Džemila Marić : U Detroitu su Bosanci i Hercegovci odavno prepoznati kao vrijedni, pošteni i pametni ljudi !
Svojim dolaskom u Detrot, sa mužem Alijom i dvojicom sinova, Hercegovka Džemila Tabaković- Marić je prije četrnaest petnaest godina svoju sudbinu neraskidivo povezala sa američkom autoindustrijom što je uostalom slučaj i sa ogromnom većinom Bosanaca i Hercegovaca, kojih je , u nekad čuvenom Motor Cityju, blizu 14 ooo.
Od tada pa do danas, ova profesionalna novinarka i prijeratna dopisnica tada jedinih dnevnih listova u BiH, Oslobođenja i Večernjih novina, te Radio Sarajeva, iz Stoca , dijelila je sudbinu sa industrijom koja je dugo godina bila pokretač ukupnom američkog razvoja,da bi 2008. godine doživjela poznati kolaps, koji je na kraju doveo i do čuvenog bankrota Detroita. Finansijski krah Detroita iz jula 2013. bio je da podsjetimo najveći gradski bankrot u istoriji SAD.
U tom turbulentnom vremenu, imali su Marići , kaže Džemila na početku razgovora za Kliker.info i poprilično sreće, pošto su samo jedno kraće vrijeme bili bez posla. Detroit danas, zahvaljujući prije svega aktivnoj pomoći federalne administracije, uspješno vida rane dobijene tokom krize i bankrota i polako ali sigurno vraća svojim građanima nadu da će povratiti nekadašnju poziciju industrijskog središta. U tom procesu aktivno učestvuje i francuska kompanija Faurecia, u čijim proizvodnim pogonima , posljednih osam godina radi i naša kolegica Džemilam, koja je poslovodstvu svoje fabrike nedavno ponudila i znanje bivše frofesionalne novinarke.
Ponuda je naravno prihvaćena, tako da Džemila pored svojih starih obaveza redovno objavljuje i svoje priče u fabričkim novinama.
” U potrazi za nekim lakšim poslom sam 2007 upisala i dobila diplomu farmaceutskog tehničara ali nikada nisam počela da radim taj posao mošda i zbog toga što sam još i tada potajno priželjkivala takav angažman. Jednostavno rečeno novinarstvo je nešto što teče mojim venama. Uostalom za to zanimanje sam se i školovala pa sam, zbog te činjenice, i pored toga što to ne radim profesionalno, danas poprilično zadovoljna jer primjećujem da se moje priče čitaju, komentarišu, poprilično hvale i prepričavaju u kompaniji “, ističe Džemila i usput otkriva da je njen novi angažman već donio neočekivani rezultat.
Tražeći naime odgovore na pitanje ,” Kako najbolje organizovati posao u fabrici i smanjiti usput rizike za pojavu nesreća “, Džemila je u pravom smislu riječi uradila pravu malu naučnu studiju.Na sugestiju svojih šefova poslala je je rad na adresu Magazina Zoom koji se štampa u Francuskoj i pobijedila na međunarodnom takmičenju , ispred kolega iz Kine i Španije.
Pored familije i prijatelja, vijest je obradovala i Džemiline radne kolege koji su danima čestitakli svojopj Jenny.Ova nagrada joj je, kaže, u neku ruku asatisfakcija za sve propušteno u karijeri koju je naprasno prekinuo rat u Bosni i Hercegovini za koju kaže da nikada nije i neće izaći iz nje bez obzira gdje se nalazila i šta radila.
“Nikad nisam razmišljala niti imala želju da napustim svoju zemlju i pored svih ratnih strahota. Bila sam naravno svjedok i u neku ruku sudionik sudionik svega što se dešavalo od početkom 9 0 -ih pa nadalje pa nadalje, i na to sve sam gladala sa aspekta, “rat je”moramo kroz to proći i kroz sve to sačuvati i svoj i obraz familije.Nisam bila član ni jedne stranke, bila sam samo novinar koji je u svom radu slijedio svoju etiku. U svemu tome sam se i udala 1991 i već naredne ratne godine dobila prvog sina. Tada je već postalo zaista tešo. Počeli su ti prokleti progoni, muž je završio u logoru Dretelj, nastala je samo borba za život. I eto hvala Bogu sve je to prošlo kako tako , a ja sam se vratila vratila svom novinarstvu već 96-e godine.
Nisam dozvolila da padnem u zamku nekih stranačkih lidera koji su htjeli da imaju svoje novinarske tjelohranitelje da ih promovišu i lažno predstavljaju pa sam se priključila NVO koje su u to vrijeme bile jako aktivne.Vodila sam njihov sektor informisanja i tu ostala do 2001 kada smo i napustili BiH. zašto baš tada odlazimo ? Zato jer su u to vrijeme počeli neki novi tokovi u koje se mi nismo mogli a ni željeli uklapati “, ispriča Džemila u dahu uz opasku da su njihovom dolasku u Detroit kumovali bliski prijatelji iz Stoca Beko i Ramiza Bajrić .
Na pitanje da li se za ovih 124 godina ikada pokajala zbog dolaska u Ameriku, Džemila odgovara da nije, mada je kako kaže bilo i teških trenutaka.
“I sami dolazak u Ameriku je na neki način bio nas put u nepoznato, ali bili smo sigurni da je zivot ovdje bolje organizovan i da nudi priliku svima da se dokaž , posebno kad je u pitanju obrazovanje mladih.U isto vrijeme ne mogu a da ne istaknem koliko je bilo teško kad smo napustali svoju familiju i prijatelje, pa i grad grad Mostar kome se često vraćam.A ovdje , kada čovjek jednom uđe u mašinu postane baš poso-kuća.Bilo je naravno teško u početku a kao ilustraciju ću vam navesti primjer da sam ja kao žena prije svega , bez neke posebne pripreme i edukacije za te poslove u mojoj kompanijin vrlo brzo radila sa robotima koji vare pojedine automobilske dijelove.Ali čovjek se navikne na sve i pripremi sebe i za takve poslove”, nastavlja svoju američku priču Džemila Marić.
Na kraju razgovora za Kliker Džemila je izrazila i svoje zadovoljstvo činjenicom da su Bosanci i Hercegovci u ovom gradu, od svojih američkih sugrađana, odavno prepoznati kao vrijedni, pošteni i pametni ljudi koji znaju cijeniti gostoprimstvo i iskoristiti pruženu šansu. U tom kontekstu pominje na desetine naših radnji, trgovina, kompanija pa čak i pravih fabrika od kojih ističe Genu Hodžića i njegovu Genex Windovs company. Dodaje i ocjenu da su na žalost, bosanska druženja u Detroitu svedena uglavnom na posjete estradnih zvijezda iz BiH, poneki turniri u fudbalu ili kućne zabave na kojima je naravno najčešća tema Bosna i Hercegovina. To je, kako kaže, i razumljivo jer naši ljudi u tuđini žele sa svoj posljednji san ipak odsanjaju u svojoj matičnoj domovini. I ona se nada da će, kada sinovi završe školovanje sa svojim Bracom u svoju Hercegovinu.
H. Šetka (Kliker.info)
Komentari