Kliker.info

Prije svega, to je jedna knjiga koja je na neki naèin zapoèeta i ostavljena. Napisao sam Istoèni epistolar uoèi samog rata, 1992. Jedan mali izdavaè je objavio jedno 300 primjeraka. Tu je dio pisama, kao što su moja otvorena pisma, u kojima sam tražio stanovite slobode – i za one sa kojima se ne slažem. Meðutim, došao je rat i otišao sam 1992. Mislio sam da æu se vratiti brzo, da neæe doæi do ludila do kojeg je došlo. Rat se, meðutim, nastavljao. Bio sam nekoliko puta u Sarajevu pod bombama, u Mostaru, u mom rodnom gradu, kada je rušen Stari most, u Beogradu gdje sam posjetio prijatelje, u Zagrebu. Takvu situaciju sam nazvao izmeðu azila i egzila. Nisam tražio azil jer se u Francuskoj morate odreæi prethodnog državljanstva, što nisam htio; nije ni egzil jer me nitko drugi nije izgnao, nego sam sam izabrao tu poziciju, vrlo nekomotnu.

Nastavio sam pisati u Francuskoj. U Italiji sam objavio zbirku knjiga. Pomogao mi je moj „Mediteranski brevijar“, koji je preveden na 23 jezika. Predavao sam u Parizu, posebno sam imao sam lijepo mjesto u Rimu – i to su stvari koje su nastajale tokom tih mnogih godina. Ponešto sam od toga objavljivao u domovini. Bilo mi je važno da budem stalno prisutan u raznim njezinim dijelovima. U Beogradu sam objavio toliko tekstova, naravno u listovima koji imaju opozicioni stav. U Sarajevu sam takoðer objavio dosta toga. Splitski Feral Tribune je bio list opozicije, gdje sam pisao mnogo tekstova koji se nalaze sada ovdje u knizi, a bilo je ponešto što je objavljeno i u Ljubljani. Proizvod svega toga je nastavak i potpuna restrukturalizacija mojih prvobitnih pisama, kojih je bilo malo, ovo što je objavljeno èetiri puta je više nego što je bilo u prvobitnoj verziji.

Ono do èega, rekao bih, posebice držim jeste pokušaj da dam znaèenje rijeèi „rehabilitacija“. Rehabilitacija mora postojati. Ja sam se njom bavio, a bavio sam se liènostima koje su zaslužile takvu rehabilitaciju. Drugovao sam, posebice, u tom poslu sa Karlom Štajnerom („Sedam hiljada dana u Sibiru“), s Danilom Kišom, koji me je pomagao u tom poslu svojim literarnim autoritetom, neospornim, s Brodskim sam se družio. Nastojao sam na neki naèin približiti rusku disidenciju sa disidencijom zemalja kao što su Poljska i Èeška, tih, da tako kažem, katolièkih socijalistièkih zemalja u to vrijeme.

Knjigu završavate otvorenim pismom Vladimiru Putinu. Kojim povodom i šta ste mu napisali?

Prije svega, znate, ja sam imao simpatiju prema Gorbaèovu, ali nikada prema Putinu. Desilo se da sam u Italiji, na jednom meðunarodnom skupu, upoznao novinarku koja se zvala Ana Stjepanovna Politkovskaja, èuvena Politkovskaja Ana koja je revolverskim hicima ubijena u liftu zgrade u kojoj je stanovala, u moskovskoj ulici Ljesnaja. Ja sam od Ane saznao mnoge stvari. Saopæila mi je kako je ubijen, recimo, Pavel Hljebnikov, o kojem nismo ništa znali, zatim, kako je stradala Galjina Starovojteva, Nadežda Èajkova – jedna serija osoba koje su stradale pod Putinovim režimom. Ona sama je napisala jednu knjigu o ‘putinizmu’ i objavila je u Engleskoj. I to je bio jedan od razloga da istupim i da tada javno kažem šta mislim o Putinu.

Kada je Putin došao u Rim, tog dana u listu Il Manifesto, lijevom dnevniku koji je mnogo èitan, posebice od inteligencije, izašao je moj portret Putina. Tako mi sada prijatelji kažu – Slušaj, nemoj sluèajno da se odluèiš da ideš na neko putovanje u Rusiju, mogla bi ti neka cigla pasti na glavu. Eto, tako je nastao posljednji, zakljuèni, esej o Putinu.

Iznenadio vas je takav razvoj Rusije?

Nisam oèekivao takav razvoj. Mislio sam da bi Rusija mogla iæi nekim drugim putem, a ne ovim kojim je vodi Putin.

