Kliker.info

Zdravko Čolić 16. oktobra  dolazi u Split. “Vatra i barut” naziv je aktualnog koncertnog spektakla s kojim je nastupio u Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, Osijeku, Skoplju…

U Split dolazite nakon pet godina?

Od samih početaka 70-ih godina do današnjih dana druženje sa splitskom publikom uvijek je nezaboravno. Koliko je točno koncerata do sada u Splitu bilo, ne znam. Bilo ih je stvarno puno, ljetne svirke na terasama, u dvorani na Gripama, na starom Hajdukovu stadionu i onda prije pet godina u Spaladiumu. Split je grad koji mi je u srcu, ljeta sam često tu provodio. Bio sam 1972. i na Splitskom festivalu. Pjevao sam “Pod lumbrelom”. Simpatična, vesela pjesmica, ali nisam ušao u finale.

Te godine je i započela vaša solo karijera?

Da, prije Splita bio sam samo na Vašem šlageru sezone, pjevao sam Keminu pjesmu “Sinoć nisi bila tu” i to je bio neki moj pravi početak. Ovo je bila prolazna stanica bez ulaska u finale, a onda je došla “Gori vatra” u Opatiji, koja je bila zapažena i koja me odvela na Euroviziju. Istina, plasman je bio loš, to nije bila pjesma za Europu, ali zahvaljujući njoj dobio sam ugovor i odlazio u Njemačku, snimao. Imao sam ponudu da ostanem u Njemačkoj i radim, ali još nisam bio završio fakultet…

Žalite li za propuštenom prilikom?

Nije mi krivo. Završio sam fakultet, na radost mojih roditelja i mene samog, i ovdje sam napravio dobru karijeru. Sjećam se, kada sam obranio diplomski, okupilo se društvo, čestitari s poklonima u rukama. Netko je donio cvijeće, netko viski, netko bombonijeru, a pokojni Davorin Popović iz Indexa donio mi je štrucu kruha, zamotanu u celofan, s ružom i rekao mi: “Evo, svoj si čovjek, imaš kruh u rukama”. Jer glas te može izdati, ali diploma je ipak neka sigurnost u životu.

Ali glas vas nije izdao, bili ste jedna od najvećih zvijezda bivše Jugoslavije i miljenik publike, osobito ženske. Kako je bilo živjeti pod opsadom obožavateljica?

Istina je. Živio sam na Grbavici, u Zagrebačkoj ulici broj 31, s roditeljima i bratom u dvoipolsobnom stanu. Tad nije bilo nikakvih skrivanja. Bilo je vrlo prometno. Kad su dolazile ekskurzije u Sarajevo, išli su vidjeti gdje Čola stanuje. Morali smo bojiti zidove jer su mi ostavljale poruke… Bilo je svakakvih slučajeva. Jednom, netko zvoni na vrata, mama je otvorila.

Došla jedna Makedonka, korpulentna, u bijeloj vjenčanici, a s njom kum u odijelu. “Nije on još za ženidbu”, zaprepastila se majka (smijeh!). Ma svakakvih je gluposti bilo.Jednom, netko zvoni na vrata, mama je otvorila. Došla jedna Makedonka, korpulentna, u bijeloj vjenčanici, a s njom kum u odijelu. “Nije on još za ženidbu”, zaprepastila se majka (smijeh!)

Jeste mogli normalno izaći na kavu, naći se s društvom na Baščaršiji?

Ma naravno da jesam. U Sarajevu je bilo više-manje normalno, ali na turnejama i na koncertima nisi mogao poslije svirke slobodno u grad. Koncerti su bili u malim mjestima, u domovima kulture, kinima. Tek krajem 70-ih krenuo sam u “Putujući zemljotres” s Lokicama. Ali u tim malim mjestima trebalo se tajnim ulazima probijati do hotelske sobe. Jednom u Bitoli, jedna se cura maskirala u sobaricu, upala mi u sobu i onda pala u nesvijest na mene. U Vodicama sam spavao kada mi je odjednom gola žena ušla u sobu. Da se prestraviš…

 Kakav vam je bio ljubavni život u to vrijeme? Nije se znalo za vaše djevojke. Jeste li se zaljubljivali?

Imao sam ja tri velike ljubavi i veze u životu. Jedna je trajala četiri, druga sedam godina, a sa Sandrom sam prije braka isto dugo hodao. Nisam tip koji privatnost voli iznositi van. Privatno je privatno. Nastojim to sačuvati iako se bavim javnim poslom. Nemam ništa protiv ako nas netko “uhvati” i slika negdje na putu ili kako pijemo kavu. Neću se naljutiti ni razbiti fotoaparat, pogotovo zato što cijenim novinare. Ali, da se sad dogovaram: bit ću tu pa ti me kao uhvati i slikaj za naslovnicu?! Možda to nekad i treba, ali još ne! Treba čuvati privatnost, osobito zbog djece, kćeri odrastaju, ne bi valjalo da dobiju neke komplekse.

