hamburger-icon

Kliker.info

Emil Karamatić : Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala…..

Emil Karamatić : Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala…..

11 Novembra
16:22 2016

emil-karamaticKakav može biti diplomata države, koja za sebe nije sigurna ni da postoji, nego smušen. E upravo takav je bio ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske – Mate Granić početkom devedesetih, obilazeći Ameriku i skupljajući milostinju svake vrste. Zajebavajući se, mogao bih reći da su to bile slavne godine hrvatske povijesti, ali ozbiljno to su bile jebene godine za Hrvatsku državu i njene građane.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Ozbiljni američki političari nisu za Matu imali baš mnogo vremena. Uglavnom bi poneki senator suosjećao sa tragedijom, koja je snašla „mladu demokraciju“. Valjda su se i Ameri zajebavali kad bi bilo što političko na Balkanu nazvali demokracijom. I ta zajebancija je ostala prisutna do današnjih dana u američko – hrvatskim odnosima.

Po povratku u zavičaj, tako kanadski Hrvati, pogotovo, stručnjaci za postavljanje građevinskih izolacija i danas zovu Hrvatsku, Mate bi se odmah nacrtao u Centralnom Dnevniku i svojim mrtvačkim pogledom i usporenim govorom dočarao atmosferu iz dalekog svijeta. Ne zaboravljaju se Matini opisi ljubavi američkog naroda prema Hrvatima.

Toliko su ga vodali po talijanskim restoranima, da su mu kockasti talijanski stolnjaci postali simbolom te velike američke privrženosti Hrvatima i Hrvatskoj.

Čovjeku se svašta priviđa u teškim vremenima. Fatamorgana je česta u Sahari. Mate je tada pričao o hrvatskim grbovima na svakoj ‘ćoši. Vidio ih je na svakom stolu. Samo su mu kvadratići bili malo manji od onih koje smo viđali na zastavi, ali zato vrjedniji.

Na jednom stolnjaku se moglo izbrojati i preko pedeset grbova.Pa gdje ćeš veće ljubavi nego da simbole svoje države primjećuješ na svakom koraku u tuđem svijetu.

Matinoj sreći nije bilo kraja, šahovnice svugdje, pa čak i na stolnjacima, oduševljeno je pripovijedao smušeni diplomata Mate Granić.

Niko nas Hrvate nije tako volio, barem po Matinoj priči, kao Nijemci i Amerikanci.

Rat se rasplamsavao. Taman što je izgorjelo u Sloveniji, prešlo se brzo na paljenja i ubijanja u Hrvatsku i BiH. Ne zadugo i na Kosovo.

Nije to bio ni Domovinski rat, niti Otadžbinski, a ni Patriotski.

Nažalost svih nas, bila je to samo američka pokazna vježba, da bi se američki predsjednik i senatori uvjerili u spremnost jugoslavenskih naroda za NATO.

I kad su vidjeli što smo sve spremni uraditi jedni drugima, odmah su shvatili da je to idealan materijal za NATO. Bil Klinton je danima ponavljao svojoj dragoj Hilari koliko je sretan zbog Jugoslavena.

„Pa vidiš ti Hilari šta uradiše jedni drugima. Zamisli što će tek uraditi onima koje ne poznaju. Recimo, kad jednog dana budemo uvodili demokraciju u arapskim državama“.

„Pa njih će satrti ko mačke“, ushićeno bi odgovorila Hilari.

„Bile, a tada ću ja biti predsjednica“, rekla je Hilari.

„Naravno dušo, a ti već pričaš o 2016. godini“.

I taj bračni par nije žurio.

Ako zanemarimo Sloveniju, koja je samo na papiru članica NATO-a, prvi cilj je bila Hrvatska.

Slovenija je neozbiljna članica samo iz jednog razloga. Svaki američki avion koji bi poletio iz Mađarske, a imao želju da sleti u Sloveniju, takvo što nije mogao izvesti. Uglavnom bi preletjeli Sloveniju i sletio bi oko Milana u Italiji. Tako da je Slovenija ostala samo članica na papiru.

