Kliker.info

Ima jedna sitnica koju sam pročitao davno u nekoj Faulknerovoj biografiji, a čiju suštinu do danas pamtim.

Pitali novinari starog Williama Faulknera, valjda nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, za koje bi među mlađim američkim piscima rekao da se izdvajaju, koje voli, za koje mu se čini da su daroviti, a Faulkner, parafraziram, odgovara ovako: Ne bih izdvojio niti jednog, ne volim nikog od njih, nijedan ništa ne valja. Nevažan je ovdje Faulknerov motiv za ovakav odgovor. Možda je bio stari prdonja kojem su svi ljudi mlađi od četrdeset godina išli na živce, možda je bio nervozan jer dugo nije popio ništa žestoko, možda su mu dosadili novinari sa uvijek istim besmislenim pitanjima, ali on je ovakvim odgovorom izvrgnuo ruglu jedan kliše. Jer to je valjda obavezno pitanje svakom "starom majstoru" – u kome on vidi svog nasljednika. Odgovori na takvo pitanje, od Ive Andrića pa nadalje, poslije se mogu citirati kao proročke poslanice. Sami "stari majstori" tome se takođe rado podvrgavaju jer imaju priliku da pokažu kako oni, eto, prate i šta radi mlada generacija, mogu se "uvezati" s nekim njenim prominentnijim pripadnicima, jer, zaboga, "na mladima svijet ostaje". Faulkner nije napravio ono što se od njega očekivalo, otpisao je cijelu jednu književnu generaciju, učinio, dakle, nešto – hajde da iskoristimo ključnu riječ – subverzivno.

Sjetio sam se ovog Faulknerovog poučka nakon što sam ovih dana na portalu Slobodne Evrope pročitao razgovor sa Božidarom Jakšićem. Ovaj beogradski sociolog, filozof i ponajprije historičar ideja (kako ga naziva Lino Veljak), autor nedavno objavljene knjige "Mišljenje kao diverzija", dao je veliki intervju Branki Mihajlović, novinarki Radija Slobodna Evropa, a upravo povodom pomenute knjige što se bavi istorijom časopisa "Praxis" i Korčulanske ljetne škole. Novinarka je odmah krenula očekivanim "na mladima svijet ostaje" putem, pitajući Jakšića da li ga zagrebački Subversive Film Festival, na kojem se, kako je rekla, "okuplja svjetska ljevica", asocira na Korčulansku ljetnu školu. Pitanje je sugestivno, od Jakšića se očekuje da odgovori pozitivno, ali on kaže: "Ne asocira. Različite su prilike, različiti uslovi, a u krajnjoj liniji i različiti gradovi. Onu ležernost koju je imala Korčulanska letnja škola teško danas bilo ko može postići iz jednostavnog razloga: danas jako puno kulturu uništava jedna PR produkcija. I Hrvatska i Srbija postale su PR-ovske zemlje najprizemnije vrste". Razgovor je skoro cijelom svojom dužinom otvoreno polemičan, a Jakšić pri kraju, na direktno pitanje o eventualnim baštinicima subverzivnog potencijala "Praxisa" i Korčulanske škole, odgovara ovako: "Taj subverzivni potencijal je trenutno zapreten. Ja lično mislim da danas baštinika nema. Lično mislim da danas ljevice u jednom aktivističkom, intelektualnom smislu takođe nema na tlu bivše Jugoslavije. Mislim da taj potencijal, koji bi pomogao ovim društvima da izađu, ne iz krize, nego iz katastrofe u kojoj se nalaze, još uvijek nije u javnosti dobio čak ni pravo građanstva".

Ima nečeg ljekovitog u ovom Jakšićevom stavu, u varijaciji na famozni usklik iz Andersenove bajke da je car go. Ideja da se PR-ovska filmsko-intelektualna fešta zvana Subversive Film Festival koju finansira državno Ministarstvo kulture Hrvatske, koju sponzoriraju DHL i Peugeot, a glavni medijski pokrovitelj joj je online glasilo lokalne ispostave Deutsche Telekoma, smatra subverzivnom unutar svijeta u kojem funkcioniše, svijeta liberalno-demokratskih država i velikih korporacija, zbilja je tragikomična i perverzna. Ipak, kao što i tri puta ponovljena laž postane istina, tako i konstantno trubljenje o sebi samima kao subverzivcima kao posljedicu proizvodi to da neki bivaju prevareni. Da se razumijemo, dobar je to festival, bude na njemu zanimljivih filmova i nadahnutih predavanja, ali u svemu tome nema ni trunke subverzije. Riječ "subversive" tu je obični marketinški trik. Subversive Film Festival i Sarajevo Film Festival nemaju samo jednak akronim, oni su ista vrsta manifestacije, samo što Mirsad Purivatra ne glumi da mu je cilj promjena društvene i političke paradigme.

Budimo pošteni, imaju "subverzivci" zgodan sofizam kojim pravdaju uzimanje novca od svojih ideoloških neprijatelja. To je ona dosjetka o kapitalistima koji će revolucionarima prodati i uže kojim će ih ovi objesiti. Kapitalisti, međutim, nisu glupi. Zašto bi oni mirno čekali trenutak eventualne prodaje užeta za vlastito vješanje, kad za relativno male pare mogu umiriti kvazirevolucionare. Plate im da se malo poigraju, da odštampaju majice s likovima Arifa Heralića i Stjepana Filipovića koje se onda na komercijalnoj osnovi prodaju (o toj perverziji bi vrijedilo napisati zaseban tekst), da sami sebe nazivaju subverzivnima, a da istovremeno, u praksi, zapravo jačaju sistem za koji se prave da ga podrivaju. Značajna je zato Jakšićeva dijagnoza: "Lično mislim da danas ljevice u jednom aktivističkom, intelektualnom smislu takođe nema na tlu bivše Jugoslavije". U budućnosti takve ljevice možda i bude, ali ovi koji se danas lažno predstavljaju kao ljevičari u tom smislu su prepreka, a ne avangarda.