Kliker.info

Izgled često vara. Za Yisraela Roberta Aumanna, na primjer, i njegovu ženu Badyu čovjek bi se mogao zakleti da su vjerojatno već barem pola stoljeća zajedno, piše Globus.On, sa svoje 84 godine, neobično je vitalan, s dugom bijelom bradom poput Gandalfa, a ona za njim žuri oslanjajući se na svoj štap, pogledavajući znatiželjno ljude oko sebe, okrećući se za nekima koji joj naročito privuku pažnju…Sjedi sa svojim mužem na svim predavanjima i na svim intervjuima, pita me što ima novo u Izraelu, jesmo li čuli kakve vijesti, ima li novih napada iz Gaze…

Dobitnik Nobelove nagrade, slavni tvorac teorije igara i radikalni izraelski desni intelektualac, samo za Globus daje potpuno drugačije viđenje globalnih sukoba.

Može li se teorija igara primijeniti na trenutačni sukob u Gazi i kako?

– Nekoliko bih stvari rekao o Gazi. Prije svega, to nije trenutačni sukob u Gazi, ok? Sukob s Arapima traje stotinu godina, u redu? Taj sukob se rasplamsava pa onda opet splasne i tako gore-dolje već desetljećima, ali to se ne događa samo sada, to nije trenutačna stvar, razumijete? I to nije sukob Izraelaca i Palestinaca. To je sukob Židova i Arapa. I mi smo Palestinci. Moja žena – evo je ovdje – ona je Palestinka, Židovka. Iseljena sa svoje zemlje, ali s palestinskim papirima. Židovi i Arapi bore se već gotovo cijelo stoljeće, pa ne možemo govoriti o nekom sadašnjem sukobu. On traje. Palestina je arapska i židovska istovremeno. Ako pogledamo teoriju igara, ne ide nam dobro. Jer, postoje samo dva načina kako riješiti krizu – prvo je prihvatiti rješenje Helen Thomas, dugogodišnje dopisnice iz Bijele kuće libanonskog porijekla, koja je nedavno umrla, a koja je rekla kako je jedino rješenje da Židovi naprosto odu i da se vrate u zemlje u kojima su nekoć živjeli. A drugo je da prihvatimo suživot jedni s drugima, no tu nismo odradili dobar posao da uvjerimo jedni druge da to možemo i moramo napraviti. Moramo imati strpljenja. Arapska strana mora shvatiti da mi želimo ostati i da se ne namjeravamo iseliti, da je to i naša zemlja. Oni zasad to ne razumiju i u tome je veliki problem.

Vi ste bili i protiv iseljavanja Židova s područja Gaze 2005. godine. Zašto?

– Ono što ću reći nije lijepo, ali to je jedini odgovor na ovo pitanje. Bio sam protiv toga zato što vam danas mogu pogledati u oči i reći – bio sam u pravu. Rekao sam vam da se to ne radi. Govorio sam o tome otvoreno. Da, 2005. godine bio sam protiv židovskog povlačenja iz Gaze. Tada nam je rečeno da će to dovesti do mira, da je to korak prema miru, da mi ionako nemamo što tražiti u Gazi. A to nije točno. Prije 1948. postojala su židovska područja u Gazi. A onda smo izbačeni, i ponovno su 2005. godine Židovi izbacili Židove iz Gaze. Govorio sam – izazvat ćete veliki problem. Dajete Arapima poticaj da nas nastave napadati. Mi smo pokazali bijelu zastavu i izašli iz Gaze – i mislili da je to korak prema miru. A, ne, ne. To je korak prema ratu, draga moja. Kada se povlačite, dajete drugima prostor da nastave napadati. I to je teorija igara u praktičnom smislu Bliskog istoka – i to vam je Gaza 2014. Situacija nije puno drugačija od one uoči Drugog svjetskog rata. Tko je izazvao Drugi svjetski rat?

Nacisti?

Ne, britanski premijer lord Neville Chamberlain. On je došao iz Münchena i rekao u britanskom Parlamentu da je donio mir. Svi su ustali i pljeskali. Predivno! Donio je mir. Jedan čovjek nije ustao i nije pljeskao. Tko je to bio? Winston Churchill. I zašto to nije napravio? Zato što je znao da će početi rat. I to veliki, strašan rat. Samo godinu i pol kasnije Hitler je ušao u Poljsku. A kad je Hitler ušao u Poljsku, svi su oklijevali. Nitko nije shvatio što se događa, a posljedice su bile katastrofalne. Zato što su mislili da se radi o miru, a radilo se o velikom ratu. Rijetki su to shvatili. Kad pokazujete slabost, to ohrabruje drugu stranu, daje im inicijativu da napadnu, da krenu na vas. Slabost nije dostojanstvo ili mirotvorstvo. Slabost je slabost. To je biti gubitnik. Tko su prvaci mira u svijetu?

Švicarska? Švedska?

Švicarska. Volim tamo ići na planinarenje i skijanje. Oni su prvaci u svjetskom miru. I kad idem tamo, kad se penjem na planine, iznad moje glave prolaze vojni avioni, primjećujem rupe u planinama u kojima se nalaze vojna skladišta. Zašto se zemlja koja je bila u miru toliko stoljeća ponaša kao da će sutra rat? Zašto im trebaju vojni avioni, nije li ludo na to trošiti novac? Nije. Baš zbog toga su u miru stotinu godina. Baš zato što se pripremaju kao da je sutra rat. I zato ih svi poštuju. Pax Romana značio je samo jedno – ako hoćeš mir, pripremaj se za rat. A pripremate se za rat tako da se vojno jačate – imate avione, imate tenkove, pješadiju, svi su spremni. I pored toga, ono što je najvažnije, što je zaista presudno, to je da morate to imati u glavi. Morate imati osviješteno da je ono što vam je u glavi pritom zaista ključno. Morate to reći i zaista misliti – svojim neprijateljima reći otvoreno u lice ovako: dragi naši, mi smo za mir. Ali, ako se hoćete boriti, ako hoćete fajt, imate ga. I ako to zaista mislite, ne morate se boriti. To je teorija igara.

Kako se onda rješavati situacije poput one s Rusijom danas, kako bi se Europa trebala postaviti, jesu li tu sad sankcije dovoljne ili je potrebno nešto više?

Reći ću nešto što nije tipično za zapadnjake. Mislim da je Zapad napravio grešku s Ukrajinom. Mislim da Zapad nije trebao ovo započeti i nije se trebao u to upletati. Ukrajina je rusko područje interesa. To je oduvijek jasno. A ako želite imati mir u svijetu, ne čačkajte mečku. Ne dirajte Rusiju. Zapad se trebao izmaknuti. Jer, da Vladimir Putin sutra ode u Meksiko i tamo izvodi neku revoluciju, vjerujte mi da bi to jako uzrujalo Sjedinjene Države. Tako je bilo i ovdje. Nakon sloma SSSR-a još uvijek postoji ruska zona utjecaja i zapadna zona utjecaja i tu ne smijete ljuljati brod. Zapad nije bio agresivan, barem zasad, ali su se umiješali, a nisu trebali. Kad problemi počnu, više vam teorije ne pomažu previše.

Bisera Fabrio (Blobus)