Kliker.info

Nakon uspješnog završetka protekle godine u kojem je bend Emir & Frozen Camels sumirao velike uspjehe, od izdavanja “Best of” albuma, do predstavljanja Bosne i Hercegovine na prestižnom natjecanju Turkvizyon 2013., gdje su osvojili sjajno šesto mjesto, lider ovog benda Emir Bukovica je na Floridi s američkim “Smrznutim kamilama” snimao nove pjesme. Bio je i dio privatnog “jam sessiona” svog prijatelja i rock legende iz AC/DC benda Cliffa Williamsa.
Naime, basist ovog planetarno megapopularnog benda organizirao je privatnu humanitarnu zabavu, na kojoj su se našli i Grammy dobitnik Randy Thomas te dio “Smrznutih kamila” iz Amerike Darrel Nutt, Danny Shepard, kao i gitarist i producent Ray Nesbit, Zorki i dr. Uskoro Emir & Frozen Camels planiraju izdati novi singl i održati nekoliko koncerata u BiH i regiji. Ovog ljeta rade veliku turneju među kojima su  Sarajevo, Tuzla,  Mostar, Lukavac, Zenica i još neki gradovi u BiH i regiji.
Za Dnevni list Emir Bukovica govori o životu u Americi, suradnji s velikim glazbenim zvijezdama, o odličnom 6. mjestu na Turkvizyonu 2013. i mnogim drugim stvarima.

Otkud na Floridi i zašto bas tamo snimanje novih pjesama?
– Florida je moja zimska destinacija koja mi služi za punjenje baterija nakon Balkana. Florida je moja mala kreativna terapija, u tijeku koje se odmaram, samujem, pišem nove pjesme, neobrijan šećem plažom, ne pratim politiku, ne gledam TV i ne čitam novine. Istovremeno je Florida i mjesto gdje sam još 1998. osnovao svoje bend Emir & Frozen Camels, gdje sam snimio sve svoje dosadašnje albume, gdje imam mali studio i ekipu svojih američkih “Smrznutih kamila”, s kojom već jako dugo surađujem i sviram

Kakva iskustva imate s Floride?
– Florida je i doslovce moj drugi dom. I sve ono što uz dom ide. Puno prijatelja, druženja, lijepih putovanja, poslovnih i privatnih susreta,… Za mnoge Amerikance ja sam više Floriđanin od njih, jer na Floridu mahom ljudi dolaze, ili turistički ili nakon završetka profesionalne karijere, a ja sam tamo više od 20 godina.

Imate li imalo slobodnog vremena, kakav je život na Floridi? Što Vam se najviše sviđa, što Vam je najneobičnije iskustvo?
– Da bi se neke stvari malo bolje razumjele, treba npr. znati da je Florida otprilike veličine bivše SFRJ. Znači da je dosta velika i da treba dosta vremena da je čovjek upozna. Ja sam prošao i obišao veći dio Floride, ali ipak ne sve. A da se svašta nešto ima za vidjeti, zaista ima. Od indijanskih rezervata, preko još uvijek predivljih močvara, do prekrasnih plaža i pravih turističkih destinacija tipa Orlanda ili Miamija. Mnogi ljudi ne znaju da je Orlando najposjećenija turistička destinacija na svijetu. Naravno, zahvaljujući svojim atrakcijama tipa Disney Worlda, Sea Worlda, Universal Studiosa, itd…

Kakav je odnos prema glazbi u SAD-u i tu u BiH? Je li Vama drukčiji osjećaj svirati i čuti pjesmu benda?
– Već, dakle, dugi niz godina svoje vrijeme, pa i život, dijelim između Balkana i Floride. Tamo se uputim kada ovdje zazimi, a i kada čovjek poželi malo pobjeći iz ove naše svakodnevnice, iz ove svakodnevne psihoze nekog nemira, politike, problema i frke. Obožavam Balkan i njegovu dušu, ali ipak ponekad poželi čovjek promjenu i život u nekom uređenijem i opuštenijem društvu i okruženju. S druge strane, i iz profesionalne i iz glazbene perspektive, u SAD-u uvijek završim i napravim neke stvari koje bi ovdje išle puno sporije, teže, nekvalitetnije, ali na divno čudo i skuplje. Da zaključim, pokušavam iz ova oba svijeta uzeti ono najbolje što oni nude.
I kada se onda vratimo odnosu prema glazbi, specijalno prema ovoj kojom se ja bavim, u Americi i kod nas, to je opet kao kad uspoređujete kruške i jabuke. Mada ih čovjek može voljeti oboje, zna se da se npr. jabukovača ne može praviti od krušaka. Jer su to realno dva potpuno različita svijeta, u svakom pogledu. U Americi je glazba ozbiljan business, ozbiljan profesionalizam i trud koji se isplati. Kod nas je to mahom improvizacija, amaterizam i skoro pa ludost.  To moje američko iskustvo mi možda najviše pomaže ovdje jednostavno ostati potpuno normalan i čvrsto s dvije noge na zemlji, shvaćajući gdje sam i gdje se bavim nečim ovdje tako nepopularnim, a što se zove rock’n'roll.

