Kliker.info

Bajević, Marić, Vladić, Tuce, Kajtaz, Kodro, Barbarez… i još desetine velikih igrača dao je grad u kojem je Hajrudin napravio čudesnu ćupriju. No, za sve koji su gledali čovjeka koji je odrastao nedaleko od Hajrudinove ćuprije, nema dvojbe Baka Slišković je najbolji igrač koji je šetao zelenim terenom, šta šetao,  izveo neponovljive mađioničarske trikove. Nije mali broj onih fudbalskih zanesenjaka u Mostaru, Splitu, Marseju i Peskari koji još i danas postavljaju filozofsko pitanje da li je Baka Slišković čovjek ili tek metafizičko biće koje je došlo na zemlju da toj plemenitoj igri da metafizički dignitet.Sa legendom mediteranskih klubova: Veleža, Hajduka i Marseja razgovarali smo o lopti, njegovoj fudbalskoj i trenerskoj karijeri, o svjetskom prvenstvu, reprezentacijama BiH i Hrvatske.

Mnogim Mostarcima,  jedan od najgorih trenutaka u životu bio je kada ste 1981. godine otišli  iz Mostara u splitski Hajduk: Ti si, dakle, legenda dva grada – Mostara i Splita.

Mogu shvatiti da je velikom broju navijača Veleža u tom vremenu bilo veoma teško palo to što sam otišao iz Mostara i napustio Velež. Ta generacija u Mostaru zasigurno je bila sazrela za napraviti nešto više. U međuvremenu, kada sam otišao u Hajduk,  iz Grčke se vrati Franjo Vladić, a nazad u Mostar je došao i Duško. Očekivanja navijača bila su da napravimo nešto i na domaćem šampionatu, odnosno da po prvi put u povijesti Veleža budemo prvaci. Istina, mojim odlaskom te šanse su bile umanjene i bilo je logično da su Mostarci, navijači Veleža bili razočarani. Ali s druge strane, nije da tražim neko opravdanje za sebe: ja sam tada imao 21 godinu, formirao se kao osoba i sve to vrijeme koje sam proveo u Veležu, 6-7 godina, nismo na domaćem planu ništa uradili kada je u pitanju titula šampiona bivše Jugoslavije. To me je pomalo razočaravalo. Želio sam nešto više, želio sam preko Hajduka da što više puta igram u Europi. Ipak je Hajduk u to vrijeme bio šampion bivše Jugoslavije, sudjelovao u europskim kupovima, na međunarodnoj sceni i to je bio jedan od glavnih razloga zbog čega sam se ja odlučio otići u jedan klub koji je eto i blizu Mostara, a istodobno biti na europskim takmičenjima. Za mene je to bio izazov. U Veležu sam ponikao kroz pionire, kroz omladince, došao do prvog tima i tu sam se afirmirao. To je istina. Ali afirmaciju nisam vidio u potpunosti na ovom nivou; tražio sam nešto više, neki izazov i bez obzira na to što je Velež i tada imao iznimnu kvalitetu, za mene on više nije bio izazov jer nikako nije mogao do krajnjeg cilja dosegnuti. Otišao je i Vahid Halihodžić. Čim sam saznao da Vaha ide odmah je i u meni splasnula ta volja i želja da ostanem u Mostaru bez obzira što sam želio da ostanem. Bio sam blizu dogovora s Veležom, ali mislim da je ipak prevagnula ta moja želja za afirmacijom na nekom širem planu.

No, brojnim navijačima to nije bilo nimalo drago i sada mogu da shvatim da navijač koji je cijeli svoj život uz jedan klub i daje srce za njega mora ostati razočaran ako iz kluba ode netko koga su voljeli i cijenili. Ne bih se pravdao, ali mislim da nisam pogriješio što sam otišao u Hajduk: bilo je lakše iz Hajduka otići u neki veći i bolji klub u inozemstvo, dakle naći neki angažman. Ne treba zaboraviti da si u Veležu morao biti triput bolji igrač da bi igrao za reprezentaciju, a iz Hajduka je to mnogo lakše bilo, a reprezentacija je bila ta koja je pravila angažman s igračem vani. Nakon mog isteka ugovora u Hajduku, došla je ponuda iz Marseillea: otišao sam u Francusku s 27 godina i nastavio inozemnu karijeru sve do 33. godine. Moj prelazak iz Veleža u Hajduk bio je isključivo iz sportskih motiva unatoč tome što je u Hajduku financijski ugovor bio znatno povoljniji, nego u Veležu, ali zaista bit nije bila u tome da li je ponuda Hajduka bila kvalitetnija u tom smislu, već je prevagnulo to što sam želio afirmaciju u Europi.

