Kliker.info

Vi, cijenjena publiko, pojma nemate koliko vam je dobro. Vjerujete, šta da se radi, takvi ste, naopaki, svojim očima, sjećanju i novčaniku. Pogled vam muti sibirski pejzaž u frižideru, sliku stvarnosti iskrivljuje arktički minus na tekućem i ne možete, nekako ne ide, razvući prosječnu platu od osamsto i nešto maraka na duplo veće troškove.

Piše : Emir Imamović-Pirke  (N1)

Oni, ti troškovi, mamu im neprijateljsku, ne padaju, a vi nema čega se niste odrekli. Da parafraziramo jednog od giganata sarajevskog novinarastva: od usta odvajate da bi živjeli iole pristojno, a opet ne uspijevate. Sreća, tu je član državnog Predsjedništva, Bakir Izetbegović, da sve objasni.

Ukoliko bošnjački član kolektivnog šefa države nije imao trenutno pomračenje uma, onda bi na hitno i duže psihijatrijsko liječenje trebalo poslati sve koji se sjećaju Vučka, makar k'o kroz maglu. O starijima da ne govorimo: oni su za bolnice doživotno.

Svako poređenje ove sadašnje, raskovane, nefunkcionalne, puste Bosne i Hercegovine i one nekadašnje, socijalističke, sa svim manama koje je imala – a bilo ih je, da se ne lažemo u zanosu nostalgije, puno, jako puno – ide na štetu države kojoj je u Predsjedništvu Izetbegović junior.

Nema nikakve sumnje da je prije nekoliko decenija, evo recimo četiri, u BiH bilo mjesta bez puteva, vode i struje, više sela bez škola i učitelja. Danas, međutim, u BiH ima sela bez djece, ali sa miniranim oranicama, mjesta u kojima, eto, ima struje i vode, samo što nema ništa drugo. Računajući i pare da se računi za istu tu struju i vodu plate.

Također, tačno je, djelimično, da je „raspadu državne zajednice kojoj je bh. pripadala prethodio raspad privrede obilježen trocifrenom inflacijom“. Nama se, što uopće nije utješno, raspad privrede ne može dogoditi, jer se nema šta više raspasti. Nema ni Energoinvesta, ni UPI-ja, ni Zraka, ni TAS-a, ni tuzlanskog HAK-a, ni mostarskog Sokola, ni Bratstva, ni Alhosa, ni… Ono što je ostalo od zeničke Željezare, Dite, TTU-a, HEPOK-a, Aluminija Mostar…pomrtni su ostaci visokoindustrijalizirane zajednice u kojoj je sa kraja na kraj nekog većeg grada, u industrijsku zonu, svakog, ali svakog radnog dana, na posao išlo desetak hiljada ljudi.

U prvu smjenu, da ne bude zabune. „Do prvog novembra imamo preko deset hiljada novozaposlenih ljudi“, pohvalio se Izetbegović na pomenutoj svečanosti, održanoj malo nakon što je objavljeno kako je „prosječna mjesečna isplaćena neto plata u BiH u septembru iznosila je 828“ i da je „niža za 1,8 posto u odnosu na decembar 2014“, te da je „najniža prosječna neto plata od 520 KM bila u hotelijerstvu i ugostiteljstvu“, iako je, kako je rekao bošnjački član Predsjedništva „turizam ove godine zabilježio porast od 28 posto“.

Treba, ne košta, priznati kako bi privreda one stare, upokojene Bosne i Hercegovine, teško, ako ikako, preživjela neoliberalni cunami koji je pomeo i veće i moćnije i industrijski naprednije zemlje. U Njemačkoj, onoj Njemačkoj u koju se nekada išlo iz po kazni nerazvijenih krajeva – i opet se, uz sve, ide – nikada prosječan radnik sa prosječnim primanjima nije imao slabiji standard. Švedska, država što u našim pričama i shvatanjima izgleda kao Arkadija, službeno proglašava smrt socijalne države. Finska je nakon rahmetli Nokie pred kolapsom. Italija, Španija, Grčka, Hrvatska…sve to živi na dug. Životari zapravo. Mi fakat nikada nećemo dostići ono što smo bili, reprizirati svoj stari, prekinuti, nestali život, no neće ni drugi, mnogi drugi.

