Kliker.info

U prisustvu  predsjednika Baracka Obame i kongresnih čelnika , na svečanosti u zgradi Kapitola,u utorak 27. februara je  otkriven  kip Rose Parks. Početkom ovog mjeseca Amerika je obilježila stotu godišnjicu njezina rođenja (4. februara 1913.); danas, Rosa Parks je postala prva Afro-Amerikanka u čiju je čast, u Dvorani statua Kapitola, postavljena skulptura.   Priča je već dobro poznata… Bio je prvi prosinac 1955. godine.  Četrdesetdvogodišnja crnkinja Rosa Parks, švelja u robnoj kući Montgomery Fair, u mjestu Montgomery, savezna država Alabama, vraćala se kući, s posla, popela na gradski autobus, sjela na sjedalo u petom redu, bio je to i prvi red sjedala za crnce u, kako su ga zvali, “Colored Section” dijelu autobusa.

Zakoni o segregaciji u Montgomeryju bili su vrlo komplicirani: crnci su kartu morali kupiti kod vozača, potom sići s autobusa i popeti se na stražnjim vratima.  Autobus bi nekad i otišao prije nego što bi se oni opet stigli popeti; ostajali bi, s plaćenim kartama u rukama.  Ako je dio za bijelce bio pun, a ušao još jedan bijelac, crnac je morao ustupiti svoje mjesto i povući se u zadnji dio autobusa.  Crnac nikad nije smio sjediti preko puta bjelačkog putnika, s druge strane reda.  Autobus kojim je Rosa Parks tog decembarskog  dana 1955. krenula kući ubrzo se napunio i vozač autobusa zatražio je od nje da ustane i mjesto oslobodi za jednog bijelca.  Rosa je odbila. Zbog prekršaja lokalnog zakona bila je uhićena i u zatvor sprovedena.  Bio je četvrtak tog dana; jamčevinu za nju odmah je platio Clifford Durr, bjelački odvjetnik čija supruga je Rosu Parks i uposlila kao švelju.  Tu večer, nakon razgovora sa suprugom i majkom, Rosa je odlučila osporiti ustavnost zakona o segregaciji u Montgomeryju. 

 Na ponoćnom sastanku predstavnika Ženskog političkog vijeća – Women's Political Council – i Nacionalne udruge za poboljšanje položaja crnaca – National Association for the Advancement of Colored People, bilo je odlučeno da će do jutra umnoženo biti 35.000 letaka, za distribuciju po svim crnačkim školama.  Poruka je bila:  Pozivamo sve crnce da u ponedjeljak, u znak prosvjeda, bojkotiraju gradske autobuse… Smijete jedan dan izostati iz škole.  Ako radite, idite na posao taksijem ili pješice.  Molimo vas sve, i djecu i odrasle, da u ponedjeljak ne koristite autobuse. Bojkotirat će ih oni ne samo tog ponedjeljka, već punih 381 dan, a važno je pri tome znati da je autobusni prijevoz Montgomeryja ostvarivao čak 70% prihoda upravo na crncima, oni su činili dvije trećine korisnika. U ponedjeljak, petog decembra 1955., crnačko stanovništvo Montgomeryja krenulo je na posao ili pješice ili taksijima, koji su se zaustavljali na svakoj od autobusnih postaja i naplaćivali samo 10 centi po vožnji, koliko je koštala i autobusna karta. Tog se jutra i Rosa Parks pojavila na sudu.

 Proces je trajao 30 minuta, bila je osuđena na plaćanje globe u iznosu od deset dolara, a za sudske troškove još četiri dolara. Tog poslijepodneva, osnovana je bila i Montgomery Improvement Association, organizacija koja će biti ključna u vođenju bojkota autobusa u Montgomeryju i u svojoj uspješnoj kampanji privući pozornost cijele zemlje na rasnu segregaciju Juga.  Za svog predsjednika odmah je postavila mladog svećenika jedne lokalne baptističke crkve – Martina Luthera Kinga.  Kad se King obratio okupljenima, onim svojim sonornim glasom koji će kasnije  postati poznat milijunima diljem svijeta, rekao je, između ostaloga: “Dođe trenutak za svakoga kad mu bude dosta”.  Na kraju, pozvao je Rosu Parks da ustane kako bi je svi mogli vidjeti.  Rosa nije govorila, nije niti trebala.  Dovoljno je rječita bila njena šutnja – tu sam, s vama!Njen čin građanskog neposluha, njena jednostavna odluka – da odbije ustati i svoje mjesto ustupiti jednom bijelcu – dovest će do “raspada institucionalizirane segregacije na američkom Jugu, otvoriti jedno novo razdoblje u borbi za građanska prava.” Nenasilni bojkot autobusa u Montgomeryju bio je okončan tek odlukom Vrhovnog suda Sjedinjenih Država koji  je neustavnim proglasio zakone Montgomeryja i time ukinuo segregaciju na njegovim gradskim autobusima. 

 Dvadeset prvog decembra 1956., dan nakon što je gradski prijevoz Montgomeryja bio legalno integriran, svijet će vidjeti onu sada slavnu fotografiju agencije United Press International – Rosa Parks u autobusu, na sjedištu koje je sama odabrala, glave okrenute ka prozoru, ruku sklopljenih u krilu – iz nje zrači tiha snaga.  Na sjedištu iza nje – jedan bijelac, nimalo uznemirena izraza lica.Za onu večer, prvog decembra 1955., Rosa Parks će reći:  “Nisam sjela, i onda odbila ustati, zato što sam bila umorna, nisam bila ništa umornija tog dana nego bilo kojeg od svih prethodnih dana.  Jedini umor koji sam osjećala, bio je umor od stalne predaje, stalnog popuštanja, od toga što su me tretirali kao drugorazrednog građana.  Nisam se tog dana na autobus popela s namjerom da budem uhićena, nego da odem kući, nakon posla, i uredno sam, kao i svi ostali, kartu platila.Dobitnica mnogih visokih priznanja, među njima Nagrade za mir putem nenasilja i Predsjedničke medalje slobode, Rosa Parks ostaje, kako je to pisala pjesnikinja Rita Dove, inspiracija svim slobodoljubivim ljudima diljem svijeta, simbol ljudskog dostojanstva nasuprot brutalne vlasti.  Ulijeva u nas vjeru u moć pojedinca, nadu da svatko od nas, kad čas kucne, može biti jednako odvažan kao što je i ona bila.  “Njezina prisutnost u Kapitolu,” rekao je predsjednika Obama, “služit će nam kao podsjetnik na to što bi vodstvo trebalo biti, bez obzira na to koliko skromni ili koliko visoki naši položaji.”  (Kliker.info-VoA)