Legendarni tandem: Slišković i Halilhodžić. Kažu da onoga trenutka kada biste vi primili loptu, ljudi bi već govorili da je „pao gol“.

Poznavali smo se dosta dobro, u igri smo skoro pa podjednako razmišljali. Tako da Vahi uopće nije bilo teško znati šta ja razmišljam, odnosno u kojem trenutku i na koji način ću da mu dodam loptu, a isto tako je bilo i meni veoma lako znati njegovo kretanje: gdje se on u određenom trenutku može naći. Zaista je dosta golova postignuto na taj način što bih ja bio taj zadnji dodavač, a Vaha realizator – tako da smo kao tandem dosta dobro djelovali, ali naravno, da nismo imali kvalitetne suigrače ništa se od toga ne bi desilo. Tada je osvojen kup i naravno da u tom postignuću momčad ima cijeli udio zajedno sa tadašnjim trenerom Milošem Milutinovićem. Da svih tih ljudi nije bilo kup zasigurno ne bi bio osvojen. Nije ga osvojio ni Vahid Halilhodžić, ni Baka Slišković, već Velež Mostar. Zasluge pripadaju kvaliteti cijele momčadi.

Predrag Lucić mi je jednom prilikom pričao kako su ljudi prilazili bliže terenu s tribina da se uvjere da ste stvaran čovjek. Ljudi su iz uprave,  čak i kada biste bili povrijeđeni govorili kako ćete igrati jer da kažu suprotno, to bi značilo da će na tribinama biti manje 20 000 ljudi.

Dešavalo se i takvih situacija kada bi bile utakmice od velikog značaja – primjerice, kada bi dolazile Zvezda ili Parizan; dešavalo se da u nekim utakmicama nisam bio sposoban igrati, ali naravno, zbog interesa publike znalo se desiti da me stave preko novina da ću igrati, trener je u intervjuima govorio kako ću istrčati u prvih 11, a nisam bio ni 5% spreman da igram te utakmice. To da su mene ljudi u Splitu prihvatili kao nešto zaista veliko osjatilo se i ranije jer ja kao igrač Veleža kada sam gostovao u Splitu, skoro sam svaku utakmicu protiv Hajduka odigrao kvalitetno. Znalo se da u Split u to vrijeme može da dođe samo izniman igrač. Primjerice, Dragan Holcer je iz Niša došao i ostao postavši legendom Hajduka. Kasnije je došao i Bora Đorđević također iz Niša, Mušović iz Sarajeva, itd. Navijači su sve te ljude jako dobro prihvatali. Nisu prihvatali osrednje igrače; moralo se dokazivati da bi te prihvatili. Kako sam već rekao, ja sam u toj sredini već i kao igrač Veleža bio dokazan: bio sam i reprezentativac, oblačio dres s grbom bivše Jugoslavije i bilo mi je lako. Mentalitet Splita i Mostara je dosta sličan. Nisam bio bahat i prepotentan, uvijek sam s igračima i navijačima bio u dobrim i prijateljskim odnosima.

Nakon toga, već ste rekli, odlazite u Olympique iz Marseillea. Kao da postoji neki slijed: Velež, Hajduk, Marseille, Jug, Mediteran …

Upravo tako nekako. Kao da je netko nadgledao moju karijeru i dirigirao gdje ću. Otišao sam u Marseille koji je bio jedan od najtorfejnijih klubova Francuske gdje zaista navijačka grupa, kada dođe na utakmicu, euforično navija od prve do devedesete minute. Eto, igrom slučaja i u Marseilleu sam bio vrlo cijenjen: poslije godine dana igre svrstan sam u rang najboljih igrača u povijesti Marseillea, gdje su me čak uspoređivali s velikim Josipom Skoblarom koji je za njih bio idol. U nekim današnjim anketama Marseillea, bez obzira što sam igrao samo godinu dana, u najboljoj sam povijesnoj postavi tog kluba. Naravno da su moja očekivanja bila mnogo već, ali sam zaista imao peh u tom periodu da sam nakon briljantne godine dana igranja došao u sukob s trenerom kluba koji me je u sljedećoj sezoni stavio u drugi plan. Dolaskom dva-tri nova stranca otvorila se mogućnost za igranjem samo trojice, a kod nas ih je bilo pet.