„Onu strategiju koju smislimo za Hrvatsku, važit će za sve druge države na Balkanu“, odjekivalo je od zidina Bijele kuće.

Brački kamen pa se čuje.

I tako je priča krenula. Stolnjaci su samo bili uvertira. Sljedeće, što su Ameri shvatili, je da se balkanski narodi lože na podignute ruke i ispružene prste.

Hrvatima su odmah gurnuli dva prsta. I uvjerili ih da su bolji ratnici od Srba.

Bolju pohvalu nisu mogli smisliti.

Hrvatska je postala članica NATO-a. Naravno, ne budimo naivni da povjerujemo kako su im gurnuli samo dva prsta. Bilo je tu guranja i druge vrste.

Naprosto je brzo proletjelo vrijeme. Trump je postao novi predsjednik SAD.

U Srbiji, uz gusle o novoj pobjedi pjeva čak i zakleti američki neprijatelj, četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Slušajući ga, pomislio bih da je Srbija koncem milenija ratovala sa Rusijom, a ne sa SAD.

Ko ono reče, Šešelj je američki čovjek? Može biti svačiji, samo svoj nije.

I tako se prisjetih, da glavni cilj poslije Hrvatske nije bila Crna Gora, nego Srbija.

Ameri će, vjerovali ili ne, a mediji u Srbiji to potvrđuju, Srbiju osvojiti upravo guslarskim pjesmama i loše napravljenim šajkačama, izrađenim kod Đoke u Kaliforniji od loše hrvatske čohe.

To što su Amerikanci poubijali za vrijeme bombardiranja Srbije, neće spominjati čak ni Šešelj. Naprosto će biti prezauzet novom ulogom vojvode, zaduženog za bratske odnose sa Amerikom.

Srbijanski političari u delirijumu, opčinjeni Trumpom, i ne sjećajući se, priznati će Kosovo.

Poslije će Vučić ili neki drugi Vučić, uvjeravati mase, hvaliti se, kako su ratom dobili četiri države. Srbiju kao stožinu, Crnu Goru, Republiku Srpsku i Kosovo.

Kako ne povjerovati.

Pomalo, ali manjim intenzitetom, će se pričati o ljubavi Srbije i Rusije. Jednog dana će neki novi Vučić samo reći – znate, nije zgodno na privremeni rad ići u Rusiju, mi Srbi i nemamo baš takve navike.

A to što su nas malo pobili, to se može ispraviti, graktat će pomahnitali srbijanski premijer, tek prispio u NATO.

“Srbi su u masi ko barski somići, samo im pokažeš tri prsta i eto ih. Hrvatima pokažeš dva prsta i talijanske stolnjake”. Iz daljine se čuje američki glas.

Čudni su ovi balkanski narodi, svi se lože na podignite ruke i ispružene prste.

Za razliku od Hrvata i Srba, kojima pokažeš dva ili tri prsta, Albaniji, Crnoj Gori, Kosovu , Makedoniji i BiH, Ameri će pokazat jedan i to onaj srednji i bit će presretni kad se nabiju u NATO.

Definitivno, Jugoslavija nikad življa neće biti.

Gdje smo bili?

U ratu.

Šta smo radili?

Ratovali i ubijali se.

Za koga?

Za NATO.

Zašto?

Da ih uvjerimo da smo gori od njih.

Jesmo li ih uvjerili?

Jesmo.

Jesmo li spremni ?

Jesmo.

Protiv koga?

Protiv svakoga, samo da nije naš.

Srbin?

Ma ne, Jugoslaven.

Insert iz filma “Ničiji sin” Arsena Ostijića i Mate Matišića. Zahvaljujemo se na ustupljenom djelu filma

Podijeli

Jedan komentar

  1. Shirl
    Shirl 14 Decembra, 21:45

    Inaifmrtoon is power and now I'm a !@#$ing dictator.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku