Kliker.info

Akbar Ahmed je bivši ambasador Pakistana u Velikoj Britaniji, profesor na Američkom univerzitetu u Washingtonu, autor više nagrađivanih knjiga i dokumentarnih filmova iz oblasti islamskih nauka. Borac je za međureligijski dijalog i jedan od najutjecajnijih muslimanskih intelektualaca u Americi.Za Al Jazeeru govori o Gazi, Bliskom istoku, krizi muslimanskog svijeta i budućnosti islama.

◾Sirija je opustošena ratom, Irak se nalazi na rubu kolapsa, Libijom upravljaju različite militantne grupe, dok Izrael neumoljivo bombardira Gazu. Je li ovo, gospodine Ahmad, najgori period u historiji Bliskog istoka?

Ahmed: Nije riječ samo o Bliskom istoku. Tu su i Afganistan i dijelovi Pakistana. Mnogi dijelovi muslimanskog svijeta, uključujući sjevernu, zapadnu i istočnu Afriku, trenutno prolaze kroz period previranja i turbulencija. Mnoga od ovih društava su tradicionalna i plemenska. Doživljaju ogromne promjene i transformacije. To se odražava na živote miliona ljudi, kao i na međunarodnu politiku.

◾Slažete li se da muslimanski svijet nije pokazao dovoljno podrške i interesa za sudbinu Palestinaca u Gazi? Postaju li muslimani imuni na njihove patnje?

Ahmed: To je veoma dobro pitanje o kojem sam često razmišljao proteklih dana. S jedne strane vidimo patnje, a s druge nedostatak reakcije. Znam da ljudi u Afganistanu, Pakistanu i drugim zemljama Bliskog istoka odmah reagiraju na svaki napad na džamiju, skrnavljenje Kur'ana ili napad na Božijeg poslanika Muhammeda. No, svjedoci smo čudne uspavanosti. Ona je rezultat patnje prisutne širom muslimanskog svijeta. Ljudi ne reagiraju na tuđu patnju, ali mislim da nisu izgubili saosjećanje. Vidimo da su muslimani, kao i nemuslimani, potreseni ovim nasiljem, posebno ubijanjem djece u školi.To definitivno pogađa ljude. Ipak, kada imate društva koja su već pogođena patnjom, kada ljudi pate u mjestima, četvrtima i naseljima u kojima žive, često je teško razmišljati o drugima. O tome je riječ. Uzmite kao primjer Afganistan, koji je već 30 godina poprište neprestanih ratova. Rat sa Sovjetima, dolazak talibana, napad kao odgovor na 11. septembar, zatim NATO i Sjedinjene Američke Države. To traje, još nisu pronašli mir. Pred čovječanstvom stoji veoma težak izazov. Ne smijemo izgubiti iz vida našu ljudskost. Ne smijemo gledati patnju kao patnju muslimana i nemuslimana, već kao patnju majki, očeva, braće i sestara koji gube najmilije.

◾Gledano iz šire perspektive, Iran je povećao svoj utjecaj na Bliskom istoku, u susjednom Iraku, Libanu, Siriji, pa čak i u Afganistanu. Je li došlo do procvata tzv. šiitskog polumjeseca?

Ahmed: To su stari klišei koje ljudi stalno koriste. Ne zaboravite da Iranci imaju veoma dugu historiju, na koju su ponosni i uvijek su bili izuzetno utjecajan narod u ovoj regiji. Mislim na Safavide i brojne iranske i perzijske dinastije prije njih. Iran i danas ostvaruje značajan utjecaj.U Pakistanu, odakle dolazim, šiiti čine približno 30 posto stanovništva. To je izuzetno veliki broj u državi sa 200 miliona stanovnika. Čak i sunitske zemlje, poput Pakistana, imaju velike šiitske manjine. To znači da Iran ima utjecaj izvan svojih granica, u svim tim zemljama. Kada u društvu izbije kriza, svaka država nastoji promovirati vlastite interese i nametnuti svoju vanjsku politiku. Te vanjske politike se, nažalost, najčešće sukobljavaju i uzrokuju patnju običnih ljudi, bili oni suniti ili šiiti. Obični muškarci i žene su oni koji pate.

◾Imaju li ti sukobi sektaški karakter? Prerasta li to u veliki sukob sunita i šiita?

Ahmed: To postaje sunitsko-šiitski sukob. Ponovno ću vam dati primjer Pakistana. Je li onda to izvorno bio geopolitički sukob? Sukob je uvijek postojao. Podjela na sunite i šiite dogodila se još u ranom periodu islama. Ali ljudi su živjeli zajedno. Sukob je istovremeno i postojao i nije postojao. Suniti i šiiti su stupali u brak, zajedno radili i družili se.Znam da je u jugoistočnoj Aziji povremeno dolazilo do sukoba i manjeg nasilja tokom festivala ili povorki, ali oni nikad nisu primili današnje razmjere. Danas smo svjedoci izuzetno opasnog tumačenja ovog raskola, koji potpiruju ambicije određenih država. Onog trenutka kada se to dogodi sukob gubi vjerski karakter i prerasta u nešto zlokobno, opasno i pogubno za običan narod.