Konkurencija na pripremama nije bila realna i nisam dobivao prilike da igram kako bih se potvrdio; davao je prednost drugim strancima. Ja, nezadovoljan takvim statusom i položajem, tražio sam da idem iz kluba. Nažalost nisam dobio to odobrenje, već sam dobio odobrenje da odem na posudbu godinu dana i to sam iskoristio. Otišao sam u Pescaru i bio sam obavezan nakon godinu dana da se vratim u Marseille. Mogao sam ja ostat u Marseilleu i tu godinu dana, ali mi nije imalo smisla sjediti na tribinama unatoč tome što sam mogao imati lagodan život s obzirom na primanja. Odlučio sam godinu dana otići u Pescaru i igrati. Doživio sam nešto što je rijetko koji igrač s prostora bivše Jugoslavije  mogao, a to je igrati u talijanskoj ligi. Igrati protiv zvučnih imena talijanskog nogometa bio je izazov i nisam zažalio što sam tamo otišao. Ostavio sam dobar utisak, odigrao sezonu za pamćenje; kao vezni igrač dao sam deset golova. To je predstavljalo veliku stvar. Nažalost, imao sam peh da sam četiri kola prije kraja pozlijedio ligamente koljena i morao sam na operaciju. Kontakti koji su počeli zadnji mjesec dana te sezone u Pescari između Juventusa, Rome, mene i mog menadžera bili su propali iz tog razloga jer sam morao na operaciju i bio sam s terena odsutan četiri mjeseca.

Dječak koji vas je gledao kako igrate na terenu Marseillera bio je   Zinedine Zidane, rekao je kako mu je uzor bio Baka Slišković. Dakle, uzor ste  jednom od najboljih  svjetskih  nogometaša u povijesti.

On je u to vrijeme bio omladinac Marseillea i naravno da je kao klinac, kao i svi ostali koji vole i igraju nogomet, pratio svaku utakmicu Marseillea. Vjerojatno mu je ta moja igra ostala u sjećanju i ponekad svi mi imamo svoje idole: ja sam imao Johana Cruyffa. Tako je Zidane kao klinac u meni vidio uzor. Eto, desilo se to da je kasnije izrastao u svjetsku klasu i da je u top 10 igrača u svijetu svih vremena. Jasno, velika je čast kad netko takvu izjavu da da si mu bio idol i da je jednog dana želio biti kao ti. On je kasnije mnogo veću razinu dosegao od mene. Sport, nogomet i općenito život sastoji se od sreće. Ako je u pojedinom trenutku nemaš, sve se okrene u drugom pravcu.

Vaša trenerska, kao i igračka karijera bila je jako uzbudljiva: važan je detalj kada postajete pomoćnim trenerom u reprezentaciji  BiH  u  vrijeme kada je selektor bio Mišo Smajlović. U tom trenutku stanje u zemlji nije bilo idealno i to je bio jako hrabar potez.

Slažem se, hrabar potez, ali sam razmišljao na način kako mi nitko mi „skinuti glavu s ramena“ ako prihvatim raditi u Nogometnom savezu BiH. Naravno da je u to vrijeme bilo nešto za većinu građana BiH hrvatske nacionalnosti pomalo nemoguće. S obzirom da sam ja Hrvat i prihvatiti ulogu to raditi za njih je bilo nepojmljivo, a za mene nije niti u jednome trenutku. Iz tog razloga jer je trenerski poziv moj poziv i bit će sve dok ga budem fizički mogao raditi.  Za mene je bilo veliko priznanje biti pomoćnik izbornika gosp. Smajlovića u to vrijeme. Objeručke sam to prihvatio jer sam razmišljao kako će to biti dobro i za moju daljnju trenersku karijeru, da mogu samo napredovati i na neki način gosp. Smajloviću pomoći da napravimo što bolju reprezentaciju. U tom trenutku ja sebe nisam ni vidio kao budućeg izbornika. Igrom slučaja desilo se da pregovori s Ćirom Blaževićem propadnu i došao sam u priliku da mi kao pomoćniku bude ponuđeno da vodim reprezentaciju.

