Kliker.info

Piše : Samir Šestan (e-Novine)

Ne bih bio rezolutan kao neki, pa ustvrdio da „slučajnost ne postoji“, ali je hapšenje Budimira baš u ovom trenutku, kada je za razrješenje krize vlasti u Federaciji to ostao praktično jedini način, izuzev njegove fizičke likvidacije, ovo definitivno malo previše slučajnosti. Štaviše, trovanje gljivama ludarama, smrt od ugriza poskoka ili samoubistvo skokom sa Starog mosta, u noćnim satima, bez svjedoka, a zbog neuzvraćene mu ljubavi Zlatka Lagumdžije, zvučali bi uvjerljivije.U državama u vlasništvu mafije (odnosno, koje su ispunile onaj obrazac „Sve države imaju svoju mafiju, samo naša mafija ima svoju državu“) ili u kojima je mafija toliko jaka da pod svojom kontrolom drži policijsko-pravosudni aparat ili bar njegove dijelove, povremeno se, radi skrivanja te činjenice od javnosti, odnosno, održanja privida postojanja normalne države i njenog funkcionisanja, u dogovoru između mafije i korumpiranog aparata, organizuju spektakularne akcije hapšenja sitnih vojnika mafije ili egzekucija pokojeg oficira koji se otrgao kontroli ili grupe koja je precijenila svoj značaj, pa su joj apetiti počeli iritirati nekog od bosova, čiju je teritoriju počela ugrožavati.

GANG OF FOUR I POLUDRŽAVNI UDAR            Hapšenje predsjednika Federacije BiH, Živka Budimira, pod optužbom da je primao mito za potpisivanje amnestije teških kriminalaca i zločinaca (kojima pinkoidni novinari imbecilno tepaju: „žestoki momci“), ima, po svemu sudeći, sve elemente gorepomenutog obrasca. Plus jedan dodatni: Kad je država u posjedu mafije, onda unutarmafijaški obračuni mogu imati elemente državnog udara.Bez obzira kakav epilog bude hapšenja predsjednika Federacije BiH, dokaže li se da je zaista primao mito za pomilovanja teških kriminalaca ili sud njegovu sklonost ginisovski masovnom štancanju pomilovanja prihvati tek kao ekstremni oblik čovjekoljublja ili vjerskog fanatizma (čudni su putevi Gospodnji, mada bi, bez sumnje, bilo zanimljivo čuti da je pomilovanje za Mirsu Švicarca, Generalu, u amanet ostavila Gospa Međugorska), u javnosti, ili bar njenom dijelu koji sa lokalnim političkim moćnicima nije srastao egzistencijalnom pupkovinom i još uvijek ima nepraktičnu sklonost da više vjeruje svojim očima nego tuđim riječima, ostaće dilema: da li je čitav skandal tek izgovor za državni udar. (Ili bi, s obzirom da se akcija sprovodi tek na polovini bh. teritorija, trebalo reći – poludržavni?

Zivko Budimir, naime, već mjesecima je posljednja ali nepremostiva prepreka, uspostavljanja potpune kontrole nad legalnim tokovima života u Federaciji BiH (odnosno, da budemo precizniji – nad budžetom i novcem javnih preduzeća), od strane tzv. Četvorke, a koja se ni u dosadašnjim pokušajima dolaska do vlasti nije pretjerano obazirala na zakone, pa je morao reagovati čak i Ustavni sud, poništavajući tekovine „revolucionarnog nasilja“ i političkog banditizma. Ne bih bio rezolutan, kao neki, pa ustvrdio da „slučajnost ne postoji“, ali je hapšenje Budimira baš u ovom trenutku, kada je za razrješenje krize vlasti u Federaciji to ostao praktično jedini način, izuzev njegove fizičke likvidacije, ovo definitivno malo previše slučajnosti. Štaviše, trovanje gljivama ludarama, smrt od ugriza poskoka ili samoubistvo skokom sa Starog mosta, u noćnim satima, bez svjedoka, a zbog neuzvraćene mu ljubavi Zlatka Lagumdžije, zvučali bi uvjerljivije.
 
