Vildana Selimbegović : Pravda u pravosuđu
U cijeloj priči oko Pravde, koja zapravo još uvijek traje, nije bilo vremena da u Tužiteljstvu Kantona Sarajevo otkriju ko je kum imenu akcije, no neko se baš potrudio: ima li uopće jasnije poruke za građane Bosne i Hercegovine od one kada hapšenje prvog ministra policije u demokratski preobraženoj zemlji prozovete pravdom?
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
Alija Delimustafić, nakon prvih višestranačkih izbora u BiH, SDA-ov prvi policajac, poznat i po tome što je Ismeta Bajramovića Ćelu izveo iz zeničkog zatvora da bi ga smjestio u sarajevski, iz koga je tokom rata komandovao specijalnom jedinicom, gotovo je oduvijek sinonim za prevare i malverzacije i valjda će baš zato budućnost ovog slučaja biti nesumnjivi pokazatelj koliko pravde ova zemlja i njezini građani mogu očekivati od domaćeg pravosuđa.
U kakvom smo trenutno stanju, zorno ilustrira i količina iznenađenja koja prati kako ovaj, tako i slučaj stariji samo koji dan, onaj dakle kada je uhapšen Esed Radeljaš, jedan od sinonima bahate zloupotrebe vlasti na ovdašnji način: kao član BOSS-a izabran je za vijećnika u općini Novi Grad Sarajevo, dvije godine kasnije sjeo je u skupštinske klupe u Kantonu da bi iz reda Ostalih popunjavao Dom naroda Federacije BiH i svoje (sa)učešće u vlasti višestruko naplaćivao, između ostalog, i čuvenom milionskom zaradom na komadu zemlje koji je platio nešto više od 50.000 KM.
Da ne bude zabune: njegovu zaradu je aminovalo Općinsko vijeće (sve u vrijeme mandata Damira Hadžića), a njemu se politika toliko osladila da je sebi osnovao Stranku za Goražde i tako postao i ministar. Stvarno, zar sve o nama i društvu u kome živimo ne govori nevjerica da su likovi poput Radeljaša i Delimustafića u zatvoru i još veća da se traga za Lejlom Fazlagić, sutkinjom Općinskog suda u Sarajevu, domaćoj javnosti znanoj po presudi za klevetu Senadu Avdiću i Slobodnoj Bosni zbog pisanja o aferi Reket, koja je nastala nakon prijave Nihada Imamovića da mu vrh SDP-a traži mito, a završila tako što su novinari proglašeni krivim dok su vinovnici afere zavladali državom?!
No, nemam zaista dovoljno prostora da pobrojim ni sve aferime Alije Delimustafića, uostalom ovo je hapšenje podobro prizvalo sjećanja i zato ću se radije pozabaviti zanimljivim detaljima iz biografije njegovih jataka. Cijela je organizirana kriminalna udruga – kako to formulira Tužiteljstvo KS-a – osumnjičena za prevare, pranje novca, odnosno zloupotrebe položaja i povrede zakona, a zapravo za dugogodišnji biznis zasnovan na krivotvorenju dokumenata i preprodaji nekretnina, u kome su, naravno, sebi pribavili višemilionsku imovinsku korist.
Oni su, naime, uknjižavali tuđu nesreću – tzv. napuštene stanove – na svoje ljude, da bi ih potom, posredstvom Delimustafićevih firmi koje se bave prometom nekretnina, prodavali trećim licima, najčešće arapskim državljanima zainteresiranim za lokacije u KS-u. Delimustafić je, da se malo zabavimo, krio tragove u Istočnom Sarajevu, u općini pod kontrolom SNSD-a Milorada Dodika, velikog fana Biljane Plavšić i još većeg mrzitelja svega što ima veze s Izetbegovićima.
Pravda je dobacila do hapšenja 15 karika u kriminalnom lancu, a za tri osobe su raspisane potjernice: već pomenutom sutkinjom Fazlagić, najmlađim Alijinim bratom Mirsadom Delimustafićem te Zoranom Lončarom, nekadašnjim pratiteljem visoke funkcionerke i haške osuđenice za ratne zločine i pomenute Biljane Plavšić. No, još istog dana kada je uhapšen Delimustafić pao je također važan pratitelj: Juso Škrijelj, nekadašnji prvi bodyguard Alije Izetbegovića.
