Kliker.info

Stalni gosti i dobri prijatelji Rasima Hajrulahovića,  vlasnika bosanske aščinice  “Corner Deli” u američkom gradu Louisville u državi Kentucky , pola u šali a pola u zbilji vole kazati da će ovaj prijeratni bankarski službenik iz Doboja, a danas američki penzioner i ugostitelj, o jadu zabaviti stratege i planere američkog liberalnog kapitalizma, pod uslovom da   njegovo  specifično poslovanje pusti korjenje u pomenutom dijelu Amerike.

U prilog pomenutoj tezi navode činjenicu,  da  malena radnja u srcu bosanske komune, u najvećem gradu  na obalama džinovske rijeke Ohio, od svog  utemeljenja 2004. godine,  pa do danas, nikada nije imala strogo utvrđeno radno vrijeme , gazdi je profit bio u drugom planu, ali je i pored toga preživjela i sada predstavlja radnju  u koju  se ide muhajem.

Ćevapi i pite su naravno u prvom planu, ali se na jelovniku  često zna naći i sočna torta, dok  se  stara, skoro zaboravljena  variva  iznenade  pojave tek onda kada je gazda  u dobrom raspoloženju i u slučaju kada želi nekoj  dragoj  mušteriji  da ugodi. Na pomenute prozivke   gazda  Rasim odgovara obično samo osmijehom ili ciničnom primjedbom,  da zna “odakle vjetrovi pušu i da takvima ni lokum nije rahat”.

Pritisnut dokazima,  za divno čudo priznaje,  da ponekad otvori tek onda kad s dobro naspava, a zatvori kada se umori ili mu gosti dosade. Istrajava međutim da  svi na kraju budu usluženi, uz malu digresiju da samo ponekad mušteriji kaže da navrati kasnije  jer ima zanimljiv razgovor   koji se ne može prekidati.

Žestoko brani i svoje uvjerenje da prva mušterija presudno utiče  na zarađenu nafaku tokom cijelog dana i zbog toga opravdava svoje nastojanje da mu seftu otvori neko sa berićetnim, sretnim i dobrim  licem.

” Garant ne vjeruješ ali ja te uvjeravam da ima ljudi sa urokljivim očima koji  donose nesreću i sebi i svima  oko sebe. U to sam se sijaset puta uvjerio i zato volim da mi neko drugi bude seftedžija. Generalno ima  ljudi koji nekako lako , bez opterećenja, srkleta i hilne, dolaze  do nafake i ja takve  više  volim nego  one  sa pomenutim očima i srpastim rukama.

Nemoj me pogrešno svatiti, apsolutno ništa nemam protiv srpa i čekiće, odnosno protiv proletera,  već  su u pitanju ljudi koji zbog svojih karakternih osobina i  usuda ne  mogu ni dohvatiti niti podjeliti bilo kakvu nafaku “, filozofski objašnjava Stari ili Deda, kako mu tepaju zadovoljne mušterije. One manje zadovoljne, ponekad mu u šali dobace da je Mrgud, Mujo trovač  i tome slično,ali i jedni i drugi kategorički tvrde da Rasim nikada ne tretira goste po imenu, prezimenu, nacionalnosti i boji kože.

Priznaje međutim da mu se malo lice  naoblači kada mu Amerikanac uđe u radnju,pošto  su, kako kaže previše ljubopitljivi, a on sa engleskim jezikom još nije u ljubavi, tako da konverzaciju pokušava da ograniči isključivo na jelovnik. Takvo ponašanje u principu uglavnom  prolazi, ali se , kaže, ne može uvjek  sve predvidjeti. Nedavno mu je  jedna mušterija na jelovniku pronašla Havana tortu i on je po svom običaju servirao jednu jedinu koju je imao  na raspolaganju. Uslijedila je primjedba da je torta dobra, ali nije Havana, na šta je gazda uzvratio ljutitom primjedbom da ni on nije Kubanac, što je na kraju  morao da prihvati i sami gost.

Slične zgode i nezgode  u “Corner Deliju” su nekako normalna domaća radinost,  koju determinira Rasimov  osebujni tabijat,   čiji se obrisi naziru i u narednoj istinitoj priči. Kada je naime zadovoljni gost nakon obilne večere zatražio račun,  dobio je odgovor da kuća, odnosno gazda časti. Začuđen  odgovorom,  iznenađeni gost je insistirao na dodatnim informacijama,  koje su ga na kraju ,  istovremeno i šokirale i oduševile. U najkraćem, toga dana Corner Deli  skoro da nije  ni radio , nije ništa ni pazario,  pa je na kraju gazda zaključio  da  nije u redu da jedna mušterija plati cijeli  ceh neuspjelog dana.