KO UKRADE PAR HILJADA TAJ JE LOPOV, A KO UKRADE PAR DESETINA MILIONA TAJ JE SPOSOBAN
 
Medijsko spinovanje („Naručeno ili ne – pitanje je sad“, rekao bi Shakespeare), koje javnosti čitavu stvar pokušava predstaviti kao početak ovdašnje borbe protiv kriminalaca iz političkog establišmenta i kao konačno hvatanje jedne „krupne ribe“ je potpuno neuvjerljivo. Nije to, naime, početak ničega. Nažalost. Nepopravljivi optimisti koji u ovome vide čak i poruku Dodiku (kao „ti si sljedeći“) su u teškoj zabludi. Uostalom, nema par dana kako je, zbog zastare, propala još jedna od 1864 tužbe protiv Dodikovog intimusa, a odskora i najboljeg prijatelja Zlatka Lagumdžije, predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića – a od kojih svaka, Budimira i ono što mu se stavlja u inkriminaciju, pretvara u kokošara (naime, imajući u vidu samo neskriveni dio imovine kojom raspolažu lideri najmoćnijih partija u državi, a koja se kreće od nekoliko miliona, do nekoliko desetina miliona, spominjanje Budimirovog uzimanja po par hiljada maraka za amnestije, zvuči više kao vic. Ili kao epizoda Mućki u kojoj Del i Rodni, nakon što su odgledali dokumentarac o Ronnie Biggsu i „Velikoj pljački vlaka“ pokušavaju opljačkati kasicu prasicu ujaka Alberta. Pa nije ni čudo što je General naštancao toliko pomilovanja. Sa tako lošim menadžerom i cjenovnikom, trebala bi mu 74 života da nagrabi koliko ozbiljni igrači, koji su mu napakovali ovu aferu, imaju već sada.)

U prostoru kome je davno uspostavljena dijagnoza akutne amnezije, besmisleno je ukazivati da je ovo, po svim parametrima, tek jedan u nizu politički naručenih procesa u kojima su se oni koji su imali uticaja na tužilaštva, obračunavali sa svojim političkim protivnicima. Pri čemu su, da se razumijemo, optužbe, najvjerovatnije, bile na mjestu, samo što ih je bilo besmisleno sagledavati u svjetlu borbe protiv kriminala. Pravosuđe je tu bilo tek sofisticirano oružje za unutarmafijaške obračune zavađenih „familija“ i disciplinovanje odmetnutih „sinova“.A – da se vratimo na Budimira – ne radi se ni o hvatanju „krupne ribe“, kako to izgleda kad informacije primaš u intelektualnom plićaku.Živko Budimir nije nikakva krupna, nego krajnje sitna riba, koja se sticajem okolnosti (odnosno političkih vratolomija Zlatka Lagumdžije, koji ga je, umjesto da ga vrati u politički plićak u kome ga je uhvatio, ubacio u svoj eksperimentalni koalicioni akvarijum) našla na visokom položaju, a koju je imbecilnost ustavnih rješenja dovela u poziciju moći nesrazmjerne sa njegovim objektivnim političkim značajem. I samo zbog toga – što je sitan – je i uhapšen. I to na ovaj televizijsko-operetni način.

KAD PIRANA NAPUSTI JATO
 
Živko Budimir je, naime, ne računajući juče formiranu strančicu, usamljeni jahač (ili “usamljeni bandit”, ako se pokažu istiniti navodi tužbe). Bez infrastrukture kojom bi mogao fizički(!) zaprijetiti državi, njenim organima ili građanima ove zemlje, kao što je to, u situaciji kad mu je prijetio sličan scenario – zaprijetio Milorad Dodik. Živko Budimir nema privatnu vojsku, privatnu policiju, privatnu državu u državi, privatne medije, niti fanatične sljedbenike ispranog mozga, da bi mogao poručiti da on ne priznaje ni sud ni tužilaštvo koji hoće da ga procesuiraju i da zaprijeti onima koji pokušaju da ga privedu, izazivanjem krvoprolića i to masovnih razmjera. Da on sve to ima, tužilaštvo BiH ne bi maknulo ni malim prstom, nego bi predmet ustupilo Budimirovom ličnom Specijalnom tužilaštvu, da ga ono odbaci kao neosnovan. A nikom ne bi palo na pamet da ga sprovodi s lisicama na rukama. I to pred “spontano okupljenim” kamerama svih televizija u zemlji. Čitava stvar je, dakle, najobičnija farsa. Reality show program (ali svakako zanimljiviji od big brother farmi i srodnih kuraca-palaca). U kome se može uživati, ali ni jednog trenutka ne treba zaboraviti da se radi o septičkoj jami, u kojoj nema zalutalih, odnosno, nevinih.