Kako je došlo do suradnje s Cliffom Williamsom iz AC/DC-a?
– To je dosta već stara i puno puta ispričana priča, pa ću vama pokušati odgovoriti na do sada možda neodgovoreni način. Naravno, znajući da postoji i mlađa publika kojoj je ta moja suradnja nepoznata, ali, vjerujem, i impresivna, što u principu ona zaista i jest. Dakle, kada imate dječaka iz neke tamo BiH koji od devete godine svira gitaru i na zidu drži poster tog ogromnog i po mnogima najvećeg rock banda svijeta svih vremena, benda zvanog AC/DC… Dakle, kada taj dječak sanja da će možda jednom u životu imati priliku barem gledati svoj omiljeni bend uživo, a dogodi mu se da dijeli stage, svira na turneji i snima svoje pjesme s jednim od članova tog benda, onda ja tu ne mogu ni na što drugo pomisliti osim da se radi o jednoj čudesnoj Božjoj odluci da moju sudbinu i priču načini prelijepom i onome dječaku s početka ovog odgovora ispuni san.

Je li bilo treme pri susretu s njim, Thomasom i ostalim glazbenim zvijezdama s kojima ste surađivali…?
– Znajući da nitko, pa ni ja nisam vječan, a radeći relativno malo pjesama i albuma, jer me hiperprodukcija nikada nije zanimala, sam sam sebi dao zadatak da će na mojim albumima gostovati samo oni ljudi koje istinski volim, cijenim i s kojima sam i u privatnom životu dobar. Kad sam to odlučio, onda je sve bilo lakše. Svi ti ljudi, od spomenutog Cliffa Williamsa, preko Dannyja Sheparda, Darrella Nutta, Ramba Amadeusa, Ela Bahatteeja, Elvisa J. Kurtovića, do Djuleta Van Gogha, sve su to moji prijatelji. Dakle, nije bilo treme. Od svih njih sam ponešto naučio, svaki od njih je u moju pjesmu unio svoju dobru energiju. I ja sam im neizmjerno zahvalan, jer ću jednog dana, bez trunke laži svojim unucima moći reći da sam uspio na svoje albume i u svoje pjesme dovesti svoje prijatelje, koji su se potrudili da to prijateljstvo bude zabilježeno i kroz glazbenu suradnju i da tako ostane vječno i za dane poslije nas.

Kako je raditi s Williamsom? Kakav je u studiju, ponaša li se kao zvijezda?
– Moje prijateljstvo s članovima benda AC/DC, a osobito njihovim basistom Cliffom Williamsom, datira još od mog preseljenja na Floridu, krajem 1993. godine. Od prvog trenutka Cliff se prema meni postavio kao prijatelj i nije se ponašao kao zvijezda, mada on to sigurno jest. Cliff je svirao na EFC albumima “San” i “Znam” i bio dijelom “Smrznutih deva” na kraćoj europskoj “Frozen Camels Project” turneji.
Dakle, neko naše privatno druženje se pretvorilo i u glazbenu suradnju, što mene čini neizmjerno sretnim. Za mene kao klinca s ovih prostora, koji je s 11 godina počeo svirati gitaru i sanjao da će jednog dana imati svoju grupu, činjenica da sam svirao s basistom jednog od najboljih rock bendova svih vremena, a to AC/DC sigurno jest,  potpuno je nestvarna stvar. Ovo govorim upravo iz razloga da istaknem veličinu Cliffa Williamsa, od kojeg sam puno naučio, u glazbenom, ali i u ljudskom pogledu.

Po povratku u BiH izdajete novi singl. O kojem je singlu riječ i kada se može očekivati novi album?
– Ne bih otkrivao sve detalje o novom singlu, neka nešto bude i iznenađenje, ali mogu ekskluzivno reći da za ljeto spremamo osim te pjesme, koja će biti u prepoznatljivom EFC stilu, i jedan vrlo interesantan remix, koji već uvelike završava jedan vrlo renomirani i poznati hrvatski DJ i producent.

Planirate održati nekoliko koncerata po BiH? Gdje točno?
– Ovih dana ćemo objaviti gradove i datume ljetnih EFC koncerata u BiH i regiji. Još je malo prerano o detaljima, jer se oni još dogovaraju, ali mogu reći da su Sarajevo, Tuzla, Mostar, Lukavac, Zenica,… neki od gradova gdje ćemo se družiti sa svima onima koji vole Emir & Frozen Camels bend i naše pjesme..

Nastup pred milijunima u TV prijenosima uživo
Na Turkvizyonu 2013. ste osvojili odlično  6.mjesto. Kakvi su dojmovi s tog natjecanja?
– Nije bila mala stvar nastupiti dva puta pred više od 300 milijuna ljudi u živim TV prijenosima. Prvo u polufinalu, pa onda i u finalu ovog natjecanja na kojem su sudjelovale puno veće, bogatije i organiziranije zemlje od naše. Kada smo prije par godina kao EFC svirali na Beograd Beer Festu pred sto tisuća ljudi, ja sam mislio da je to to i da se ništa slično nikada bendu EFC neće ponoviti. No dogodila se ova Turska, a specifičnost ovog nastupa je bila u tome da smo ipak predstavljali svoju zemlju, Bosnu i Hercegovinu, pa se odgovornost dodatno povećala. A iz ove današnje perspektive zaista tek vidim koliki smo uspjeh napravili i samim ulaskom u finale. Kad smo vidjeli kolika su druga izaslanstva, koliko ljudi je lobiralo za sve te druge zemlje, kakav je bio način glasovanja, ovo naše šesto mjesto u finalu bih mogao usporediti s tim kao kad bi Zrinjski ili Velež upali u Ligu prvaka Europe i tamo npr. prošli do polufinala.

Branka Dijaković (Dnevni list)