Vas je tada podržala cjelokupna javnost. Čini se da se tada desila promjena paradigme: promijenili  ste  u potpunosti  mentalitet reprezentacije. Otišli smo u Kopenhagen i igrali protiv Danske s pobjedom 2:0. 

Vjerujem da sam donekle promijenio i razmišljanja građana BiH; ne samo hrvatske nacionalnosti, već i srpske. Ja sam u to vijeme razmišljao na način da našu reprezentaciju trebaju sačinjavati i igrači Hrvati i Srbi iz BiH. Bilo ih je vrlo kvalitetnih na ovim prostorima koji su igrali i vani; trebalo je sve to privoliti i nije bilo lagano. Vjerovao sam u to da ti igrači mene neće odbiti. Na moju veliku sreću možda jedan ili dva od njih 15 koje sam pozvao u reprezentaciju su me odbili iz nekih svojih razloga koje sam možda mogao i razumjeti, ali isto tako je njih 12-13 Hrvata i Srba prihvatilo poziv u reprezentaciju i zaigralo. To je otvorilo jedno sasvim drugo razmišljanje ljudi u BiH bez obzira na naciju počeli pomalo da nogometnu reprezentaciju BiH gledaju kao svoju. To je za mene najveći uspjeh. Donekle sam stvorio kult reprezentacije za koju su navijali Hrvati iz Mostara, Srbi iz Bjeljine itd., a Bošnjaci još više. Htio sam, naravno, da to i rezultatski bude potkovano. Desilo se da smo startali loše u prve kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Portugalu. Nismo bili neki veliki optimisti već nakon dvije utakmice, ali eto – sve se orkenulo nakon te utakmice u Danskoj gdje smo praktično s 13 igrača otišli u Dansku. Na neku veliku sreću odigrali smo jednu od taktički i tehnički najboljih utakmica koje je BiH odigrala u svojoj povijesti. Sve se okrenulo u našu korist. Kasnije su dobri rezultati doveli do toga da smo odigrlai odlučujuću utakmicu u Sarajevu gdje smo imali šanse da dobijemo Dance, ali smo podlegli jednom pritiku koji je pred nas postavila i javnost i svi navijači, i mislim da taj pritisak nismo mogli da podnesemo. Nismo pružili svega 20-30% od onoga što je reprezentacija zaista realno mogla. Ostaje veliki žal za tim što nismo otišli na to veliko takmičenje.

Miralem Pjanić je rekao da je upravo u toj koševskoj noći odlučio da će igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Meni je drago da je reprezentacija tada ostavila utisak na tada klinca Pjanića i da je odlučio da igra za BiH i da ga imamo danas u našoj reprezentaciji. Na našu veliku sreću imamo Pjanića, jednog od nositelja velike igre. Tako da sve ima svoje nešto pozitivno, a nešto negativno. Negativno je to što nismo otišli; pozitivno je što smo pokazali Europi i svijetu da imam kvaliteta da se borimo s najjačima. Bosna i Hercegovina je danas došla do ovog rejtinga kojeg ima zato što iz godine u godnu ima generacije igrača koji su davali maksimum. Danas su došli do mjesta gdje svi s određenim respektom govore o našoj reprezentaciji. Ovaj plasman u Brazil je jedna izuzetno velika stvar za sve ono što se dešavalo od prvog trenutka.

Nakon dvije godine u Beogradu igramo utakmicu za plasman na Svjetsko prvenstvo i gubimo utakmicu, budimo realni, u neregularnim uslovima. Da je bila neka veća europska reprezentacija, rezultat se ne bi priznao.

Najvjerojatnije da ne bi. Sve što se dešavalo na tribinama FIFA bi rigorozno kaznila i preispitala tu utakmicu tj. uvjete u kojima se utakmica odigrala. Vjerojatno bi donijela rigoroznu odluku na račun domaćina. Ja se mogu samo vratiti unazad neko vrijeme kad je Zrinjski kojeg sam trenirao igrao s Partizanom na kupu UEFA; neredi su bili na tribinama koje su izazvali navijači Partizana i umjesto 5:1 rezultata koji je tada bio u korist Partizana, FIFA je donijela odluku da se Partizan isključi upravo zbog nereda koji su izazvali njegovi navijači. Dakle, moglo je se i u tom slučaju reagirati rigoroznije prema domaćinu. Dobrom, Bosna i Hercegovina u tom trenutku nije bila neka sila da bi imala svojih ljudi utjecajnih u FIFI, UEFI da bi mogla reagirati da se takva nekakva odluka donese. Ali sama činjenica da izađeš na teren i da se nađeš u nekim nenogometnim uvjetima i da se stalno osvrćeš na tribinu da vidiš šta se dešava je stravična. Naši navijači su bili tretirani kao da im je u goste došao najljući neprijatelj i stao na tribine, ali činjenica da si pod stresom i da moraš gledati na tribine utjecala je na igrače. Uvjeti nisu bili regularni!