Oženili ste se u 50. godini. Što vas je privuklo na suprugi? Je li i ona bila vaša obožavateljica?

Nije. Mislim, znala je tko sam, ali mi smo se slučajno upoznali u Brelima. Ja sam se od 1985. do 1990. bavio malim gospodarstvom, tad nisam pjevao i pola godine bio sam u Splitu. Jednu večer izašao sam van, bio sam u Brelima, u hotelu Berulia. I tu je došla ona sa svojom rodicom iz Zagreba. Sandra je iz Osijeka. Mi smo se nastavili viđati i ta veza je trajala. Jesam se malo kasnije oženio, bilo je i prije zaljubljivanja, ali prije nisam bio za brak. Muškarcu treba malo vremena da se stabilizira. To kad dođe – dođe. Sudbinski. U ženi prepoznaš nešto u što se zaljubiš. Privrženost, nepokolebljivost, ne znam što bi to sve bilo, ali čovjek u toj osobi mora prepoznati prijatelja, nekog tko te može pratiti. To je nekako bilo presudno.

Kako su vašu ženidbu primile vaše obožavateljice?

Sandra je imala jednu neugodnost. U Beogradu, na Banovu brdu, jedna obožavateljica napala ju je nožem. Sandra se izmakla, ali čak ju je malo zakačila po licu. Srećom, nije bilo posljedica. Ništa drugo neugodno nije se dogodilo.

Imate 64 godine, a žene vam još bacaju grudnjake na pozornicu. Što radite s njima?

Ništa! Nekoliko sam puta uzeo neki crveni kao suvenir. Gdje završe drugi, ne znam. To su grudnjaci za jednokratnu upotrebu, za koncert.

Smeta li vašoj supruzi ženska pažnja kojom ste obasuti?

Ona to prihvaća normalno s obzirom na to da je to dio mog posla. Mi smo navikli na te stvari. Ona kao supruga i majka zna što može očekivati. Ima tu provokacija, ali mi smo stvorili fenomenalan odnos da se otprilike zna što je istina, a što ne.

A kako djecu štitite od javnosti?

Sad je starija počela izlaziti, sad je tu pubertet i tata je u službi. Vozi i razvozi. Nekad ja, nekad očevi njenih prijateljica, rade se kombinacije. Što se tiče odnosa s djecom, trebao bih malo više podržati ženu. Ovako se zna da je tata popustljiv, a djeca to uvijek koriste.

Znači, trebali biste više slušati suprugu?

Da. Žena treba biti gazda u kući. Kod nas je bila majka, ona je bila domaćica, a otac je glava, zarađuje, od jedne plaćice se živjelo, ali u kući je glavna mati. Moja je supruga završila filološki fakultet, ali ne radi, cijeli dan ima obveza s djecom. To je veliki posao.

 Provodite li s obitelji dovoljno vremena?

Ima perioda kada ne radim puno, eto u zadnje smo dvije godine dosta zajedno. Putujemo zajedno, volio bih je dovesti u Split, da ostanemo 4-5 dana i da ih provedem malo.

Kako se osjećate u Splitu?

Odlično, često dođem: Zadar, Dubrovnik, Makarska… Kroz Split se stalno prolazi.

Družite li se sa splitskim glazbenicima?

U životu manje prijatelja imam među poznatima nego “običnim” ljudima, s kojima provodim vrijeme opušteno, uz neobavezne teme… Ali među muzičarima dragi su mi prijatelji Doris Dragović, Grašo, Oliver, Gibonni, Huljić, Neno iz Delfina, to je moja raja.

Karijera vam traje više od 40 godina, ali izgleda da vam popularnost ne jenjava. U Skoplju ste okupili 130.000 ljudi. Kako vam to uspijeva?

U Makedoniji su inače posjećeni koncerti te vrste glazbe, posebno ljeti. Jako vole Olivera, Grašo i Danijela su isto popularni… Na moje koncerte, što me jako raduje, dolazi najviše mlada raja. Sve stare hitove znaju. Bez mladih ljudi nema velikog koncerta. A omjer muškaraca i žena sad je pola-pola.

Prati li popularnost i adekvatan financijski učinak?

To pitate ekonomista koji nikad nije bio dobar ekonomist za sebe. Nisam štedio, nisam ni kockao, što se pitala moja majka jer nije mogla vjerovati kako u ladici može biti 5000 maraka, a sutra ih nema. Trošilo se, znaš ono: “Posudi mi 2000 do sutra”, a netko vrati, netko ne vrati. Ali popravio sam se otkako sam dobio djecu. Prije toga, sve što sam zaradio potrošio sam na život, putovanja. Priznajem, bio je tu i jedan latentni minus, što jednom ekonomistu nije na čast.

