Kliker.info

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

U ozračju nezapamćene stege, ovozemaljskog jednoumlja i sakralnog grizodušja protekao je Hrvatski narodni sabor održan posljednjeg vikenda u Mostaru. “Mi ovdje okupljeni predstavnici hrvatskog naro­da”, istakao je Dragan Čović, predsjednik stožerne hrvatske stranke HDZ-a, naglasivši “predstavljamo devedeset posto hrvatskog biračkog tijela”.Ne bi nikako valjalo da je Čović u pravu: na posljednjim lokalnim izborima, održanim prije pet mjeseci za takozvani hrvatski blok (originalni HDZ Dragana Čovića i HDZ “bez filtera” Bože Ljubića, plus nekoliko besmislenih strančica okupljenih oko njih) nije polučio više od 200 tisuća glasova. Ukoliko se dodadne još onih deset posto Hrvata koji su zaobiđeni silnicama Središnjice svojevoljno, samoinicijativno pod punom moralnom i materijalnom neodgovornošću glas(ova)ali za neke druge političke opcije, šta dobijemo? Da u Bosni i Hercegovini živi, što pravih, što nepravih, cirka 250 hiljada političkih Hrvata.

“Nikada ne smijemo prihvatiti, čak i ukoliko nas broj­ke demantiraju, da u Bosni i Hercegovini živi manje od deset posto Hrvata, jer ćemo u tom slučaju postati statistički i suštinski nacionalna manjina”, kazao je prije deset godina Ante Jelavić, tadašnji šef jedinstvene i nedjeljive, cjelovite Hrvatske demokratske zajednice BiH, član Predsjedništva BiH. I to je tako, da drugačije ne smije niti može biti. Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini je kompleksno, zahtjevno, pa čak i dramatično. Ima samo jedan, da ga tako nazovemo, problemčić: Jelavić je 15 minuta prije izricanja presude na Sudu Bosne i Hercgovine, deset godina je glasila kazna, utekao, pobjegao u Hrvatsku. Jelavić je, dakle, u pravnom smislu, odbjegli kriminalac, jedino ga se tako može i smije tretirati. Kada bi taj odmetnik od zakona, uljez u međunarodnom pravu, bivši beznadežno niskorangirani oficir JNA, Jelavić dakle, imao priliku/prigodu da se kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, sasvim sigurno bi trijumfirao.

U vrijeme kada je Ante Jelavić, uzorni, ekspeditivni poručnik JNA, sa privremenim boravkom u Renovici pored ustaničkih Pala, obavljao redovnu jutarnju fiskulturu, gimnastičke zavrzlame i podmazivao ubitačna materijalno-tehnička sredstva, Željko Komšić je na Malti posljednje familijarno srebro prodavao da bi kupio puške kojima će sebe, susjede odbraniti od agresije vojske u kojoj je aktivan doprinos dao poručnik Jelavić.Pametno je, za početak, nastupio Željko Komšić na Osnivačkoj skupštini svoje stranke, Demokratske fronte: neće se kandidirati za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ne treba, niti smije: kao što je hrvatskom nacionalnom interesu formatiranom po jugoslavenskim obavještajnim standardima (Tito, Kardelj, Ranković, Tuđman…) važniji, bliži, prešniji poručnik JNA (Jelavić) nego dobitnik “Zlatnog ljiljana” takozvane Armije BiH, jedne od zaraćenih strana u privremenoj Bosni i Hercegovini (Komšić). Jerbo su ga izabrali Bošnjaci. Ko valja? Idealna je Borjana Krišto. Neodoljiva HDZ-ovska starleta iz Livna. U pravu je, zaključujem, Željko Komšić: ući u bilo kakvu vrstu takmičenja sa Borjanom Krištom na kraju tunela nije više političko pitanje, radi se o stvarima ukusa, kućnog odgoja, pristojnosti i odgovornosti.

Neće Željko Komšić, ne treba se sekirati tu ozbiljnije eventualni opozicijski blok, narušiti nacionalnu arhit­ekturu, recimo, u Federaciji BiH. Vjerujem da mu to i nisu prioriteti, ne bi trebali biti. Kako i zbog čega polemizirati sa desničarskim mračnjacima, znanstvenom krinkom sveobuhvaćenim, tipa znanstvenika IVE LUČIĆA, odvratnog dojavljivača i podstrekača u različitim kriminalnim operacijama. Veli Lučić, omiljeni šaptač konjima sa zagrebačkog Pantovčaka (Tuđman, Šušak, Pašalić), kako je najsretnijija epoha u povijesti hrvatskog naroda bio period neposredno prije rata. Ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH doktor Lučić mjeri količinama para, oku­ženih, ozloglašenih ex-yu dinara, koje je “ćaća“, ministar financija Hrvatske Jozo Martinović slao u Hercegovinu; od tih je para Ivo postao doktor, brat mu snimio savršen, upečatljiv pornić sa Severinom… Usput; u to je vrijeme u Banjoj Luci živjelo tri puta više Hrvata nego u Ljubuškom iz kojeg su iznjedreni Lučići.

Sve ovo što ja pišem nema ambicija da olakša, nego da oteža, usložni pregovaračku poziciju Željka Komića. Zna to vrlo često biti i zamorno, malo ponižavajuće, ponekad stresno, tehnički zahtjevno, ali Komšić će morati dokazati da se izjašnjavao kao Hrvat, mnogo, mnogo prije nego što se Dragan Čović ćirilično izjasnio kao Jugosloven. Nije Komšić, nego je Čović, razorio, opljačkao veliki mostarski privredni sistem Soko.Bit će, nadam se, još prilika, da se ova nedovršena priča, kako-tako privede logičnom kraju.“Nećemo surađivati sa fašistima i nacionalistima“, kaže Komšić, i to je dobra, pametna poruka, lijepo upakirana, gotovo pa slatka. Ne bih da dociram, uplićem priču kojoj nije ni vrijeme ni mjesto za raspravu. Ima pametnijih i odgovornijih ljudi, nekima je od njih to čak i posao… Cijela operacija viviseciranja gospodina Komšića, što se mene tiče, jeste da se radi o strateški poštenoj, važnoj i nekorumpiranoj čeljadi…