Kada su prostor bivše Jugoslavije preoteli i rasparèali nacionalisti, obreli ste se u Parizu, zatim u Rimu, bili ste izmeðu azila i egzila, kako sami kažete. Meðutim, štošta dramatièno je prethodilo tome. Vi ste septembra 1990. godine preko „Borbe“ uputili otvoreno pismo Slobodanu Miloševiæu, predviðajuæi katastrofu u koju æe njegova politika odvesti. Savetovali ste mu da ga još tada može spasiti ostavka, ali da æe to sutra biti nedovoljno i da æe mu tada preostati možda još jedino samoubistvo.

To sam savjetovao, ali ne samo njemu, nego i Tuðmanu. Napisao sam jedan esej koji sam objavio vani, a prvo sam ga izgovorio na radiju – „Ko nas vodi – samoubojice“. Otac Miloševiæev se ubio, majka se ubila, u familiji ima još dva samoubojstva. Tuðmanov otac je ubio drugu svoju ženu, pa je onda ubio sebe. Mladiæeva mlaða kæi, vidjevši zloèin svoga oca, mada joj je bilo samo 18 godina, takoðer se ubila. Profesor Koljeviæ, kog sam svojedobno volio, anglista, bili smo na neki naèin kolege, specijalista za Šekspira – ubio se. A Koljeviæ je bio taj ko je bio pri vrhu miloševiæevske ekipe u Bosni. Šta to znaèi, tolika samoubojstva?  Nakon toga, neko je usred bijela dana ispisao "crveni konj", pa "jugoslavenska svinja“ i ispalio tri hica u moje poštansko sanduèe. Tog èasa sreæom nisam bio u Zagrebu. To su bili neki moji èinovi u tom razdoblju. Još jednu stvar želim reæi, a to je da sam nastojao da održim sve svoje prijateljske i kolegijalne veze sa piscima svih nacionalnosti Jugoslavije.

Rekli ste, meðutim, da ste nakon otvorenog pisma Miloševiæu ostali bez veæine prijatelja u Beograda jer su se oni poveli za voðom?

Jesam. Dovoljno je tada bilo reæi Matvejeviæ – dovoljno je da je iz Zagreba – i odmah je bio ustaša, kao što je ovdašnjim nacionalistima dovoljno da je iz Beograda i odmah je èetnik.

Razmišljali ste mnogo, a i predavali ste, o disidenciji.

Opredijelio sam se, razmišljao sam o tome i predavao sam o tome šta je disidencija. Evo, recimo, jednog pasaža o tome iz posljednje knjige:„Utvrde se rijetko ruše same od sebe. Ne propadaju samo zbog dotrajalosti. A slièno je i sa režimima i ustanovama što ih tvore i optužuju. U prilikama koje su nametnute silom i povrgnute nadzoru otpori teško nalaze oslonac i izraz. Teško se snalazi disidencija.“Interesantno je kako je došlo do pojma disidencije. Mi Slaveni imamo želju, pozitivnu želju, da dajemo neke svoje nazive. Rusi su dugo disidenciju, disidente, zvali „inakomisljašæije“ – drugaèije misleæi. To je bio prvotni ruski naziv za disidente. Mora èovjek gorko zapaziti da je ruska inteligencija, koja je dala veliku literaturu svijetu, zaslužila drugaèiju sudbinu od disidenata.

Moj otac je, znate, porijeklom iz Odese. Emigrirao je kao mladiæ sa 21 godinom i došao u Beograd. U Beogradu je svirao i pratio na klaviru nijeme Èaplinove filmove. Završio je pravo u Beogradu. Prvo radno mjesto dobio je u Mostaru i tu je upoznao lijepu Mostarku, katolkinju, moju majku. Tako sam se ja rodio u tom miješanom braku. Miješanost, meðutim, nikada nije djelovala na moj svjetonazor, ja sam svoje stavove birao ne zbog toga što mi je otac ovo, a majka ono – smatrao sam, naprosto, da inteligencija treba da djeluje, da reaguje. Ja sam, kao što znate, dugo bio profesor francuske književnosti, napisao sam dvije ili tri knjige direktno na francuskom i tako su se kulture nekako splele sa mojom sklonošæu da mislim razlièito.

Šta time mislite da kažete?