Ovo, dakle, definitivno jeste državni udar. Što potvrđuju i pripreme za preuzimanje vlasti i ekspresno provođenje odluka koje je Budimir do sada blokirao, a da se još uvijek aktuelni predsjednik nije ni kako treba rashladio u pritvorskoj jedinici, niti došao u priliku da se sagne da dohvati sapun. Pitanje (na koje, nažalost, nikada nećemo dobiti eksplicitan odgovor) je samo da li je ovaj državni udar naručen ili uslovno rečeno “spontan”. Odnosno, radi li se o akciji u kojoj se mafija koja vlada državom oslobađa svog člana koji se otrgao kontroli, da bi mogla nesmetano nastaviti sa pljačkom ili o specifičnom obliku konformizma unutar represivnog aparata države, koji, podilazeći jačem, čitajući mu misli, hapsi ribe koje niti su ajkule niti plivaju u jatu pirana (takve se ne diraju!), nego su po svemu sudeći tek usamljene piranice, sa PTSP-om, koje su umislile da su lososi, pa počele plivati uz maticu.

U RS SVI ODREDA PODRŽAVAJU BORBU PROTIV KRIMINALA I KORUPCIJE – U FEDERACIJI 
Organi države hapse Budimira, koji im ne može nauditi, ne predstavlja nikakvu snagu, nema nikakvu moć, izuzev one koja proizilazi iz njegove funkcije i slova zakona. Dakle, koji objektivno, u zemlji koja počiva ne na pravu i demokratiji, nego na hladnoratovskoj ravnoteži sile, nije ništa. Zbog čega je i maknut.Najzabavniji dio priče su reakcije političara i medija iz Republike Srpske, koje sublimira komentar u Glasu Srpske, koji počinje patriotskim osvrtom na do juče mrske državne organe: “Bez obzira na Budimira, valja pohvaliti akciju SIPA”, uz dodatak: “Polako će na red doći druge krupne ribe”. I taman se vi počnete osvrtati oko sebe, provjeravajući da li je u pitanju skrivena kamera i pitajući se za mentalno zdravlje režimskih kleronacionalista i kako će na sve to reagovati Gazda, kad slijedi finale: “…koje već godinama plivaju mutnim vodama – Federacije BiH!”.
 
Urnebesno duhovito, mora se priznati. Kao uostalom i identični osvrti Dodikovih, Čovićevih i Lagumdžijinih partijskih klonova, koji ne shvataju da obilježavajući metu za odstrjel ovih dana, portretiraju, zapravo, i sami sebe i svog gazdu. Uostalom, cinični narodni mudrac je davno zaključio: Nije lopov ko krade, nego koga uhvate. Mada puna verzija te izreke glasi, zapravo: Nije lopov ko krade, nego ko se zajebava s onima s kojima se ne zajebava, pa ga uhvate. Nije ovo, dakle, “znak i za sve ostale – da se ne može biti zaštićen zbog samo jedne činjenice – da si na funkciji, državnoj ili stranačkoj, da uživaš imunitet i da možeš raditi što te volja. I da jednom svemu, pa i toj logici, mora doći kraj”. Naprotiv, pouka iz ove priče je pogubna po građane ove zemlje. Ona učvršćuje redove političke mafije, pokazujući da su slijepa vjernost i omerta cijena zaštite, a da će svako onaj ko se odmetne od bande i odbije poslušnost bosovima, prije ili kasnije, biti surovo kažnjen. Ispadanjem sapuna, u najmanju ruku.