U njemu, tom našem nekadašnjem životu i uoči smrti Jugoslavije, plate od hiljadu maraka, samo hiljadu maraka, postale su stvarnost. Eh, tada je milja vrijedila koliko i sadašnjih, barem, toliko eura, ako ne i više. Nije, međutim, to ono što čini bolju prošlost, već izgubljeni osjećaj egzistencijalne sigurnosti, ubijeđenosti, temeljenoj na decenijama razvoja, industrijalizacije i emancipacije, da je život jednostavan koliko i siguran: rođenje, osnovna škola, fakultet, zaposlenje – ne odmah, to nikada nije bilo – plata dostatna za dostojanstven život, u neka doba društveni stan i… I tako do penzije koja nije predstavljala uvredu dostojanstvu izraženu u domaćoj valuti.

U društvenoj klimi koja je decenijama iza nas, žitelji sela bez škola i mjesta bez puteva mogli su, jednostavno, vjerovati, biti sigurno da će makadam prekriti asfalt, doći struja, da će škola biti sazidana, a učitelj doveden. Građani ove Bosne i Hercegovine su u stadiju očaja u kojem i najmanji gubitak, onaj od 1,8 posto plate, doživljavaju kao kraj svijeta, a u svaki, ionako mali, rijetki napredak sumnjaju, uplašeni da iza njega slijedi još veće strovaljivanje.

Ovdje, sada, u BiH, u kojoj se, kako reče Izetbegović, živi bolje nego prije nekoliko decenija, stanove ne dobija niko, dok se preživjeli pripadnici srednje klase dobrovoljno javljaju u doživotno dužničko ropstvo; diplomirani profesori komparativne književnosti ili ne rade nikako, sa tendencijom da tako ostane ili primaju nešto maraka kao uposlenici kladionica kojih, uzgred, imamo najviše u Evropi. Danas, ove sekunde, prosječna plata od 828 maraka, pa puta dva, četvoročlanoj porodici sa dvoje zaposlenih, punoljetnih, ne omogućava dnevnu potrošnju veću od četrnaest maraka po članu, a i to pod uslovom da nemaju struju, vodu, da nisu zimogrizni, ne drže do odjeće, ne čitaju, ne puše, kino ne vole, pozorište preziru i ne znaju plivati, pa koji će ud na moru.

Izjava bošnjačkog člana Predsjedništva razumljiva je jedino ako se stvarnost i prošlost mjere iz njegove pozicije. Prije tih famoznih nekoliko decenija, Bakir Izetbegović je bio građanin skoro obični, uposlenik nekog zavoda, primao platu, stanu se kao sin političkog osuđenika mogao nadati tek kada se podobniji izredaju i ako bi ga dobio mogao je, možda, početi sanjariti o kakvoj vikendici, negdje gdje je zemljište jeftino, a nije ni daleko. Bakir Izetbegović nikada nije imao više nego sada, on je, da skratimo i privedemo kraju, jedan od dva direktora najbrojnijeg naroda i na četvrtini Bosne i Hercegovine. Drugi je, naravno, Fahrudin Radončić, još jedno čedo Alijino i Stranke demokratske akcije – koja je stvorila novu elitu preko grbače onih što nemaju pojma koliko im je dobro jer im pogled muti sibirski pejzaž u frižideru, sliku stvarnosti iskrivljuje arktički minus na tekućem i ne mogu, nekako ne ide, razvući prosječnu platu od osamsto i nešto maraka na duplo veće troškove.

Ako je, dakle, kao što reče Izetbegović, ovo u čemu se patimo zapravo dobro – kako li je, majko draga, kada je loše?