Kliker.info

Za ramazan se može reći da je, čak, naročiti stupanj egzistencije muslimana, s vjerskog, islamskog života, poručio je u intervjuu za Anadoliju dr. Hilmo Neimarlija, jedan od vodećih bošnjačkih intelektualaca, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i nekadašnji predsjednik Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u dva mandata.

“Ramazan sa svojom temeljnom ustanovom, a to je post, zaista, zahtijeva tu maksimalnu samosvjesnost. Ne može se u ramazanu biti nesvjestan. Kao što se ne može nesvjesno postiti, ne može se biti gladan i ne znati da se gladno. Ramazan je mjesec vrlo izraženog nastrojenja ljudi u toj svakidašnjoj životnoj praksi koja je uslovljena i posebnim dužnostima, posebno postom, ali i jednim drugačijim osjećanjem i ostalih drugih vjerskih dužnosti, pa i ostalih drugih životnih sadržaja. Uz ramazan sve poprima pomalo drugačiji, ljepši karakter”, naglašava Neimarlija.

Radosti koje donosi ramazanska atmosfera

Profesor Neimarlija ističe da “čovjek koji ne jede od kraja noći, pa do prvog sumraka, od sehura do iftara osjeti glad, ali i osjeti čar, miris, ljepotu hrane koje bez ramazana i nije tako svjestan”.

“Ramazan ima svoje dužnosti posta, ali ima i svoje čari, posebne ljepote, kao što je ljepota iftara, kada se on čeka pa kada se osjete te žeđi, posebno kada ramazan pada u ljeto. Tada se iftar čeka sa posebno izraženom žeđu za vodom. I poslije toga namazi, druženja ljudi sve ima jednu novu boju, jednu drugu određenost”, navodi Neimarlija.

On naglašava kako je stoga sklon da kaže da “to nije drugačiji način života, nego jedna druga razina na kojoj se muslimani životno kreću u ramazanu”. Jer, ramazan je pun te radosti i drugih dužnosti.

“Postoje te ramazanske konstante koje karakteriziraju življenje i doživljavanje ramazana diljem svijeta. Imao sam sreće da se tokom ramazana nađem u različitim muslimanskim sredinama i zemljama i u svim njima se ramazan se osjeća, vidi. Manifestira se jedna drugačija atmosfera u životnom svijetu muslimana”.

Prvi iftari za studente 70-ih godina prošlog vijeka

Profesor Hilmo Neimarlija se u razgovoru za AA prisjetio kako su se nekada obilježavali ramazani u Bosni i Hercegovini, u vrijeme bivše Jugoslavije.

“Doživljavanje ramazana, bolje rečeno življenje ramazana u Bosni i Hercegovini, nekada je bilo unekoliko drugačije, odnosno bilo je drugačije u mjeri u kojoj su društvene, kulturne, civilizacijske, političke okolnosti bile drugačije prije 30, 40 ili 50 godina, koliko ja pamtim i sada. U tom smislu, s obzirom na te izmijenjene okolnosti, može se govoriti i o različitom doživljavanju i iskustvu ramazana nekada i sada. U ranijim vremenima, posebno u BiH, u vremenima bivše zajedničke države, u kojoj je politička vlast bila u rukama jedne partije i gdje je ideološki sistem imao glavnu riječ, religija je objektivno gurana na margine društvenog života i u privatnu sferu ljudi, koliko je to bilo moguće”, prisjeća se Neimarlija.

On navodi kako je stoga i ramazan imao u iskustvu muslimana tu određenost: bio je više vezan za džamiju i kuću. Naime, više je bio vezan za područja gdje se svaka religija, pa i islam, živjela, razumijevala, manifestirala. Tako da je ramazan tada, kako kaže Neimarlija, imao naglašeniju intimnu, privatnu, pobožnu dimenziju, nego sada.