Nakon toga dolaze nove kvalifikacije za Europsko prvenstvo na kojem gubimo utakmice protiv Grčke i Mađarske. Ono što je meni fascinantno, a bio sam na obje utakmice, da smo izgubili obje utakmice, no nitko od navijača nije tražio tvoju ostavku i nitko nije skandirao protiv tebe kao izbornika.

Nitko nije tražio ostavku. Ja sam vodio reprezentaciju dva ciklusa, a pošao sam i u treći ciklus s reprezentaciju. Iako, po mom mišljenju, malo smo se zasitili. Možda je već tada trebalo doći do neke promjene. No, Nogometni savez u tom trenutku bio je zadovoljan mojim radom u prethodna dva ciklusa i ponudili su mi treći. Ja sam prihvatio iz želje i volje da pokušamo i odemo na prvenstvo, ali od starta nešto nije štimalo. Desila su se dva poraza u Zenici; prvo Mađarska, a onda eto i Grčka. Ne želim nikoga kriviti, ali sam imao osjećaj da su se i igrači zasitili nečega i da su htjeli neke promjene. Navijači, na moju veliku sreću, bili su objektivni i nisu smatrali da sam jedini krivac za sve to. Sve možeš prevariti, ali navijače ne možeš. Navijač je taj koji vidi odnose u izjavama, pred javnosti samih igrača itd., i onda on to vaga. Navijači su u tom trenutku shvatili da sami igrači nisu dali svoj maksimum, a naravno, ja sam tu najodgovorniji jer sam ja izabrao tih 11 koji će početi utakmice.Naravno da sam i najodgovorniji za taktiku i promjene: primjerice, Barbareza sam vratio u vezni red. Nije štimalo. Ja mogu da kažem da veliki dio sportske sarajevske javnosti je bio zasićen mojim mandatom, željeli su pormjene i raznorazni krugovi su imali svoje kandidate. Vidjeli su neke druge ljude ne mom mejstu i pred same kvalifikacije počeli su s raznoraznim natpisima, intervjuima, a sve to nastojavši ugroziti moju poziciju u reprezentaciji.

Ne kažem cijela Bsona i Hercegovina: bio sam podržan od strane dosta medija i javnosti, ali isključivo govorim o sarajevskom miljeu – odmah su nakon prve kvalifikacijske utakmice počeli s pitanjima hoću li dati ostavku. Govorio sam „Vidjet ću, možda hoću, a možda neću“. Nisam bio ljubimac velikog dijela sarajevskih medija iz togr razloga jer nisam bio čovjek, a to su oni obožavali, da se s njima jede i pije sedmično, a sve na račun Saveza ili iz osobnog džepa. Odgovarao sam na njihova pitanja kad sam morao, sazivao konferencije za tisak jednom tjedno i morali su biti nazočni, a ne da me pojedinačno telefonski zovu stvarajući sebi neke privilegije u odnosu na drugi medij jer za mene je bio isti novinar Avaza, Oslobođenja ili Slobodne Bosne. Oni ne vole ni Safeta ja mislim. Jedva bi čekali da bude neki negativni rezultat da počnu pisati. On ne vodi život kakav bi oni željeli da vodi izbornik u Sarajevu: da je stalno na raspolaganju, da je džabahaluk, da se pjeva i igra. Ovo govorim jer zaista tako mislim. Ne trebam okrivljivati javnost zbog svog neuspjeha u trećim kvalifikacijama jer sam ja najodgovorniji.

Je li sadašnja  generacija  realno bolja od svih prethodnih? Kvaliteta igrača je po mom mišljenju puno veća.