Vratio sam se prije dvije i po godine. Veæ sam bio dva-tri puta u Beogradu, u Sarajevu, u mom rodnom gradu Mostaru, vidio svoje prijatelje, našao ovdje svoje kolege. Zagreb je, ne zaboravimo, imao jedan od najboljih èasopisa lijeve orijentacije u svijetu, Praxis. Bio sam jedno vrijeme najmlaði pomoænik i suradnik u redakciji Praxisa. Oèekivao sam jednu drugaèiju evoluciju. Posljednji izbori pokazuju i kako je nacionalizam jak, kako sami ne znaju šta bi sa sobom, kako su spremni na sve. To isto vrijedi i za Beograd – naèini korupcije, zapošljavanja svojih, traženje da se iskažete koliko ste veliki Hrvat, Srbin ili musliman, što postoji, nažalost, sada u Bosni. A s druge strane vidite jedno siromaštvo; prema stranim pokazateljima. Zagreb oko 20 posto zaraðuje više nego Beograd, Beograd 30 posto više nego Sarajevo, za Makedoniju nemam podataka, ali – sve se srozalo.U tom smislu reèit mi je vic koji sam neki dan èuo. Pitaju jednoga Roma – Kada æe nam biti bolje? A on odgovara – Pa šta vam je, bilo je. Bilo je bolje.

Gajili ste veoma blizak odnos sa Miroslavom Krležom. Kako bi se ovaj EX YU kulturni prostor proveo, kada bi Krleža bio u prilici da ga propusti kroz svoju kritièku prizmu?

Najprije æu vam reæi kakav je bio Krležin odnos prema Franji Tuðmanu. To sam prvi put objavio u, èini mi se, desetom izdanju knjige „Razgovori s Krležom“, koje je nedavno izašlo. Buduæi da sam ja sa njim vodio razgovore i buduæi da je on autorizirao te razgovore, smatrao sam da i nakon njegove smrti imam pravo ovo da kažem.Vidjeli smo, naravno, odmah da nacionalisti nikakvu referencu prema Krleži nemaju jer bi ta referenca mogla biti samo kritièna prema njima. Kada je Tuðman svojedobno došao iz Beograda kao general, pomalo sa nekom intencijom sa vrha da se osnuje i podrži u Zagrebu Institut za historiju, za povijest radnièkog pokreta, Krleža je bio oduševljen tom idejom. Mnogi su u tom radnièkom pokretu propali, dopali zatvora stare Jugoslavije i gulaga u SSSR-u, stradali u ratu. Krleža se zbog toga osjeæao dužnim prema tim ljudima i zato je podržao osnivanje Instituta za povijest radnièkog pokreta. Do tad on nije poznavao Tuðmana, ali ga je tim povodom primio vrlo srdaèno i onda par puta bio s njim na veèeri.

Jedne veèeri se Tuðman raspojasao i rekao da bi granica Hrvatske trebala iæi, kako je to traženo u nekom trenutku prije rata, do Drine. Na to ga je Krleža sav zajapuren upitao – Pa, šta je vama, da li to znaèi da treba da zaratimo sa Srbima i Muslimanima iz BiH?! Zatim se digao, otišao i više nikada i ni pod koju cijenu nije htio ništa èuti o Franji Tuðmanu. U meðuvremenu je došla Krležina bolest, a Franjo je otišao svojim putem. Ja ne znam šta bi Krleža pomislio da je vidio Gojka Šuška kako upuæuje pozdrav „za dom spremni“, a Tuðman kaže da mu je to najbolji ministar; ili o povratku novcu koji se zove kuna, kako su ga zvali ustaše i tako dalje. To bi bile samo pretpostavke. Krleža je umro prije toga.A što se jezika tièe, dao mi je jednu lijepu izjavu o jeziku koju sam tada objavio u „Politici“ i tamo je možete i naæi. „Hrvatski i srpski su jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. To je jedan jezik koji nije jedinstven. Naravno da nije jedinstven, kao što nije jedinstven ni engleski koji se govori u Kanadi i Australiji – ali je to jedan jezik.“

Zamislite, nedavno sam proèitao jednu stvar koja mi je promicala – da je pravoslavni patrijarh na neki naèin zaredio bana Jelaèiæa. I da postoji jedan Jelaèiæev poklon na srebru – æirilicom napisan. Svako piše po svojim pravilima. Manjina srpska piše na naèin koji najviše odgovara srpskoj tradiciji, odnosno æirilici, ali ne treba zaboraviti sve one koji su pisali æirilicom, a bili katolici, toliko rimokatolièkih sveæenika je izmjenjivalo pisma na æirilici. To su stvari koje se zaboravljaju.Znate, rijeè „Jugoslavija“ je nastala u Dubrovniku i javlja se u poslanici Matije Bana, jednog manje poznatog pjesnika, po kome je i dio Beograda, Banovo brdo, dobilo ime, iako mu Srbi ne pominju ime, ne kažu Matije Bana, veæ Banovo brdo. Taj Matija Ban iz Dubrovnika, dakle, piše pismo i spominje rijeè „Jugoslavija“, a pismo šalje u Beograd Knjazu. Sad zamislite, kad bi neko respektirao sve te veze, kako bi sve drugaèije bilo.