Pritisnut dokazima  priznaje međutim  da do sličnih opuštanja ipak dolazi u vrijeme pred sami kraj mjesaca kada su obezbjeđena sredstva za kirije, osiguranja, nabavke i ostale dosadne stavke u budžetu svake firme i familije.

” Pa dobro, red je da i ja malo odahnem  kada vidim da sam podmirio sve što je potrebno za taj mjesec. Nikad nikome nisam ostao dužan.Ni državi ni narodu i  zašto na kraju,   ne bi  malo pružio zadovoljstva i oduška i   sebi”, gorljivo brani svoju poslovnu i  životnu filozofiju Rasim Hajrulahović iz  Doboja  i  otkriva nam da je svoje aščijske vještine nekada davno memorisao u porodičnom abijentu u zavičaju.

Otac muje kaže, bio  znameniti dobojski mesar ,amidža pekar, što je na kraju izgleda i   prevagnulo da se  u bijelom svijetu i on okrene  poslu kojim se ni u snu nije namjeravao baviti dok je bilo mira.

” Kući sam  do rata radio u banci, uglavnom na kreditima. Ovdje u  Louisville sam došao 1998 godine i prvih godina sam radio sve i svašta. Od rada u fabrici  filtera do angažmana u Ministarstvu za izbjeglice za koje sam opremao apartmane za izbjegla i raseljena lica iz bijelog svijeta  nakon dolaska u obećanu zemlju. Kada mi je nakon par godina dotužilo nosanje namještaja,  odlučio sam naprečac,  da sa dvojicom prijatelja otvorim ovu malu aščinicu.  Oni su  odustali prije otvaranja ,a  ja  evo već skoro 11 godina  nekako opstajem i ne žalim se “, nastavlja svoju američku priču Rasim Hajrulahović.

Ćudljivog  ugostitelja upitasmo potom i o započetom projektu kojeg još uvjek nije uspio privesti kraju, a on odgovara da  je priručnu biblioteku u okviru svoje aščinice pokrenuo na inicijativu inžinjera Muhameda zvanog Mere   iz Sarajeva,  čija je vizija bila da do sada broji  bar nekoliko stotina  knjiga. Nije se kaže , po broju  puno odmaklo od  početne inicijative, ali  se  ipak,  u jednom ispražnjenom rafu, umjesto somuna, uvjek može naći par knjiga,  koje su donacija gostiju restorama.

Osnovna zamisao je da prijatelji i poznanici , kada  dođu do bilo koje knjige, na našim jezicima, donesu naslov u policu,a  Rasim  ga potom stavlja u opticaj, odnosno na čitanje, koje se mora završiti  tokom  jedne sedmice. Rezignirano dodaje da  će se ovim problemom morati ozbiljnije pozabaviti u narednom periodu. Bosancima i Hercegovcima u Kentuckyju koji ne znaju za ovu akciju poručuje da  učestvuju i pomognu njemu i Muhamedu u ostvarenju sna da u Louisvilleu uskoro bude formirana prava pravcata bosanska biblioteka.

Na naše pitanje znači li to da od uživanja penzije u Doboju definitivno nema ništa, pomalo rezignirano odgovara da je u velikoj dilemi i da ništa trenutno ne može sa sigurnošću tvrditi.

” Vuče me rodna gruda i domovina ali mi ovdje ostaju unuci Džan i Jasmina od kojih se jednostavno ne mogu rastati “,  raznježeno govori i  nespretno , kao da se stidi slabosti, brzo dodaje da je ostalo sve “u dure”,  tako da  je to pitanje ipak još otvoreno.

Vizionarski na kraju zaključuje da će njegov Doboj u bliskoj budućnosti  ponovo postati grad Dobojlija i  pravi Hong Kong na Balkanu , pošto se kaže,grad nalazi na  raskrsnici puteva a naseljen  je uglavnom promućurnim ljudima.  A Bosne u cjelini, uvjeren je, biće više,  nego što mnogi misle.Proći će,  kaže, i ovaj zulum, jer istorija je zabilježila da je i prije ovog nesretng vakta bilo loših i poganih vladara, unutrašnjih i vanjslih neprijaelja, a Bosna se uvjek, nekako čupala  iz nevolje i postajala ljepša nego što je bila. Tako će biti i sada, uvjeren je Rasim Hajrulahović iz Doboja, u čiju radnju, “Corner Deli” u  Louisvilleu, Bosanci i Hercegovci iz ovog dijela Amerike dolaze muhajem.

Halil Šetka (Kliker.info)