Kad ti pogledaš, i u ono vrijeme smo imali 90% igrača koji su igrali u inozemstvu. Danas nijedan igrač iz reprezentacije ne igra u domaćoj ligi. Tada sam imao iz domaće lige: Šilić koji je igrao za Široki Brijeg; Biščević iz Želje itd. Tek su tada naši igrači odlazili u inozemstvo: nisu imali ni tog europskog iskustva. Ja sam tada zvao Piplicu kao golmana, zvao sam Akrapovića i sl., a danas zoveš Lulića koji igra u Laziu. Velika je razlika. Nije bit u tome koliko je kvalitet različit, već da je jedan Lulić u Švicarskoj stasao i u Italiji se izgradio i iza sebe ima 3-4 godine talijanskog nogometnog iskustva; i uspoređivat ga s Brunom Akrapovićem koji je u to vrijeme igrao u Cottbusu. U to vrijeme je za naš nivo bio kvalitet. Međutim, istina je da je na puno mjesta bilo rupa koje su se morale krpiti tako da ne možeš imati nijednu rupu ako želiš biti na jednom svjetskom nivou.

Kreće Svjetsko prvenstvo: pokušajmo malo analizirati reprezentacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Čini mi se da imamo igrače koji su vrhunski i koji, ako nas povrede mimoiđu, mogu odvesti u drugi krug.

Mogu. Realno mogu. Bosna i Hercegovina može proći drugi krug, kao i Hrvatska po mom mišljenju. Naravno, na velikim takmičenjima trebaš imati dozu sreće bez koje se teško može očekivati veliki uspjeh. Mnogo smo puta bili svjedoci Italije koja starta veoma katastrofalno pa uz dozu sreće prođe taj prvi krug; potrefi se rezultat i oni prođu. Sve to uz dozu sreće. Realnost u ovom trenutku s obzirom na igračku kvalitetu koju Bosna i Hercegovina ima trebala bi da bude drugi krug. Mislim da se ravnopravno možemo nostiti i sa Nigerijom i sa Iranom. Tako da, Argentina (po mnogima favorit ove grupe) može biti iznenađena od strane naše reprezentacije u prvoj utakmici. Mislim da je to po mom mišljenju jedna od najvažnijih utakmica BiH u cijeloj povijesti, ali iz tog razloga jer u toj utakmici možemo mnogo da dobijemo, ali i da izgubimo nema veze. Siguran sam da će Safet i pripremiti ekipu da izađe na teren rasterećena i da se pokuša nadigravati, a što možemo, i ako se kojim slučajem okine bod Argentini ili pak dobijemo – napravili smo siguran prolaz u drugi krug. Kasnije šta god da se desi. Iznenađenja su na Svjetskom prvenstvu su moguća: mislim da i Hrvatska ima šansu, kao i BiH.

Hrvatska je također jako kvalitetna: imamo taj trojac Rakitića, Modrića i Kovačića. Modrić je zasigurno svjetska top klasa. No, čini li vam se malo da Hrvatska ima nekih problema? Zadnja linija ne funkcioniše baš najbolje.

Istina je. Hrvatska već dosta godina ima problema s tom zadnjom linijom. Po mom mišljenju oni najveći problem imaju po lijevoj strani; nikako ne mogu da nađu rješenje za lijevi blok. U njemu igra Strinić koji nije loš igrač, ali mislim da je daleko od europskog i svjetskog ranga. Ako Hrvatska želi na neke veće domete onda mora pronaći neko bolje rješenje. I u štoperskoj liniji ima nekih problema: pogotovo nemogućnošću Šimunića da sada igra. U obrambenoj liniji generalno imaju problema, dok već prema naprijed imaju kvalitet. Međutim, da li je to u današnjem nogometu dovoljno?  Današnji nogomet nije samo igrati napad pa ćeš dobiti jer prije svega način na koji se igra jest daj da se sačuva svoj gol, a kasnije eventualno i „ugroziš“ protivnika. Rijetko koja ekipa danas razmišlja drugačije, rijetko tko ima stil igranja Barcelone ili Real Madrida jer imaju takav potencijal da tako razmišljaju. Brazil može razmišljati: igraj ofanzivno pa tko da više golova. Hrvatska danas, ali tu uključujem i Bosnu i Hercegovinu ne može razmišljati na način „igrat ćemo ofanzivno pa tko da više golova“, nego se treba razmišljati na način da budeš što čvršći pred svojim golom. Mišljenja sam da se Hrvatska ne smije zatvoriti protiv Brazila.

Tko je po vama glavni favorit u Brazilu?

