Važno je da je na ovom sastanku, otvoreno i jasno, Milošević rekao kako se s Tuđmanom «davno dogovorio» da Bosanska Posavina pripadne «RS».

Nitko na to nije reagirao. Kada sam Zupku na uho šapnuo što on ono govori, odgovorio mi je da je to Miloševićev blef. To me nije umirilo. Ostao sam uznemiren. Sinoć smo ponovo imali sastanak oko mapa. Ništa nije zaključeno, samo su razmatrane ideje za Sarajevo. Mi idemo na to da Srbi naprave prijedlog podjele grada i mi i medijatori. Tada će ostati jedino ideja distrikta. To nam odgovara. Jedini problem tog rješenja je sigurnost distrikta, njegova obrana. Tu smo primjedbu iznijeli medijatorima.

(Nastaviće se…)

(Slobodna Bosna)