“Življenje ramazana bilo je koliko i individualni čin svakog muslimana u smislu posta, u smislu obreda. Bio je intimnije, porodično doživljavan nego sada, jer je porodica, inače, tu vjersku sferu imala intenzivnije na raspolaganju nego sada: religijska i vjerska sfera ramazana je bila znatno ograničena u odnosu na društvenu, političku, javnu sferu. Tako da se ramazan najintenzivnije ili u potpunosti doživljavao u porodici i u džamiji, odnosno doživljavao se unutar porodice i porodičnih sadržaja koje je on podrazumijevao, kao što su zajednički iftari i sijela, kao i lijepi vjerski sadržaji vezani za džamiju.”

Sve to je, naglašava, “išlo u jednoj blažoj formi: nešto što je urbane tradicionalno muslimanske sredine karakteriziralo bilo je u odlascima u džamiju, vraćanja iz nje, u druženjima mladih i s vremenom, kada je došlo do ideološkog otopljavanja, i u nekim aktivnostima zajedničkim koje su počele karakterizirati doživljavanje ramazana i izvan strogo porodičnog i džamijskog okvira”.

“Bio sam student kada je ustanovljena, zapravo na inicijativu hafiza Kjamila efendije Silajdžića i nekoliko prijatelja iz Sarajeva, uspostavljena je svojevrsna institucija iftara za studente. To je bila izuzetna novina i novi lijepi sadržaj ramazanski za studentsku omladinu u Sarajevu 70-tih godina i kasnije. Ali, i to je bilo ograničeno na manji broj studenata koji su bili baš postači, muslimani, i koji su taj integritet uveli u zajednički iftar. Ti zajednički iftari, koji su organizirani u Gazi-husrev begovoj medresi, predstavljali su samo na tom području, među tih stotinjak studenata, nešto što je bila, u neku ruku, ramazanska porodična atmosfera, ramazanska pobožna atmosfera, koju smo imali kod kuća i u džamijama”, navodi dr. Neimarlija.

Ramazan je, navodi Neimarlija, uvijek bio uvjetovan i godišnjim dobom u kojem se obilježavao.

U zimskim vremenima, kada su bile duže noći, “više je bilo vremena za to dijeljenje zajedničkih radosti noću, a u ljetnim periodima u ruralnim sredinama, gdje je, inače, ta ramazanska praksa bila intenzivnije manifestirana, sve je bilo dobrim dijelom potreba da se odrede aktivnosti i poslovi. Sve to je bilo, ipak, utvrđeno većinom žrtava koje su postači uz ramazan imali i sa kojim su uživali uz dočekivanje iftara”, kazao je.

“Ne mogu odoljeti, a da ne spomenem kako je i u tim vremenima kada je vjera objektivno gurana malo dalje od središta javnog i društvenog života, to muslimansko življenje ramazana imalo svoje djelovanje, ne samo na muslimane i postače nego i na druge”, dodaje profesor FIN-a u Sarajevu.

Prisjetio se i primjera iz njegove okoline, Ričice, džemata Kraljeva Sutjeska kod Kaknja.

“Taj prostor od pamtivjeka dijele zajednički Bošnjaci i Hrvati. Sjećam se ramazana u tim vrućim ljetnim mjesecima. Ako su bile velike ljetne žege i vrućine, kako su dugo trajale, onda su i katolici govorili: dolazi muslimanski ramazan, pa će nam se i Bog smilovati na muslimanski post. I kod katolika je bilo prisutno osjećanje u tim vremenima da je ramazan eminentno pobožni čin, čin vjere, obraćanje ljudi Bogu, izvršavanje vjerskih dužnosti, da je Bog zadovoljan onim što muslimani rade i da čak i drugi mogu očekivati Božiju milost i rahatluk koji će se spuštati na svijet zahvaljujući tome”, ispričao je Neimarlija.

Ramazanu se moramo predati

Profesor Hilmo Neimarlija naglašava kako je danas u BiH umnogome drugačija situacija.