S koje god strane, dakle, da se pogleda ovaj slučaj Delimustafić, on zapravo potvrđuje ono što su novinari u ovoj zemlji pisali duže od dvije decenije: mafija je u Bosni i Hercegovini svoje postojanje i moć sagradila na bliskosti sa politikom. Pritom je jedina organizirana struktura koja ne priznaje entitetske i kantonalne granice, njezini mehanizmi koordinacije su besprijekorni, njezini pipci dosežu do svih pora i nivoa vlasti, a njezina jedina ideologija je novac.
Kako to izgleda iz ugla žrtve, valjda najzornije svjedoče pozivi u redakciju Oslobođenja: javljaju se ljudi koji su godinama bezuspješno pokušavali doprijeti do svoje predratne imovine, stanari tih tzv. napuštenih stanova, izvarani i izgubljeni u šumama propisa po kojima su njihovi zahtjevi za povrat kasnili i odbacivani, i kažu: Aferim, da i mi vidimo da ima pravde na ovom svijetu!
No, do te ovosvjetske pravde put je prilično dug i zapravo tek počinje. Tužiteljstvo KS-a je napravilo ogroman korak, onaj od sedam milja, a glavna tužiteljica Dalida Burzić pokazala da i u našoj pravosudnoj močvari ima i sposobnih i hrabrih i spremnih za velike početke. Pravda je pokazala i da borba protiv korupcije može biti zajednička priča policije i obavještajne zajednice, ali i da nema prepreka u međudržavnoj suradnji na ovakvim slučajevima.
Hrvatski USKOK je, naime, dao ozbiljnu potporu u obezbjeđenju traženih podataka oko sutkinje u bjekstvu – od onih 60 pretresenih lokacija je i nekoliko u susjednoj zemlji – a ni direktor OSABiH Osman Mehmedagić nije imao dilema pomažući u slučaju u kome je jedan od osumnjičenih (već pomenuti Škrijelj) nekad bio njegov prvi suradnik.
Sad nastupaju sudije, jer Tužiteljstvo KS-a tvrdi da je u akciju Pravda krenulo sa upečatljivim i dojmljivim teretom dokaza, a kako je Dalida Burzić i sama bila sutkinja i to one vrste koja nije imala milosti prema organiziranom kriminalu (eno Muhameda Gašija u zatvoru kao dokaz), sklona sam vjerovati u to. Javna je tajna da domaćem pravosuđu treba žestoko provjetravanje, da ne upotrijebim frazu iz vremena policije prije Delimustafića kada se to zvalo diferencijacijom u vlastitim redovima, no malo se javno primjećuju personalne zasluge u tom pravcu.
Recimo, glavni državni tužitelj Goran Salihović je suspendiran tek kada je i u Uredu disciplinskog tužitelja došlo do promjena, odnosno kada je Alena Kurspahić, očito bez oraha u džepu pa tako i neprilagođena politici, preuzela dužnost. Kad smo već kod Salihovića, odgovor Tužiteljstva BiH na prijavu protiv organizatora referenduma koju je podnio lider Građanskog saveza Reuf Bajrović, odnosno objašnjenje o njihovim imunitetima, najeklatantniji je dokaz Salihovićevog političkog angažmana u Dodikovoj izbornoj kampanji.
I da nije uradio ništa drugo – a eto saznali smo da jeste svašta – i ovo bi bilo dostatno za njegovu suspenziju. Disciplinska tužiteljica Kurspahić je otvaranjem postupka protiv sutkinje Fazlagić očito ovu Delimustafićevu suradnicu suočila sa vlastitim grijesima i vjerovatno kumovala njezinom povlačenju iz Suda i tako spasila obraz VSTV-u koje ovih dana bira novog glavnog disciplinskog tužitelja. Upravo će (i) taj izbor pokazati koliko je pravosuđe BiH voljno da provodi pravdu i krene u obračun s mafijom. A tada ćemo zapravo i znati da li je Delimustafić samo prvi ili je (i) jedini.
Komentari