Kliker.info

Dobitnik niza najprestižnijih nagrada (Oskar, Srebrni medvjed…) za filmove “Ničija zemlja”, “Epizoda u životu berača željeza”… reditelj Danis Tanović gost je 20. Festivala autorskog filma u okviru koga je publika s posebnim pijetetom i riječima hvale ispratila njegov film “Tigrovi”, baziran na istinitom događaju, koji umjetnički snažno i beskompromisno vivisekcira savremeni svijet kojim vladaju interesi.

S kojim osjećanjem, očekivanjem dolazite u Beograd?

– Pomiješano. Drago mi je zbog Stefana (Arsenijevića), Srdana (Golubovića, prim. aut.), vidio sam se s Purišom koga izuzetno cijenim i poštujem… Bilo je i malo nelagode. Nisam bio u Beogradu od 1991. Tačnije, posljednji put sam bio tu na predstavi “Dozivanje ptica” Harisa Pašovića u Jugoslovenskom dramskom. To je bio moj zadnji konkretni dodir sa Beogradom. Nije bilo konkretnih, odnosno da ih tako nazovem filmskih razloga da dođem, a ne znam zašto bih inače dolazio, ničim nisam vezan za Beograd.

Vaš film “Tigrovi” bavi se istinitom pričom o prodavcu koji se suprotstavio kompaniji u kojoj radi jer prodaje štetno mlijeko za bebe… Šta vas je motivisalo da ga radite?

– Teško je govoriti samo o jednoj stvari koja vas motiviše. Ali oficijelni podatak da milion i po djece  umire zbog nezaštićenosti, odnosno jer su predmet manipulacija jeste alarmantan. Priča o čovjeku koji je pokušao da se suprotstavi pa se prepao, pa odustao, ucjenjivao… dotakla me. Čovjek je ostao bez porodice. Otac sam, imam djecu, mislim da je strašno da ikome dijete umre, a pogotovo zbog glupih razloga kakav je štetno mlijeko za bebe. Problem je kompleksan, možemo govoriti o prljavoj vodi, o daljem osiromašenju ljudi kojima se prodaje nešto što im nije potrebno. Strahovit nemoral, beskrupuloznost koji idu uz zakon profita. Ne možemo stalno govoriti „da“, zgražavati se i sjedeti skrštenih ruku. Pa, da je danas ‘41, mislim da partizana ne bi bilo, svi bi lajkovali revoluciju na Fejsbuku i vikali: „Vidi, Nijemci!“.

Impresivna je vaša rediteljska karijera, a kad se osvrnete na nju…?

– Ne osvrćem se. Ne uzimam ja sebe previše ozbiljno. To je taj neki bosanski  duh.

Vaše viđenje pozicije, (ne)moći umjetnosti danas?

– To je na nivou spekulacije, ko može odrediti precizan uticaj i domet nekog filma na primjer. Ako ovim filmom pomognem da preživi ijedno dijete, onda sve to ima smisla. Lično, radim s namjerom da pokrenem nešto dobro, a za ostalo… Umjetnost povezuje ljude na najljepši način, kultura takođe.

Često se čuje koliko je marginalizovana…

– S namjerom!

I kako se entertejment predstavlja kulturom…?

– To je naša krivica. Često s tatom pričam, pa kad mi on priča o tome kakva smo mi generacija, ja velim: pa vi ste nas napravili, a i rat. Nisam ga ja napravio. Umjesto da su se ljudi digli i rekli – nemojte to da radite, cijela se bivša YU ponašala kako se ponašala i sad smo tu gdje smo.

Tatjana Nježić (Blic)