“Zapravo šta se dogodilo: na principu klatna, u mjeri u kojoj je vjera gurana na margine izvan društvenog, kulturnog, političkog života, kada je došlo do demokratizacije i odlaska jednopartiskog sistema i ideologije koja je bila ateističkog svjetonazora, vjera je sa mnogo čim ‘nahrupila’ u javni, društveni, politički život više nego što je to bilo i normalno i prirodno sa stanovišta same vjere, i opravdano. Upravo se to dogodilo: klatno je otišlo malo više nego je trebalo, pa se vjera pojavila i u prostorima, područjima u kojima njezino manifestiranje nije primjereno, odnosno u oblicima koji ne pripadaju biti i smislu samog vjerskog sadržaja. Tako da i doživljavanje ramazana, koji je sa oslobađanjem i te religijske imaginacije za izražavanjem obaveza, odvelo ramazan u prizemne, populističke sfere, u nešto što pripada prozaičnom konzumentskom dobu, gdje se u ramazanu manje vidi taj pobožni, vjerski, lijepi aspekt žrtve i radosti, a više to nekakvo, čak, uživanje u ramazanu u konzumentskom smislu, populističkom, da se od iftara, koji su lijepi doživljaji i događaji, nakon posta pravilo rimske gozbe”, kaže profesor Neimarlija.

On podsjeća da je “bit ramazana, između ostalog, da onaj koji posti tim iskustvom stekne vrijednosti hrane, odnosno kako je onome koji nema”, zatim “cilj ramazana je da se razvija solidarnost”. Neimarlija navodi da je “ramazan poput svega velikog, lijepog, vrijednog, poput ljubavi. Ne može se konzumirati. Ramazanu se treba predavati. Ramazan zahtijeva tu dimenziju lijepe predanosti”.

“Nama, muslimanima, ovaj svijet nije niti zabranjen niti pokuđen: upućeni smo na ovaj svijet vrijednosti, ljepote. Muslimanu se preporučuje da uživa u dobrima i ljepotama ovoga svijeta. Da uživa u ljepotama i vrijednostima hrane, ali ne da pretjeruje i da od toga pravi spektakl i nekakav rimski ceremonijal. Da sa tim ramazanskim iftarima nastupa kao sa pokladama”, naglašava dr. Neimarlija.

Ističe da je post ustanova koja svjedoči bitnu istinu: da je vjera nešto što se prvo događa u čovjeku i između čovjeka i Boga. U postu se ne može lagati. Nada se da će taj smisao ramazana pobijediti.

“Posljednjih godina osjećam blago umirivanje i približavanje nekoj mjeri. Nije valjalo ni onda kada nismo imali pravo na medijsko i javno manifestiranje lijepih vrijednosti ramazana, kao što nije valjalo ni to sad pretvaranje ramazana u neki sadržaj potrošnje, konzumiranja. Mislim da nastupa sada to vrijeme: očekujem da se ramazani i u urbanim i u ruralnim sredinama doživljavaju na lijepi način da ljudi poste, da uživaju u iftarima i da zajednički dijele tu ramazansku radost na lijep način”, navodi dr. Neimarlija.

Boje i mirisi ramazana primjereni današnjim mladim generacijama

Profesor Neimarlija naglašava da danas mladi ljudi u BiH drže do ramazana “manje nego što je to izgledalo prije 15 ili 20 godina, ali mnogo više nego što je to bilo prije 35 i 40 godina”.

“To što mladi ljudi sada uz ramazan manifestiraju, a to mene raduje: zdrav, islamski odnos prema ustanovama ramazana – postu, teraviji, obrednim dužnostima na način da zadovoljavaju svoju potrebu i izvršavaju svoje dužnosti koje razumijevaju prema Bogu, a od toga ne prave paradu. To je njihov izbor koji nije uslovljen nikakvim negativnim razlozima koje smo mi imali prije 20 i više godina, kada su i mladi ljudi shvatili da se nas ovdje namjerava uništiti u BiH, između ostalog, zato što smo muslimani. Oni su razumijevali agresiju na BiH, na bošnjački narod i na taj način”, objašnjava Neimarlija.

Naglašava da mladi “to ne rade da bi nekome dokazivali da su muslimani, nego da bi slijedili svoja osjećanja i pripadnost vjeri u izvršavanju intimnih dužnosti”. S te strane, zaključio je na kraju razgovora za Anadoliju Neimarlija, “mislim da će i ramazan u životu ovih generacija imati boje i mirise i osjećanja koja su primjerena tim generacijama”.  (Kliker.info-AA)