Teško je odabrati jednoga. Svi vide Brazil, Argentinu i Španjolsku koja u zadnje vrijeme jako dobro igra i koja je igrački možda najkvalitetnija. Pored njih vidim i Nijemce na visoko-rangiranom nivou. Možda Nizozemci mogu bljesnuti, ali oni su po mojemu mišljenju izgubili kolektivni duh i svelo se sve na individualnost. Nijemci, po svojoj upornosti, volji i želji mogu doći u uži krug; Belgija sa svojom mladom i talentiranom ekipom također bi se mogli pokazati na ovom prvenstvu. Ne znam koliko će moći izdržati sav taj pritisak jer su igraći većinskim dijelom po prvi put tu. Uglavnom, najveću prednost bih dao Brazilu i Argentini. I po brojnosti navijača će zasigurno biti najjači!

 Šta mislite o  Spahiću i Misimoviću kojima ste bili  trener?

Ne možemo zamisliti našu reprezentaciju bez Spahića. Njegovo iskustvo i igračke kvalitete su neosporne i mislim da on drži tu ekipu. Sigurno da Bosne i Hercegovina sa Spahićem i bez njega – nije isto. Ali, isto tako, temperament koji je kakav takav je – donekle je rizičan za jednu ekipu koja sebi ne smije priuštiti greške. Ako Spaha pokuša temperament da kontrolira i da bude na pristojnoj razini, a samim time i njegove greške da manje budu izražajnije, Bosna i Hercegovina će imati velike šanse za dobrim rezultatom. Što se tiče Misketa, mislim da bez obzira na višak kilograma on u ovoj reprezentaciji mora imati mjesto i Džeko, a i Ibišević. Jednostavno, bez njegovih upotrebljivih lopti Džeko nije Džeko, niti je Ibišević Ibišević. Miske zna u pravom trenutku dodati loptu, zadržati, zna promijeniti ritam igre; to je ono što jedan iskusan igrač godinama igranja stječe. Na primjer, to Pjanić još nema. Njegovo tehničko-taktičko znanje je neosporno, ali ne zna baš uvijek kada treba zadržat, a kad dodati loptu. On želi da lopta u svakom trenutku ide naprijed. Zamisliti BiH bez Misimovića, to bi značilo lošu momčad.

Na kraju, Brazil ovaj put vodi selektor Scolari koji je već jednom vodio tu momčad i koji se ponovno vratio. Postoji li želja kod vas da se ponovno vratite i našu reprezentaciju vodite na neko Svjetsko prvenstvo, možda u Kataru?

Naravno da postoji želja da se vratim u reprezentaciju BiH. Daleko od toga da sam izgubio ambiciju i želju da jednog dana ponovno budem na klupi naše reprezentacije, a vjerujem da to nije samo moja želja. Vjerujem da i Faruk Hadžibegić, koji je vodio reprezentaciju, razmišlja isto kao i ja: da jednog dana ponovno se vrati. Vjerujem i da Meho Kodro razmišlja da se ponovno vrati. Samim time i moja želja je da se jednog dana ponovno vratim – naravno, ako za to budu okolnosti, volja i želja javnosti, ali i ljudi koji vode Nogometni savez. Sve su opcije otvorene i ja kao trener ne mogu razmišljati drugačije, nego da ondje gdje me čeka posao tu moram biti pa tako isto što se tiče i same reprezentacije; ako bi došlo do nekih konkretnih želja nadležnih ljudi da porazgovaramo o toj mogućnosti, ja bih se rado odazvao. Kao što mi je bila 2000. godine čast da budem Mišin pomoćnik, tako bi mi bila čast da me sada pozovu iz Nogometnog saveza.

U Mostaru je prije 4-5 mjeseci kao bomba odjeknula vijest da se vraćate u Velež kao trener, a s tom viješću je bila oduševljena cijela javnost. Kakve su šanse da se vratite u Velež?

Zašto ne? Iskren da vam budem o tome nije bilo ni nekih konkretnih razgovora od strane čelnih ljudi; ništa nije bilo konkretno. Ako bi došlo do volje i želje od strane Veleža, naravno da bi mi bilo drago. Istina, svi bi mi voljeli trenirati Barcelonu, Real ili Chelsea, ali isto tako kad si trener trebaš trenirati onaj klub koji te želi. Nažalost, istina je da se današnje vrijeme svodi na financijski segment jer si svjestan da od toga živiš i ideš tamo gdje je financijska ponuda kvalitetnija.

Amer Bahtijar (Tačno.net)