Ja sam to svojevremeno iskoristio. Predavao sam èetrnaest godina u Rimu srpski i hrvatski. Na poèetku sam otišao kod ministra za kulturu i rekao da se u toj zemlji vodi rat, da je u tom ratu jezik postao jedna od poluga. Ja vas lijepo molim neka bude stalno jedan lektor, Srbin iz Beograda, a drugi Hrvat iz Zagreba. To mi je udovoljeno. Nakon nekoliko mjeseci se udeseterostruèio broj studenata ovog našeg višeimenog jezika. Oni koji su se opredijelili za hrvatski jer su imali neku tetu iz Dalmacije, ili oni koji vezani za srpski jer su imali nekog ko je možda radio u Italiji, odjednom su prelazili iz jedne grupe u drugu, vidjevši šta je isto, a šta razlièito. Izgubili smo sedam katedri u Njemaèkoj. U njima su se razdvojili i bosanski i crnogorski. Sad odjednom znamo pet jezika kada se rodimo, a izgubili smo sedam katedri u Njemaèkoj. Sad zamislite kakav je to naš odnos prema vlastitom jeziku.

Jugoslovenstvo ili jugoslovenska ideja ili južnoslavenska, nezavisno od države Jugoslavije, koja se raspala, u bitnom smislu je vaša celoživotna preokupacija i inspiracija. Britanski publicista Tim Judah govori u poslednje vreme o buðenju jugo-sfere nakon razarajuæih ratova devedesetih godina. Je li opstalo to južnoslovenstvo bar u nekakvom duhovnom i kulturnom smislu, posle raspada Jugoslavije i ako jeste, gde ga vi prepoznajete?

Veæina se odrièe èak i imena Jugoslavija, a kada ga spomenete oni kažu – jugonostalgièar. Politièari neæe reæi bivša Jugoslavija, veæ æe reæi da se nešto dešava u regionu ili na zapadnom Balkanu. Zar je problem reæi – u zemlji koja je prije bila Jugoslavija ili bivša Jugoslavija?Nakon svega ovoga što se desilo, nakon tih velikih zloèina koji su se desili, nakon Vukovara, nakon Srebrenice – nije više moguæa jedna jedinstvena država. Smatram da je moguæa saradnja, da su moguæi i prisni meðusobni odnosi, ekonomski i kulturni odnosi. Mene zanima, recimo, šta je zadnje objavio Filip David. Mnogi moji prijatelji iz Beograda traže moju zadnju knjigu jer nije izdata tamo. U Beogradu, u Ateljeu 212, Krležini Glembajevi su rasprodani mjesec dana unaprijed. Ovdje je bio srpski teatar da pokaže Nušiæevu, „Gospoðu ministarku“. Pa, to je ovdje tako zdušno primljeno, mene su prijatelji uveli jer nisam mogao dobiti kartu. Mislim da se to može saèuvati. Nisam neko ko obožava Evropu, znam sve njezine mane, ali mislim da je za našu današnju situaciju, ona najmanje zlo.

Kako vidite te procese u Srbiji, kako u Hrvatskoj?

Kao, nešto æemo napraviti, pa vidjet æemo, pa doðe jedan ministar, koji bi nešto htio napraviti, pa onda sve to skupa stane. Znate, krivi su uvijek drugi. To je dio jedne politièke nezrelosti. Dok sam bio u emigraciji, skovao sam rijeè „demokratura“ – hibrid demokracije i diktature.Ima mnogo ljudi koji bi željeli da se oslobodimo zla koje nosimo na sebi, a opet, ima mnogo onih koji pamte samo tuðe zlo, zlo koje im je uèinjeno, a ne pamte zlo koje su sami uèinili. Tu bi bilo moguæe mnogo uèiniti, kada bi mi imali èiste stvari i èiste raèune. Mogle bi škole, sveuèilišta i štampa uèiniti mnogo dobrog, a umjesto toga imamo stalnu želju da podmetnemo nacionalni pridjev onome koga smatramo krivim i da ga optužimo.

Hrvatska za mesec dana ulazi u EU, Slovenija je veæ u njoj, druge zemlje EX YU æe za desetak godina verovatno tamo dospeti. Hoæe li kada se svi tamo naðu osnažiti taj duh jugoslovenstva?