◾Zapad je godinama kritizirao islamske države zbog nedostatka demokratije, ali istovremeno nije reagirao kada je egipatska vojska svrgnula prvog demokratski izabranog predsjednika Muhameda Mursija i kada su saudijska i vojska Bahreina ugušile prodemokratski pokret u Bahreinu. Kako to objašnjavate?

Ahmed: Ne smijemo se previše zamarati time šta Zapad misli o muslimanskom svijetu. Islamski svijet mora sam riješiti svoje probleme. Mi, kao muslimanski svijet, moramo razmisliti kako se demokratija uklapa u naše tradicije i vrijednosti i pronaći način da živimo u 21. stoljeću, a da se pri tome ne moramo vratiti obliku života koji bi otežao situaciju budućim generacijama ili potpuno odustati od vlastite tradicije. Muslimani moraju naći ravnotežu između tradicije i modernog načina života.Ne smijemo biti opsjednuti time šta Zapad misli i kaže u određenom trenutku. Zapad, ovdje mislim na pojedinačne zemlje, promovira vlastite interese. One neće promovirati vaše ili moje interese. U jednom trenutku udružit će se sa određenim diktatorom i naći opravdanje, a u drugom će mu okrenuti leđa, kao u slučaju Musharrafa i Mubaraka. Svi su oni diktatori u uniformama. Dovedeni su na vlast, a onda svrgnuti kada više nisu odgovarali zapadnim silama. To su promjene u državama s ciljem promoviranja njihovih interesa. Ovdje nije riječ toliko o muslimanskom i nemuslimanskom svijetu.

◾Djeluju li muslimanski intelektualci na stvaranju simbioze islama i njemu odgovarajuće demokratije?

Ahmed: Harune, sada ste pokrenuli vrlo osjetljivo pitanje koje me uznemirava. To je nedostatak kritičkog razmišljanja, obrazovanja i intelektualne kreativnosti u muslimanskom svijetu. Pojedini muslimani su, zaista, izuzetni intelektualci. Ovdje na Balkanu, u Bosni, upoznao sam odlične i impresivne intelektualce. Ovdje postižete odlične rezultate u obrazovanju, ali to nije dovoljno. Nije formirana kritična masa koja će pokrenuti društvo. Muslimani troše mnogo energije na politiku, gradnju objekata i džamija, podizanje spomenika vlastitom narodu i stvaranje carstava. Međutim, ne ulažu dovoljno u biblioteke i knjige.

Nijedna civilizacija ne može doživjeti procvat bez toga. To je izazov islama. Znate da je arapska riječ za znanje – ‘ilm’, druga najčešće spominjana riječ u Kur'anu. Božiji poslanik je rekao: ‘Tinta učenjaka vrijednija je od krvi šehida’. To je upozorenje muslimanima da moraju neprestano tragati za znanjem. Pogledajte u kakvom je stanju muslimanski svijet. Muslimani nisu učinili dovoljno. Da jesu učinili dovoljno ne bi se nalazili u situaciji da se međusobno ubijaju, jer pripadaju pogrešnom narodu, pogrešnoj grupi ili plemenu ili, pak, slijede pogrešnu ideologiju. To nije dobar primjer ostatku svijeta.Kada bih kao nemusliman posmatrao islam zapitao bih se zašto se milijardu i po muslimana međusobno ubija. Šta nije uredu? Ne možemo i dalje kriviti druge. Moramo osnažiti naša društva iznutra. Prvi i najvažniji korak koji nam nalažu Kur'an i Božiji poslanik jeste da slijedimo put znanja. Znanje će nam dati saosjećanje, ravnotežu, ‘adl’ – odnosno pravdu i društvo koje je postiglo harmoniju.

◾Veliki broj analitičara navodi Tursku kao mogući uzor muslimanskom svijetu. Koji je Vaš stav?

Ahmed: Turska je veoma važan dio islamskog svijeta. Veliki je vođa, kao što je to u jednom periodu bio i Pakistan. Tu su i Malezija i Indonezija. To su zemlje koje se pokušavaju nositi sa idejom postizanja ravnoteže između tradicije i modernog načina života. Brojni su primjeri takvih država. Istovremeno, mnoga društva prolaze kroz period previranja i sukoba. To znači da će mlada generacija muslimana u narednih nekoliko desetljeća odrediti pravac u kojem ide islam.Ako se dovoljan broj mladih muslimana posveti obrazovanju, miru, harmoniji, otkrivanju snage islama koja leži u ovoj ravnoteži, onda će sve biti uredu. U protivnom, čeka nas još sukoba i krvoprolića. Svijet ne može ignorirati islam i reći da on treba nestati. Danas imamo milijardu i po muslimana i 60 islamskih država. Oni neće nestati. Islamski i neislamski svijet moraju postići neku vrstu dogovora o zajedničkom suživotu u miru i harmoniji.

Harun Karčić (Aljazeera)