Kad je bilo, bilo je, kad nema, nema. Meni puno ne treba, mogu ja sjediti sa sendvičem na plaži i isto mi je super. Međutim, kada dobije djecu, čovjek se uozbilji.Sve što sam zaradio potrošio sam na život, putovanja. Priznajem, bio je tu i jedan latentni minus, što jednom ekonomistu nije na čast

Još skačete i plešete na koncertima. Kako održavate kondiciju?

Pa moram skakati. Treniram samo u kafani. Šalim se. Šetam se. Punim baterije u prirodi. Imam svoje faze, malo lijenosti, malo rekreacije. Imam tu latentnu kondiciju, a adrenalin je taj koji me povuče.

Nakon Lokice, imate li koreografa koji s vama radi plesne korake?

Ne. I to je s Lokicom bilo naporno. Ja plešem instinktivno. Lijepo je kada se uče pokreti, ali onda mozak ode na tu stranu, razmišljaš koji ćeš korak napraviti. Više volim da mi kretanje dođe spontano. Bio sam atletičar u mladosti, rekreativac. Darko Glavan jednom je rekao: “Čolini nastupi su nešto između atletske ekshibicije i plesa”. Znači, utrka na kratke staze, skok u dalj, razgibavanje i pokušaj da se nešto otpleše.

Imate li stilista?

Nemam. Sam ja to odradim. Biram sebi odjeću i frizuru.

Osim što bojite kosu, jeste li se podvrgnuli nekom zahvatu za pomlađivanje?

Samo dobrom vinu. Što bih ja mogao na sebi raditi?! Ja sam Bosanac! Još da netko nešto pomisli?! Šalim se. Životna energija je najbitnija. Čovjek, dok je zdrav, može sve. Pozitivna energija ono je što te nosi i to nema veze s godinama. Imam 64 i nosi me taj adrenalin i bosanski inat.

Koliko ste često u Bosni?

Često odem u Sarajevo. Imam tamo puno prijatelja, no puno nas ima koji smo raseljeni po svijetu.

Zamjeraju li vam što ste se odselili u Beograd i niste u Sarajevu bili za vrijeme rata?

Otišao sam 1984., prenio sam mjesto boravka u Domžale i osnovao diskografsku kuću Kamarad s Bregovićem. Izdali smo tamo dva albuma, među njima i “Ti su mi u krvi”. Onda sam izašao iz posla i bavio se malom privredom. Bio sam u Zagrebu pa u Splitu.

Što ste radili?

Bili smo u domeni PTT programa. Radili smo za pošte u Zagrebu, Velikoj Gorici… Za Slovence smo isto radili. To su bile neke kutije, neki pribor i tako.

 Zašto ste napustili glazbu?

Dođe do zasićenja, čovjek se poželi malo odmoriti od posla kojim se bavi. To mi se dogodilo poslije američke turneje s albumom “Ti si mi u krvi”. Preko zadruge Dalma ušli smo u neke poslovne aranžmane. Napravili smo pogone u Brštanovu i Dugobabama, u selu Ive Sanadera. Ali iz Sarajeva sam izašao prije nego što je taj nesretni rat počeo, a mjesto boravka bilo mi je u Hrvatskoj do kraja 90-ih. Bio sam prijavljen u Jastrebarskom, Kolodvorska 3. Ja sam pravi regionalni aktivist.

 Gdje se osjećate kao doma?

Ja se kao domaći izvođač, a ne strani, tako osjećam na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije i šire. Tu ubrajam i Albaniju, Bugarsku, ljudi znaju sve moje pjesme. Svuda se osjećam kao kod kuće.

Kada vas pitaju odakle ste, što kažete?

Sarajlija! To je moj grad, to se ne može promijeniti.

Jeste li jugonostalgičar?

Ne u političkom smislu, neka svi imaju svoje države, ali lijepo bi bilo da imamo bliže veze u trgovini, ekonomiji, sportu… Volio bih da postoji nogometna regionalna liga. U početku bi tu bilo i ludila, ali ljudi bi se navikli i s boljim osiguranjem i policijom na koncu bismo gledali odlične utakmice između velikih klubova.Lijepo bi bilo da imamo bliže veze u trgovini, ekonomiji, sportu… Volio bih da postoji nogometna regionalna liga.

Za koga navijate?

Željo, to se zna. Ali volim Hajduk i Crvenu zvezdu premda sam kao dečkić morao navijati za Partizan jer mi je otac bio policajac..

 Idete li još na utakmice?

Nekad sam išao s Davorinom Popovićem, Bregom.. Sad odem kada je neka važnija utakmica.

A na koncerte?

Idem na velike spektakle. AC/DC, Rolling Stones, ali i na klasiku, Vlatka Stefanovskog…

 Što obećavate publici u Splitu?

Više od tri sata izgaranja na pozornici! Vatra i barut je zadnji album, ali možda izvedem četiri pjesme s tog albuma, ostalo je presjek karijere. To je nekih 45 pjesama, pripremit ćemo dobar program. O bisu će odlučiti publika, zbog nje sam tu i ona me sve ove godine drži.

Arsenu sam u Šibenik i djevojku vodio